Umoljavamo Vladu Crne Gore i Nacionalno koordinaciono tijelo koje je ona formirala, da uspostave civilizovan odnos sa Srbskom Pravoslavnom Crkvom u ovom vremenu velikih društvenih iskušenja po svakom pitanju. Evo ima više od godinu dana kako se Crkva na brutalan način diskriminiše i ignoriše od strane crnogorske vlasti i to baš u periodu (od početka prošle godine – pa sve do danas) kada naš narod i cijelo crnogorsko društvo potresaju velike i značajne teme: pravno uređenje odnosa države sa crkvama i vjerskim zajednicama; sveopšta borba za bolju i prosperitetniju budućnost građana; borba protiv virusa čije je širenje u svijetu registrovano kao pandemija, a koji je, Božijim dopuštenjem, došao i do nas…
Zvanični i konstruktivni sastanci predstavnika Vlade i SPC događali su se, uglavnom na inicijativu same Crkve (izraženu putem dopisa ili javnim pozivima ili mirnim, dostojanstvenim molitvenim građanskim protestima) i bilo ih je, nažalost, premalo. O istoriji jednostranog donošenja Zakona o slobodi vjeroispovjesti nećemo ovdje trošiti riječi. O nedostatku bilo kakve Vladine inicijative da se, mimo toga, dogovaramo o uzajamnoj saradnji po pitanju rješavanja raznih društvenih problema – izlišno je i govoriti. Dovoljno je reći, da je Vlada, svojom nepromišljenom politikom i taktikom, dovela do toga da jedino SPC od svih tradicionalnih crkava i vjerskih zajednica u Crnoj Gori nema potpisan ugovor sa državom o međusobnoj saradnji, sve pod izgovorom da se nije registrovala, iako Zakon iz 1977. godine to nije ni tražio. Pri tome, Vlada do danas ignoriše odluku Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve od 26. maja 2006. godine, kojom je, povodom sticanja nezavisnosti Crne Gore (21. maja), osnovan Episkopski savjet Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori sa četiri episkopije koje djeluju u današnjim granicama Crne Gore, na čelu sa Arhiepiskopom cetinjskim Mitropolitom crnogorsko-primorskim. Ta odluka je zvanično uručena od ovdašnjih episkopa tadašnjem Predsjedniku Crne Gore gospodinu Vujanoviću, kao što je to potvrdila Mitropolija aktom upućenim 2012. godine tadašnjem ministru unutrašnjih poslova Ivanu Brajoviću (sadašnjem predsjedniku Skupštine). Oba dokumenta predstavljamo javnosti u prilogu uz ovo saopštenje. I pored toga se svih ovih godina naša Crkva diskriminatorski optužuje za odbijanje prijavljivanja pred državom, što bi primjenom novog bezakonog Zakona proizvelo njenu još izrazitiju diskriminaciju.
I konačno – epidemija novog koronavirusa! Od samog početka ove nepogode Crkva je razumjela ozbiljnost situacije, i momentalno – sa prvim Vladinim mjerama (koji se isprva nijesu ticali samih vjerskih obreda) obustavila sva (brojna i vrlo česta) okupljanja vjernika u svojoj organizaciji. Privremeno obustavljanje litija je mjera koja je pokazala našu maksimalnu odgovornost – iako, od samog početka, nije naišla na simpatije velikog broja građana. Eto – ima puno onih koji pamte da virusa u Crnoj Gori nije ni bilo – dok su trajale crkvene litije! O tome – toliko. Ko može, do kraja i unaprijed, Božiju volju znati?
Ali od samog početka smo nudili Vladi operativnu i konkretnu saradnju. Nudili smo je kao najbrojnija vjerska institucija koja okuplja najveći broj građana i čiji vjerski obredi, samim tim, zahtjevaju posebnu organizaciju ili bar jasne i nedvosmislene razloge obustave. A njih nijesmo ni vidjeli ni razumjeli u onim mjerama koje izričito brane građanima da se okupe u hramu (čak i poslije završenog bogosluženja!), a dozvoljavaju, tim istim građanima, da se u blizini tog istog hrama, i u isto doba dana okupe pred piljarom, bankomatom ili na gradilištu!
Od početka smo nudili našu pomoć i pomogli, koliko smo mogli, tamo gdje je crnogorskim bolnicama bilo najpotrebnije. Nijesmo obustavljali rad naših narodnih kuhinja u najvećim gradovima Crne Gore, nego smo ga dodatno pojačali. Naše molitve za prestanak epidemije su učestale – u svakoj gradskoj i manastirskoj crkvi. Tražili smo tješnju saradnju sa NKT, kako bismo se bolje razumjeli, i kako ne bi bilo nesporazuma na terenu. Naše su riječi i predlozi teško dopirali do Vlade, i često bismo ostajali bez odgovora. Jedan jedini sastanak sa ljekarima iz NKT imali smo – na našu inicijativu, uoči Vaskrsa, iako su vjerski obredi bili česta tema saopštenja i komentara ljudi iz NKT.
Pitamo se – čemu tolika jednostranost? Zašto se Crkva toliko ignoriše? Kako drugačije da pokažemo da smo spremni na saradnju nego ovim što smo do sad činili? Treba li sekularna država da organizuje crkvenu strukturu – svoju tzv. autokefalnu crkvu (jedinstven slučaj u Evropi i svijetu), na predlog predsjednika države, ili da afirmiše kao crkvu poznatu minornu plemensko-partijsku grupaciju, pa da se tek tada i tek tako prihvati ispružena ruka saradnje?
Posljednji događaji ispred Hrama u Podgorici, na Vaskrs i ovi od juče; privođenje i saslušavanje Mitropolita u podgoričkoj stanici policije i kod tužioca na Cetinju; svakodnevna medijska hajka, prepuna laži protiv Pravoslavne Crkve u novinama i na televizijama i portalima bliskim vladinoj politici – jesu sve, samo ne iskazivanje dobre volje i tolerancije! Posljednje riječi premijera da vlast ima probleme ”samo sa SPC” dok sa drugim vjerskim zajednicama nema – dodatno unose konfuziju u sve ovo, optužujući Crkvu da je protiv države zato što ne prihvata sramotnu diskriminaciju sadašnje vlasti!?
Zato zahtjevamo i molimo, po sto puta i bez prestanka, da se u odnosima državne vlasti i Crkve uspostave civilizovani odnosi međusobnog uvažavanja i saradnje. U posljednjim mjerama koje je NKT objavilo i koje stupaju na snagu danas, ni jednom riječju se ne pominje Crkva ni vjerski obredi – a nema šta od društvenih djelatnosti nije pomenuto! Pitamo se – na šta to liči, i čemu to vodi? Nastavku nasilja nad ustanovom koja je ugradila sebe u biće Crne Gore? Ukoliko pak državna vlast što prije ne prihvati naše minimalne zahtjeve u vezi promjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti, nama ne preostaje ništa drugo nego da tražimo spas od tog nasilja i diskriminacije, odnosno zaštitu elementarnih vjerskih i ljudskih prava od međunarodnih faktora.
IZ MITROPOLIJE CRNOGORSKO-PRIMORSKE
