Fenomen Kosova u srbskoj istoriji i kosovski zajvet - V. Vrtikapa

 O fenomenu Kosova u srpstvu, kosovskom zavjetu, vidovdanskoj etici i samom Kosovskom boju, pisali su sa naučnog, istorijskog, religijskog i filozofskog aspekta brojni naši i strani autori svjetskog ugleda i glasa.

Većina od njih fenomen Kosova nastojala je analizirati objektivno i najčešće kao univerzalnu pojavu, koja je značajna ne samo za srbski narod, nego i šire, za ukupnu hrišćansku civilizaciju i kulturu Evrope.

Međutim, neki autori, među kojima nažalost, i pripadnici srbskog naroda, nijesu razumjeli ili nijesu htjeli da dublje sagledaju suštinu i trajnu univerzalnu vrijednost fenomena Kosova u srpstvu (Kosovskog zavjeta i vidovdanske etike). Oni su ovoj pojavi prilazili pragmatično i krajnje uprošćeno kao jednom od istorijskih događaja koji imaju prolaznu vrijednost. A neki su zlonamjerno, tendenciozno i potcjenjivački kosovski fenomen smatrali običnim mitom, uprošteno ga svodeći na Kosovsku bitku 1389. Oni smatraju da je kosovska tragedija, pogibija cvijeta mladosti i srbskog plemstva 1389, prerasla u mitomaniju smrti, odnosno da su Srbi jedini narod na svijetu koji slavi svoj poraz i masovno izginuće. Ovakva tumačenja koja su dominirala za vrijeme komunističke vlasti imaju, pored ostalog, zlonamjerne političke i ideološke ciljeve da bi se obezvrijedila okosnica srpske nacionalne patriotske svijesti, i ono što je vjekovima srbska nacionalna svetinja.

„Kosovski zavjet nije filozofija poraza i smrti. Taj zavjet je stvoren u narodu koji je imao snage da poraz prizna, ali da se nikada ne pomiri s ponuđenom činjenicom da je u tome i njegov kraj“ Dakle, to nije slavljenje poraza već stradanja učinjenog svjesno i namjerno kako bi se smrću za ideju sama ideja sačuvala od smrti, kako bi se smrću za ideju ona obesmrtila. Ideja „carstva nebeskog“, idaje je vječne slobode, slobode koja se ne poklanja, već se do nje stiže „borbom neprestanom“, mučeništvom i žrtvom. Srbi se nisu predavali nakon poraza u Kosovskoj bitki, već su bitku prenijeli na viši duhovni plan.

„U svom opredeljenju na Kosovu za Carstvo nebesko srbski je narod ispoljio svoj hrišćanski pravoslavni identitet. To kosovsko opredelenje Srbalja postalo je istorijska sudbina tog naroda jer je presudno odredilo svenarodno ponašanje u ključnim momentima teške ali slavne srpske istorije“

Za žaljenje je, da još uvijek ima omalovažavanja i neshvatanja suštine kosovskog zavjeta  i vidovdanske etikekod ne malog broja srbskih intelektualaca i političara. Renomirani intelektualac, vrsni novinar i urednik Milorad Vučelić se povodom toga s pravom pita: „Odakle ta potreba srbskim modernim političarima da se uporno sprdaju sa nebeskom Srbijom i Lazarevim izborom. Ko ih to i gdje nauči?! Nema škole i kuće u kojoj se to moglo naučiti. Škola stvarno nije magare, kako bi rekli u Hercegovini, a važi podjednako i za Toplicu i za Šumadiju i za bilo koji deo srpstva. Aktuelno shvatanje realnosti koje demonstriraju naši političari je afirmacija rajinskog potčinjavanja i stoga je više nego otužno, kada se oni pitaju šta je u glavama onih kojima je slobodarstvo najviša vrijednost.” 

Kosovo je 200 godina prije Kosovske bitke 1389. bilo ne samo naša duhovna kolijevka, nego kolijevka i srce srpske državnosti. Puna dva vijeka Nemanjići su na Kosmetu imali preko deset prestonih mjesta (Prizren, Priština, Peć...), što je više nego u bilo kom dijelu Srbije i srbskih zemalja posle Kosovske bitke 1389.

Mnoge su se bitke i bojevi odigrali na Kosovu, ali srbski narod pamti samo onu koja se dogodila u utorak 28 (15) juna na Vidov-dan 1389. I turski istoričari daju veći značaj Kosovskoj bitki nego Bitki na Marici 1371. gdje je pregažena tada najjača hrišćanska snaga u jugoistočnoj Evropi.

Mnogo prije Kosovske bitke, na Kosovu je bila većina srbskih kulturnoistorijskih spomenika koji predstavljaju bisere srbskog graditeljstva, umjetnosti i kulture. Danas su neki od njih zaštićeni od UNESKO-a kao svjetske vrijednosti i uvršteni su u svjetsku baštinu kulture (Pećka patrijaršija, Visoki Dečani, crkve Bogorodica Ljeviška i Gračanica). U povelji koja se nalazi u Visokim Dečanima („Dečanska povelja”) piše da je u 14. vijeku na Kosovu živelo 98 odsto srbskog pravoslavnog stanovništva.

Kada je u pitanju sama Kosovska bitka 1389, pogibija kneza Lazara i najvećeg dela elitne srpske vojske, srbski narod, predvođen svojom pravoslavnom crkvom kao trajnim osloncem, je od početka Lazarevo žrtvovanje shvatao kao svojevrsno žrtvovanje za Božiju pravdu, pravoslavnu vjeru, slobodu, čast naroda i otadžbine i kao primjer kako se valja žrtvovati za te ideale. Sve do današnjih dana to je usmeno, pismeno, a naročito preko epske poezije i gusala prenošeno i usađivano u svijest i psihu svim generacijama Srba kao kosovski zavjet i vidovdanska etika. Prenošeno je sa koljena na koljeno Lazarevo priklanjanje „Carstvu nebeskome”, njegova čuvena kletva i viteška etika žrtvovanja za uzvišene ideale svoje vjere, slobode i časti naroda ( „za krst časni i slobodu zlatnu”). Tokom istorije ta su shvatanja i primjeri kosovskih junaka (Miloš Obilić i drugi) duboko ušla u svijest i dušu svakog nacionalno i duhovno osvješćenog Srbina kao trajni etički i viteški postulati. Tim primjerima vjekovima su se napajali naši naraštaji, što je i doprinjelo da srbski narod opstane kroz svoju burnu istoriju i da u pravom smislu te riječi postane istorijski narod.

Dvije godine poslije Kosovske bitke Srbska pravoslavna crkva je proglasila kneza Lazara za sveca. Žrtvovanje kneza Lazara za Božiju pravdu, hrišćansku vjeru i čast svoga naroda u istoriji hrišćanske civilizacije ostaće kao jedinstven primjer duhovne pobjede hrišćanske civilizacije. Radi toga mnogi kosovsku bitku tretiraju kao sudbonosnu Armagedon bitku (Otkrovenje Jovanovo 16-18, Biblija) i upoređuju je sa bitkom u Termopilskom klancu (480. godine prije nove ere), bitkom kod Poatieja (732 godine) i Kulikovskim poljem 1380.

Naša narodna epska poezija, bez premca u svijetu, je na prefinjen i simboličan način opjevala kosovsku tragediju (Kosovski ciklus epskih pjesama – „Kosovijada”) i preselila je u legendu.

Akademik i pjesnik Rajko Petrov Nogo, jedan od najboljih živih poznavalaca naše epske narodne poezije i fenomena Kosova, je napisao: „Sve su naše junačke pjesme o Kosovu, one pretkosovske kosovo slute, one poslije kosovo pamte kao usudno mjesto sa kojeg se iz moći i sjaja nemanjićkog padalo u tamu ropstva. Uz gusle je junačka pjesma kosovsku bitku bila pet vjekova. Guslarev san o slobodi i jeste nebesko carstvo. Ono nije na nebu već u poeziji“ I dodaje „naša povjesnica i narodna pjesmarica okupila se u jedinstvenu rapsodiju. Stožar te rapsodije je: „na ubavu na polju Kosovu – grdnom sudilištu – kako veli Njegoš...“

Nogo, lucidno, ističe stihove čija aktuelnost je ubitačno očigledna:

„Carevi se otimlju o carstvo,

međuse se  hoće da pomore,

zlaćenima da pobodu noži“.

I proročki konstatuje: „Ovi su stihovi jamačno prolog kosovskoj tragediji i „pošljednjem“ vremenu. Zakon je pogažen, silni od silnijih u crkvu konje nagone i kandžijama čitaju knjige starostavne. Sa nemoćnim svirepi, a pred moćnim ponizni ovi su babovi čauši i zvekiri, dostojni vjesnici nadolazeće „tmuše azijatske...[6]

            Kada opisuju istorijske događaje naše epske pjesme su u osnovi tačne. Ako im se otkloni pjesnička forma, ostaje čista istorija, istorija pisana u stihu koja se pjeva uz gusle ili recituje. Stihovana istorija! One su svojevrsni istorijski spomenici. U našim epskim pjesmama istoričnost je, dakle, važnija od poetičnosti i poetične fraze. Srbski narod od svoje epske pjesme traži da čuje istinu, moralnu i vitešku pouku, a ne zabavu. Zato se epska pjesma kada se pjeva uz gusle ili se recituje, pažljivo sluša u potpunoj tišini (poput sinfonijskog koncerta). Kada su u pitanju drugi instrumenti i pjesme koje se uz njih pjevaju, slušaoci nerjetko zapjevaju zajedno sa pjevačem (pjevačima). To niti je moguće niti dozvoljeno kada guslar pjeva epsku pjesmu.

Naše epske pjesme kazuju o Kosovu kao prelomnoj tački srpske istorije (vrijeme prije Kosova,  vrijeme poslije Kosova). One u kosovskoj golgoti vide etički smisao, moralno načelo i vrlinu bez kojih se ne može dugoročno opstati niti vaskrsnuti. To je etički imperativ nacionalno i duhovno osvješćenih Srba.

            „Ilijada je značajna po svom širokom epskom okviru, po ljepoti opisa, grandioznosti i herojstvu junaka koji su ličili bogovima ili su sami bogovi, ali su njeni osnovni motivi otimačina, uvrijeđeno samoljublje, podlost i prevare, dok su u našem epskom kosovskom ciklusu osnovni motivi svjesno žrtvovanje za ideale hrišćanske božije pravde, slobode i viteškog ljudskog dostojanstva.

Mnogi blistavi umovi svijeta: Gete, braća Grim, Gerhard Gezeman i brojni drugi naučnici, književnici, istoričari i filozofi, divili su se i dive se ljepoti i univerzalnim etičkim porukama, viteškom kodeksu ljudskog življenja, žrtvovanju za uzvišene ideale, podnošenju muka u ropstvu i preživljavanju srbskog naroda u skoro nemogućim uslovima za život, što je opjevala naša epska poezija.

Istoričar Vladimir Ćorović kao kosovski zavjet navodi sledeće reči kneza čestitoga: „Bolje nam je u podvigu smrt, nego li sa stidom život. Bolje nam je u borbi primiti smrt od malja, nego li dati pleća neprijateljima našim. Mnogo smo živjeli za svijet (na svijetu), stoga se potrudimo za kratko da podnesemo podvig stradalnički, da poživimo večno na nebesima.”

A slavni kosovski vitezovi su mu odgovorili, kao i bezbroj puta kasnije mnogi srbski junaci prilikom odbrane svoje vjere, države i slobode: „Nećemo štedeti naše živote, ako treba umrećemo za otačastvo naše. Prinesimo sebe Bogu kao živu žrtvu…. Ne poštedimo život naš, da živopisan obrazac poslije ovoga budemo drugima”.

Kosovski zavjet trajno je prisutan i urezan u svijest srbskog naroda kao sveto predanje. Bez tog zavjeta Srbi bi izgubili identitet i ne bi postojali kao Srbi.

I danas nacionalno i duhovno osvješćeni Srbi bilo gdje da žive u sebi nose kosovski zavjet. U protivnom, prestali su da budu Srbi.

Sveti kosovski zavjet je genetska osnova i kod našeg nacionalnog bića, „čistilište naše savjesti i nepresušni izvor najuzvišenijih nadahnuća”. On se, međutim, ne stiče samo rođenjem i srbskim porijeklom, već isključivo opredjeljenjem, duhovnim i nacionalnim osvješćenjem. Tragična i gorka iskustva koja smo doživjeli krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog vijeka opominju nas da se na planu duhovnog i nacionalnog osvješćenja potrebno osmišljenije i intenzivnije angažovati, kao što je to u svoje vrijeme neumorno radio Sveti Sava učvršćujući u srbskom narodu pravoslavnu vjeru i nastojeći da kod njega razvije ljudske vrline i smisao za građanske dužnosti. Upravo najnovija iskustva su nepobitno pokazala da je sve što smo radili mimo temelja svetosavlja propalo i nestalo.

„U odsudnim trenucima, u časovima iskušenja ja vidim, da mi u dnu duše, pod tvrdom korom i sivim talogom praznih riječi i izvitoperenih pojmova koji tako brzo iznevjere, žive vječne, nesvjesne i blagoslovene baštine djedova, koji su tijelo svoje položili u stara rasuta grobišta, a jednostavne i jake vrline svoje u temelje naših duša.“

Okupacija i nasilno izmještanje teritorije Kosmeta iz sastava naše otadžbine Srbije i proglašavanjem Kosova državom od strane najekstremnije terorističke organizacije u Evropi (OVK), doveli su srbski narod i državu, po ko zna koji put, pred golema iskušenja i izazove. Ponovo nam je, silom bez presedana u istoriji i diplomatskim kalkulacijama, nametnuta „Kosovska bitka”, koju gotovo neprekidno vodimo preko šest stotina godina. Ona se trenutno odvija na poprištima naših srca, u našim mislima i našim dušama. Zato nam je sada, više nego ikada u istoriji, pored svijetlih obraza i junačkih srca, potrebna i sva dosadašnja državnička i politička mudrost, diplomatska sposobnost i posebno iskreno hrišćansko pokajanje za naša „smrtna sagrešenja”.

Pri tome, nikada ne smijemo gubiti iz vida činjenicu da Kosmet (Kosovo) nije samo dio ili oblast naše otadžbine Srbije, već prije svega i iznad svega sveti zavjet da bez smrti nema vaskrsenja što su u amanet ostavili knez Lazar i slavni kosovski vitezovi svim generacijama Srba.

Aktuelne teškoće sa kojima smo suočeni možemo prevazići jedino otklanjanjem naših vlastitih slabosti, zabluda i grešaka. Pokajanje i dublji, unutrašnji obračun sa samim sobom, trebaju biti podstrek za novi početak i uzlet.

Na to nam je svojevremeno ukazivao sveti vladika Nikolaj Velimirović. Navodimo dio njegovog apela, koji je više nego aktuelan u današnje vreme:

„Naš pogled je postao pomućen od mizantropije; moramo se vežbati u ljubavi prema ljudima i pogled svoj izbistriti. (...). Jezik naš postao je suviše brz u sipanju kletvi (...). Mi moramo skrenuti našu pažnju sa ministarstava – vlasti, na nas same, pomirivši se s mišlju da buduća srećna otadžbina naša zavisi delom od svakog od nas. Mi moramo stoga svi postati ministri unutrašnjih dela, naših sopstvenih unutrašnjih dela – policija duše naše. Mi smo svi brzi da budemo tuđa policija, mi smo svi spori da budemo sopstvena policija. Mi mnogo govorimo o drugim ljudima i kritikujemo druge, dok o sebi malo govorimo i sebe ni malo ne kritikujemo. Kod nas, nažalost, niko ne govori: ništa od nas ne može biti zato što sam ja rđav čovek, no svak viče: ništa od nas ne može biti zato što su drugi rđavi. Kad bi pak svak od nas viknuo: Srbija je nesrećna zato što sam ja rđav čovek i rđav njen građanin – Srbija bi se preporodila za tri dana i za tri godine bila bi srećna, i mi bismo svi doživeli sreću njenu, zajedno sa decom našom (...). Šta nam ostaje drugo do da pođemo, dakle, od sebe, draga braćo”.

U istoriji srbskog naroda bilo je perioda kada su apatičnost i defetizam preovladavali u srbskom društvu. Karakterno slabiji pojedinci su gubili nacionalnu volju, i vjeru u svoj narod. Postajali su pesimisti i defetisti. Takvi svoj narod nisu poznavali kao cjelinu, njegov kolektivni duh i nesalomljivu volju, baš u teškim trenucima, pa su ga, uviđajući samo materijalnu stranu, proglašavali otpisanim a njegovu istoriju promašenom. To je, nažalost, došlo do izražaja u nekoliko navrata u posljednjih dvadesetak godina pretežno kod dijela inteligencije i političke elite sklone pragmatizmu, imitaciji i podaništvu. Eklantantan primjer je istup predsjednika SANU o časnom odricanju od Kosova, što je šokiralo sve nacionalno i duhovno osvješćene Srbe širom planete.

Srbski narod je upravo svoju vitalnost i nesalomivost dokazao sposobnošću da iz duševne klonulosti i moralne malaksalosti ustane spreman za velika djela, pa čak i nadnaravne podvige. Dokazao je: „da Srbija nije otadžbina velikih ljudi. Srbija je nešto više: ona je otadžbina velikog naroda” (akademik Dragan Nedeljković).

Nacionalno i duhovno osvješćeni, privrženi idealima slobode i pravde, nadahnuti svetim kosovskim zavjetom, s vjerom u Boga i Srpstvo, Kosovo neće biti izgubljeno. „Nije sve propalo kada propalo sve je”, kako je izrazio suštinu našeg optimističkog mentaliteta akademik i pjesnik Rajko Petrov Nogo.

Nemamo pravo na pesimizam i defetizam!

Optimizam je obaveza sviju nas!

Ko bez borbe Sveti Kosmet proda

Proklet bio od Boga i roda. 

Vratićemo zemlju Svetu,

Dogodine na Kosmetu!

Za najuzvišenija djela nikada nisu postojali povoljni uslovi!

Riječ imaju djela!

Vrtikapa Vukota