Dani(j)el Simić: Kako se kalio Azovstalj

30.04.2022. god.

Na jednom od ulaza u najveću luku Azovskog mora, još iz daljine, na uzvišenom položaju i preko talasastog asfalta, vidim spomenik. Ljudska figura koja drži nešto u uzdignutoj ruci. Prvo mislim da je neki pamjatnik Velikog otadžbinskog rata 1941-1945. Kao ona žena s mačem nad Staljingradom. Primičući se mijenjam pretpostavku u kip sveca sa krstom. Na kraju se svi u kolima smijemo. To je svetitelj – gvožđa. Livac drži svoju kuku, rukohvatom okrenutu nebu.

Piše Dan(i)jel Simić, frontal.srb

Sve u je u znak metalske industrije. Kao što su u Donjecku ugalj i rudar u središtu opštedruštvene hvale. Ovdje su to metalurzi. Imaju svoju aveniju u gradu, koji djeluje kao jedna velika tvornica željeznih proizvoda. Iz daljine, iz svakog pravca, dočekuju visoki dimnjaci i mamutska postrojenja sa isprepletanim cijevima.

I po porušenom, nagorjelom gradu, vidi se da je luka osnovana 1778. bila i kulturno, a ne samo privredno središte rejona. Na drugoj obali Kalmijusa, kraj gradske stele, što je obično betonski ili metalni beočug sa imenom grada, Marijupolj je ispisan na ruskom. Jer je iz vremena SSSR. U vremenu Ruske Federacije, na njemu čečenska zastava, a putokazi na ukrajinskom. Dok stanovništvo priča isključivo ruski jezik.

Zanimljivo, prvi put idem autoputem iz Donjecka pravo do Volnovahe. U Elenovki, na moje iznenađenje, ne skrećemo za Dokučajevsk. Opet je Igor Kimakovski za volanom. Kada je dan, što se meni veoma dopada, ne staje ni na jednom blokpostu, što nemjerljivo skraćuje put. Sad staje. Ne samo na prvom, gdje pitaju kojoj jedinici pripadamo. Ustavlja se i gdje nas nijesu ni pokušali ukočiti. Izlazi i hoda okolo. Rukuje se i priča nešto sa stražarima. Tu su ga uhapsili Majdanovci i držali pod ključem četiri godine. To mu je promijenilo čitav život, kaže kad se vratio u kola.

Idemo pravcem koji je postao prohodan od ulaska Rusije u sukob oko Donbasa. Taj prvi dio autostrade do Marijupolja je odmah kraj fronta, pa se ne koristi za civilni saobraćaj. Vozi se samo jednim pravcem. Iz suprotnog smijera, po putu od artiljerije i vjetra oborena stabla. Najbitniji saobraćajni znakovi sa mrtvačkom glavom. Zabodeni u travnati dio fizičke odvojenosti, kažu: Pazi, minirano. Zato je gotovo pust put, za razliku od onog prema Novoazovsku, začuđujuće gladak i očuvan.

Na jednom mjestu prekidamo vrtoglavu vožnju. Povlačeći se u gradove, srušili su most na autoputu. Prije toga prolazimo pravi pravcati granični prelaz. Sada napušten, besmislen i polurazrušen. Nadstrešnicama i montažnim objektima služi samo kao nadgrobni spomenik sporazumima iz Minska. Nema ni blokposta. Razrovanim tucanikom idemo okolo i ispod ostatka neobaljenog nadvožnjaka. Do Kamenska, predgrađa gdje je Igor ležao u Marijupoljskom zatvoru, vidio sam vozila sa oznakom V. Latinicom. Sjevernjaci. I Kamensk je polupan dobrano u centru.

Zaustavljamo pred crkvom. Rođendan sam ove godine dočekao u Donjecku. Vaskrs slavim u Marijupolju. Ruski sveštenik miropomazanijuščim kistom crta krst na čelima prisutnih, a onda blagosilja jaja i kuljič. Ta riječ me intuitivnom etimologijom i priručnom uporednom gramatikom raslojavanja slovenskih jezika, podsjeća na riječ kolač. Kuljič nije suha pletenica ili jednako slani, slavski kolač kakve peku Srbi o sličnim danima. To je slatko pecivo. Vidim po šećernoj glazuri, posutoj raznobojnim mrvicama.

Prava običajna razlika je blagoslov svetom vodicom. Sveštenik nešto kao metlu vunenih vlakana, prije kao neki džoger, umače u kante vode koje nose pomoćnici za njim. Vjernicima pljuska u lice i poliva korpice, da prije toga uzimaju dah i zatvaraju oči. Kada je čuo da sam Srbin, pljusnuo je i mene. Pola T-majice sprijeda skroz mokro. Srećom sunčano je. Ali duva vjetar. Prokleti vjetar koji nad ovom zemljom nikad ne miruje.

Vođa puta je otišao negdje, ostavivši nas da čekamo pred crkvom. Mene u kratkim rukavima. Prilaze neka djeca. Nose kuljič i jaja. Daju i Italijanu. Tucam se sa sveštenikom i jedem kolač. Nijesam doručkovao ništa. Slatko, suho tijesto. Ispunjeno grožđicama.

Tek dosta pošto su svi otišli kućama i zaključali crkvu, stiže Igor i vozi u Azovmaš. Azovski mašinski zavod. Uz Iljiča, jedna od sada zauzetih, postindustrijskih tvrđava ukrajinske oružane sile. Upravna zgrada izubijana i šuplja. Ispred jedan odred vojske koji neće da se fotografišu. Dio fabrike, očito, kao Čajavec ili Jelšingrad. Propao još u nezavisnoj postovjetskoj Ukrajini. Izraslo grmlje i drveće po krugu. Neke hale su bile u funkciji, ali sada više ne radi ništa.

Ulazimo u podzemne prostorije zgrade kojoj fali dio, taman kao da je neko isjekao komad torte. Aviobombom. Uporište ukrajinske morpehote. Dole govna i konzerve. Natrijum hlorid u tegli. Mrkli mrak. Ručne bombe. Mine. Municija. Uniforme. Čizme. Garava bubnjara, dimnjaka priključenog na ventilacioni otvor. Raznorazne sijalice i produžni kablovi. Kojekakvi ključevi od automobila. Dokumenti i još mraka. Uglavnom mraka. I povraćajućeg zapaha vlage.

Vraćamo se kroz glavnu kapiju i idemo ka Svetonikolajevskoj sabornoj crkvi. Na putu leži rep Točke U. One vojske više nema. Samo jedna Lada Samara otvorene haube. Svaki put kad to vidim pomislim, gotovo povrijeđeno, kako obeščašćuju model mojih prvih kola u životu.

Ciče laste na nebu. Iznad njih avioni. Huče. Vidim bijele tačke i pokušavam da ih nazumam. Snijeli su jaje. Odjekuje eksplozija. Pa još nekoliko. Crni se nebo iznad Azovstalja. Kao dijete, čini mi se, mnogo sam se bolje razumio u vazduhoplovnu i drugu ubilačku tehniku, nego što je to sada. Više sam pratio. Ali opet ja tvrdim da su samaljoti Su-24, a ostatak družine da je to Tu-22M ili Su-34. I sad kad ovo pišem, mislim da sam ja u pravu.

Prilazimo Azovstalju koliko dozvoljavaju. Kad Igor kaže sintagmu "srbski novinar", to odobrovoljuje maskirane ljude koji pružaju ruku. Skidaju maske i mole da ih ne objavljujemo, jer imaju rodbinu pod vlašću Kijeva. Oko nas je svugdje krš i šut. Zapaljena ili očerupana kola. Kapije na kojima piše: Ovdje žive ljudi – nema mjesta. Pada još bombi iz vazduha. Opet crn dim. Čuje se puščana paljba. Naređenje Vladimira Putina se, uhogledno i očevidno, odnosilo na to da se ne vrši juriš na katakombe. Zadržavanje u okruženju oko dvije hiljade boraca udarnih jedinica, marinaca, neonacista i stranih plaćenika; neminovno mora biti aktivna vojna operacija.

Silazimo do mora. Luka zatvorena sa dva potopljena broda, u strahu od pomorskog desanta. I posljednji zadatak. Priključuju nam se kola s ljudima koje treba izvesti iz grada. Opet mrak. A mrak je strah. Na prvom blokpostu čeka uperen kalašnjikov. Pred drugim se izbjeglicama potpuno sasula guma. Do felne. Opet pomažem da mijenjamo točak. Ne može nam put proći bez priključenija, kaže Igor. Ta riječ (avantura, dogodovština, pustolovina), koja u ruskom nije arhaična, uvijek me podsjeti na Dositeja Obradovića.

Sad će me zauvijek sjećati na Marijupolj.

Dan(i)jel Simić, frontal.srb

Poštovani čitaoci, na našem Telegram kanalu možete pratiti sve vesti o specijalnoj operaciji Oružanih snaga Ruske Federacije u Ukrajini, kao i o dešavanjima u Donjeckoj i Luganskoj Narodnoj Republici. Takođe, možete pogledati video snimke, karte i fotografije koje stalno pristižu.

Naš Telegram kanal - https://t.me/vostokvesti

Izvor
Tanjug
Dani(j)el Simić, foto: Frontal.srb/ vostok.rs

Povezane teme
Rusija
Ukrajina
DNR
LNR
sukobi

Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

PREDHODNA NOVOST

SLEDEĆA NOVOST

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Pogibija američkog vojnika: ko ratuje na strani Ukrajine?

Krajem oktobra u ruskim i svetskim medijima provukla se informacija o pogibiji američkog najamnika, koji je učestvovao u ratnom sukobu na teritoriji Ukrajine. Prema javno iznetim podacima, on se...

Zoran Tomašević: Kad valja slediti primer Evrope

Ponovo se vraćamo temi takozvanog „Registra štete pričinjene Ukrajini“. Podsetimo da se uprava datog Registra odlukom Saveta Evrope nalazi u Hagu i da su na njegovom čelu predstavnici same...

Globalna NATO agresija i mi

Ako iko ima i pravo i obavezu da se zakonski ogradi od NATO uticaja, onda je to Srbija, kao najveća žrtva NATO zločina. Pokušaji kompromisa i saradnje sa NATO...

Klub onih koji žele da opljačkaju Rusiju ili Registar štete Ukrajine

Borbena dejstva u Ukrajini još nisu ni blizu kraja, ali su zemlje kolektivnog Zapada već počele da se bave tradicionalno najvažnijim pitanjem za njih — finansijskim, stvorivši „Registar štete,...

Perspektive Balkana, ili: Crnogorci ne ljube lance

U produžetku Krimskog rata ubijen je Knez Mihailo Obrenović jer se drznuo da u saradnji sa Rusijom radi na stvaranju Balkanskog saveza. Na presto je doveden njegov rođak Milan,...

Urušavanje demonokratije

Svojom ekonomskom, moralnom i vojnom moći, Novi svet koji gradi svetska većina, uz pomoć naroda Zapadne Evrope i Severne Amerike, uskoro će prinuditi ekipu iz Vašingtona na mir u...

Ostale novosti iz rubrike »