Dani(j)el Simić: Položaji na pravcu Volnovaha - Donjeck - Moskva - Beograd - banja Luka

Priredio Dani(j)el Simić, Frontal

Tako sam do babe i đeda u Vogošći, išao 1994. preko Hreše. To mi pada na pamet kada napuštamo autoput Donjeck – Volnovaha – Marijupolj i skrećemo lijevo na vijugavi lokalni pravac prema Dokučajevsku.

Nakon dugog čekanja, na koje sam zadihan dojurio, vođa puta ispred Narodne milicije DNR, završava prozivku i kaže: Imaju još dva Srbina? Javim se da sam tu. To je selo i prije bilo DNR. Zarković je ostao da spava. Neću da idem u selo Bezimeno. Em sam već bio, em mi je prevoz kod onih koje nije prozvao. U kola su me primila dvojica Italijana. Kukaju. U boravku su ograničeni gotovinom koju su ponijeli. Kažem im da sam u istom problemu.

Niko se ne pojavljuje kao vođa druge ture. Mnogi odlaze. Ostaje meni poznat novinar RT na engleskom. Sa njim fotograf agencije Tass. Italijan ih pita gdje će, on kaže: Nema ništa od ovog danas – idemo u hotel. Iz još jednih kola sa natpisom Pressa kažu: Biće ovo samostalan polazak – i gleda u pravcu ovih što će u hotel. Oni oblače šljemove i pancire.

Brzo sjedam i kažem vozaču da ih prati. Bukvalno bježe od nas. Na pravcu prema Novoazovsku, naglo skreću u desni sokak. Naš vozač staje, ali je već prošao raskrsnicu. Trubeći ljuto, pretiče nas onaj automobil sa natpisom Pressa. Idemo za njim. U Dokučajevsku staje. Fotograf kaže da namjeravaju sa južne strane Volnovahe. Ako ih ne puste, opet će u Bugas. On ne zna put.

Ubrzo dolaze i hoteldžije. Bastardi. Kaže Gabrijel, fotograf sa minđušom u nosu. Idemo za njima. Više ne mogu pobjeći. U selu sa putokazom Mikolajevka, skrećemo lijevo. Odatle je meni nepoznat pravac, koji je donedavno bio Ukrajina. Čudim se kako nas niko ne zaustavlja i ne kontroliše.

Put užasan. Gola kaljuga. Mimoilaze nas Kamazi, Zilovi i Patrioti. Ovo potonje su novi modeli ruskih terenaca iz zavoda UAZ, ali sa montiranim teškim mitraljezima na krovu. Iskustva iz Sirije. U prvom većem selu gledam opet natpis koji kaže: Ukrajina, Ribinskoje, Seoska skupština. Neshvatljivo je da niko ne dira te natpise. To bi kod nas bilo nemoguće. Prva stvar koja bi jedna strana u ratu učinila, jeste da skine simbole druge.

No, Ukrajince i Ukrajinu niko ne mrzi. Jasno se pravi razlika između vlasti i naroda. Pogotovo jer je Zelenski prevario svoje birače. Glasali su, ne za njega, već protiv Porošenka. Zelenski je govorio o miru sa Rusijom, a onda je naučio ukrajinski kao i svaki glumac. Pa zabranio ruski. Nastavio gdje je Porošenko stao.

A taj je stavio u Ustav da je cilj Ukrajine da uđe u sastav zakletog neprijatelja Rusije – NATO. Što bi bilo, ne samo kao da u Belgiji zabranite francuski ili flamanski; već da Rusija postavi svoje supersonične rakete sa nuklearnim glavama opet na Kubu ili u Venecuelu. Na milion mjesta u Donjecku sam vidio stare natpise na ukrajinskom, koje su izvadili iz naftalina da pokušaju sa hibridizacijom nacionalnog identiteta. Niko te natpise ne uklanja, mada svi pričaju ruski.

Pogled na naselja kroz koja sam prošao, ukazuje na još jednu bitnu razliku u načinu ratovanja. Civilni objekti su neoštećeni. Stanovništvo se žali na ukrajinske snage. Opet blato. Vozač moli da ne otvaram prozor kako bih fotografisao. Upada. Blato. Tako smrtno crno. Rusi kažu grjaz. Desno rame na mojoj bijeloj jakni je ogrezlo u njega. Zatvaram prozor. Skidam ga sa nosa.

Prelazimo prugu i izbijamo u Svobodne. Tamo je fotografski raj. Niz samohotki koje su kao gvozdike poznate i meni. Nije mi bilo poznato da gvozdika nema veze sa gvožđem, nego je ime za samoniklo cvijeće. Neki se razvikao između kamiona. Pokriva lice i govori kako je zabranjeno fotografisati tehniku. Čiča, kraj crvene petokrake na marševskom zaptivaču usta cijevi, mirno žvaće.

Malo niže niz ulicu red je oklopnih transportera i kamiona. Čekaju popunu gorivom. Narodna Milicija DNR. Prilazimo, oni nemaju problem da se fotografišu. Jedan kaže: Imam 61 godinu, treba mi odmora. Ali to će dok završi rat. Iz Krasnog je Limana, koji je još pod kontrolom okruženog Kijeva. Tamo mu živi sestra. "Mi kada izbijemo na granice DNR, nećemo ići u Zapadnu Ukrajinu. Oni neka odnesu tamo svoj rat, koji su nam donijeli". Govori drugi, isto stariji čovjek. Probavam do kraja i pitam jednog mlađeg možemo li se fotografisati. On kaže: Konječno. Ime mu je Sergej. Svi me vole jer sam Srbin. Mi ih jedini u Evropi nijesmo ostavili.

Da je to ratište, a ne izletište, podsjeća nas dolazak vojne policije DNR. Policija u Narodnoj miliciji se zove "Vojenaja komendantura" i imaju za grb glavu vuka. Iz daljine izgleda kao jelen, jer su iza ukrštena helebarda i nešto što meni jedino liči na metlu. Bune se, pregledavaju snimke jednom hoteldžiji. Zavlačim se među transportere mojih drugara iz Narodne milicije. Panduri apeluju da ne objavljujemo fotogafije, dok se ne pomjere odatle. Ja to radim i bez da mi traže.

Prije mjesta Donskoje, na čistini, najednom nadrealno veliki broj ljudi. Civili. Stoje kraj puta, a da se tome ne može naslutiti nikakav razlog. Velika osnovna škola u susjedstvu. Desetak velikih, dugačkih i petospratnih stambenih zgrada. U jednoj od njih, potpuno je izgorio ulaz. Od krova do podruma. Tu prvi put srećem razaranje na kakvo sam naučio.

Odrastao čovjek plače. Ostao bez stana, kola i posla. Spavaju u podrumu. Neprestano ponavlja da je svoj dug odužio. Oružane snage Ukrajine su ga odvele sa sobom jer je medicinar. Bio je sav krvav, teglio ranjenike. Došao je nazad pješke iz Volnovahe. Proklinje ih što su odnijeli i posljednji lijek iz apoteke, pa nema šta da da djetetu, koje je pod temperaturom.

Pod prozorom je bio ruski tenk i cisterna koja ga je punila gorivom. Ili špijun, ili dron, naveo je artiljeriju koja nije vodila računa o civilima. Jedna raketa je još uvijek neeksplodirana u krovu zgrade. Samo malo dalje, na čistini između škole i zgrade dva kamiona. Teško da se mogu raspoznati u kršu sagorjelog, izbušenog, izuvijanog i izrđalog željeza. Haubice još uvijek prikačene. Svuda uokolo leže granate koje su izletile iz čaure sa barutnim punjenjem, a nijesu se aktivirale. Mnoge jesu.

Domorodac ispred mene hoda kao da su razasute vekne hljeba, a ne smrt. Neprestano se, čitav moj boravak u DNR, čuje artiljerija. Što bliže, što dalje. Ovdje baš blizu. Evo šta se dešava kada teška tehnika uđe u stambena naselja. Govorim glasno. I sebi, i u nadi da će se čuti do Kijeva, Sumija, Harkova i Marijupolja. Za Volnovahu je kasno. Vraćamo se. Gledam grad, zumiram ga i fotografišem. Oni ljudi su tu jer ovdje hvataju signal mobilnog telefona, kaže nam vozač. U Donjecku srećem čovjeka kojem je majka u Donskom. Nije je vidio osam godina. Nada se da je živa.

Onda, u priči ubrzano, obrnute proporcije po prostranstvu i bitnosti, prelazim 1287 kilometra od Donjecka do Moskve. Za 23 sata. Da bih išao kući avionom preko Litvanije, Poljske, Češke, Mađarske. Na popunu.

U Rači, Srbijanac nema ništa protiv mene u računaru. Pitam se šta će biti na republičkosrbskoj granici. Pružam dokumente pogranpolicajcu u žuto-plavom. On ih ni ne gleda. Vraća ih i pruža mi ruku. – Kako je? – Evo, pošao da vidim djecu. Pružam ruku i odgovaram. Nijesam ih vidio mjesec dana. – Hajde, živ bio.

Živ jesam. U tijelu. Duh mi je ostao u Donjecku.