SMAIL-AGA ČENGIĆ

Smail-aga Čengić je rođen 1788. godine u selu Jelašica. Majka mu je bila Đurđijanka, robinja. Školovao se u Istambulu. Bio je srednjeg rasta, duguljaste glave, široka i od velikih boginja išarana lica, zelenih očiju, smeđe kose, imao je bradu i brkove. Bio je odjeven sav u crveno odijelo: dolamu, džamadan sa rukavima, čakšire, veliki fes s dugom kićankom, opasan velikim svilenim pojasom. Nosio je sablju i dvije kubure, a još dvije kubure je nosio obješene o konju. Imao je ozbiljan pogled i snažan glas.

Čengići potiču iz Male Azije. Ova porodica vladala je gradom Čangri, po kojem su se po dolasku u Bosnu prozvali Čangrlići, kasnije Čengići. Sredinom XVI vijeka doseljavaju u Hercegovinu.

Smail-aga, muselim gatački, pivski i drobnjački imao je 600 haračlija i bio je bogat. Istakao se u borbama protiv Karađorđevih ustanika. Bio je uz Ali-pašu Rizvanbegovića 1832. godine protiv Huseina kapetana Gradašćevića koji se odmetnuo od sultana. Tada su u njegovoj vojsci bili i Drobnjaci među kojima je bio i Novica Cerović. Zbog zasluga u gušenju pobune dobio je od sultana titulu paše.

Zijametsko pravo na Drobnjak nekada su imali Rizvanbegovići. Od njih su ovo pravo kupili Selmanovići iz Taslidže. Ibrahim-paša Selmanović prodao je svoja zijametska prava u Drobnjaku Smail-agi 1829. godine za 80 "ćesa". Kupoprodaja je izvršena pod Durmitorom, pod Sedlom kod "Popova mosta". Selmanovići su htjeli prodati Drobnjak Rizvanbegovićima od kojih su ga i kupili, ali se Drobnjacima to nije svidjelo. Smail-aga je bio u Tušini kod Novice Cerovića i tu mu je Đoko Malović predložio da on kupi Drobnjak. Smail-aga nije imao dovoljno novca pa mu je Đoko Malović posudio dio, a dio je prikupio u narodu. Prethodno je Smail-aga otkupio porodicu Đoka Malovića od Turaka i vratio je kući. Zemlja na Jezerima od Pašine vode do Tepaca pripadala je do 1863. godine porodici Čengića. Poslije toga to zemljište je postalo plemenska komunica.

Smail-aga je rijetko dolazio u Drobnjak jer mu je sve poslove završavao Đoko Malović i donosio mu danak u Lipnik. Kneževi su sakupljali harač od 300 poreskih dimova i prirez od 300 oka masla godišnje. Harač se nije uzimao od siromašnih kuća. Ovo se sakupljalo u jesen. Smail-aga je bio najveći junak turskog carstva. Nije bio surov prema mirnoj raji. Bio je pošten i nije činio zulum po Drobnjaku. O Božiću je pekao pecivo i kupovao vino pa pozivao hrišćane i častio ih.

Ali prema buntovnicima je bio surov. Pred svojom kulom mučio je zarobljene uskoke i hajduke. Oni su pred njim umirali junački i u prkosu, neki i bez jauka. Smail-aga se ženio tri puta. Prva žena mu je bila od Hasanbegovića iz Avtovca. Jedna od žena je bila udovica čiju je kćer iz prvog braka za ženu uzeo Smail-agin sin Rustem-beg. Rustem-beg je bio poznat po terorisanju srpskog stanovništva. U miraz je dobio 300 čitluka blizu Sarajeva. Rustem-beg je u svojoj kuli u Lipniku imao tamnicu za mučenje Srba. Pred kulom je imao vješala sa kukama i alkama na koje je vješao i kačio ljude. Smail-aga je imao sedam sinova. Osim Rustem-bega sa prvom ženom imao je još dva sina: Dedagu (Derviš-paša) koji je umro u Konjicu 1874. godine i Muhamed-bega kojeg je posjekao Spasoje Ognjenović iz Banjana na Sjenokosima u Dugi Nikšićkoj 1862. godine. Ostali sinovi su: Sulejman-beg (od druge žene), Kadribeg, Sejdi-beg i Hajdar-beg (od treće žene) koji je umro u Carigradu. Petar Vukotić je šišao Dedaginog sina. Tri Dedagina sina su živjela u Sarajevu i Carigradu.

Na Grahovu je 1836. godine u borbi protiv Turaka poražena crnogorska vojska i poginulo je devet Petrovića, rođaka Petra II Petrovića Njegoša. Najzaslužniji za poraz i pogibiju Katunjana bio je Smail-aga. Na Grahovu su sa Smail-agom bili Pivljani, a Drobnjaci nisu htjeli doći, osim Đoka Malovića kojeg je Smail-aga od milošte zvao Marijan i još jednog Drobnjaka. Poslije boja na Grahovu Smail-aga nije dolazio u Drobnjak četiri godine. Hasan-beg Trebinjac Resulbegović je u Trebinju držao glave Petrovića i nije htio da ih da Njegošu uz otkup.

Vladika Rade nije mogao oprostiti Smail-agi pogibiju svojih rođaka. Njegoš je pozvao Novicu Cerovića, Šuja Karadžića i popa Dimitrija Golovića i od njih zatražio da ubiju Smail-agu. Drobnjački glavari na to pristanu i za to pridobiju cijelo pleme, uključujući i Đoka Malovića. Zavjerenici su se sastali u manastiru Morača i skovali plan za ubistvo Smail-age. Vladika im je poslao nešto municije. U ubistvu će učestvovati Drobnjaci, Uskoci, Moračani, Rovčani, Bjelopavlići i Piperi.

Drobnjaci se 1840. godine odmetnu od Turaka. Da bi Smail-agu domamili u Drobnjak, Đoko Malović mu je napisao pismo u kome ga obavještava da se Drobnjak buni i da se u narodu priča da Smail-aga ne smije da dođe. Rustem, sin Smail-age, dođe u Drobnjak, ali mu ovi ne dadoše harač i on se vrati ocu. Smail-aga u septembru 1840. godine sa oko pedeset haračlija obilazi Pivu. Noćio je u Pivi dvije noći, drugu u Pivskom manastiru. U Pivi je uzeo nekoliko drobnjačkih talaca i poslao ih u Mostar. Iz Pive dolazi u Drobnjak. Dolazi u Duži kod Đoka Malovića. Tu nije bilo Šuja Karadžića, ni Novice Cerovića, pa se Smail-aga naljutio. Sutradan kada je Šujo Karadžić došao Smail-aga mu nije htio pružiti ruku da se rukuju. U Dužima je Smail-aga ostao sedam dana. Nije mu se ulazilo dublje u Drobnjak.

Glavari drobnjački nagovore Smail-agu da se premjesti na Pošćenje i ovaj to prihvati. Smail-aga iz Duži dođe na Pošćenje i ulogori se na Grbovića Bari, pod kulom Odovića. Tu dođe i Novica Cerović na koga je Smail-aga bio ljut jer se nije ranije pojavio. Drobnjaci, u želji da Smail-agu uvuku što dublje u drobnjačku teritoriju, izjave da su mu vjerni i pokorni, a on im povjeruje. Novica Cerović je nagovorio Smail-agu da dođe na Mljetičak.

Smail-aga pokrene vojsku na Mljetičak gdje stiže 4. oktobra predveče. Ulogorio se na Gvozdu na Mljetičku, ispod brdašca Vignjeve Glavice. Na Mljetičku je Šujo Karadžić dočekao Smail-agu i bila je gozba pod šatorima. Izmjenjivali zdravice Šujo i Smail-aga. Pila se medovina, zamućeno vino i kafa. Drobnjački kneževi su na Mljetičak donijeli harač Smail-agi. Smail-agi je te večeri knez Filip Žugić donijeo za večeru nešto kajmaka, pogaču i malo meda. Smail-aga je tada rekao da mu je malo, a Filip mu reče: "Toliko za noćas, a sjutra će bit' dosta svakome". Knez Filip je zanoćio u svojoj kući, a ujutro je osvanuo u vojsci koja je ubila Smail-agu. Šujo Karadžić i Drobnjaci sastali su se u Bukovici sa Novicom Cerovićem sa kojim su došli Uskoci. Uskoro su im se pridružili Mina Radović i Radovan Begov Redžić Bulatović sa kojima su bili Moračani, Rovčani, Piperi i Bjelopavlići. Stotinu ljudi noću je krenulo iz Bukovice na Mljetičak.

Noć je bila oblačna. Bio je prohladan vjetar i bilo je magle.

Vojska je stigla za brdo Pješevac, a onda se počela u najvećoj tišini spuštati niz Zaguljski potok ka Smail-aginu logoru. Već je počelo da sviće, ali zbog oblaka i tmurnog vremena turske straže ih nisu primjetile. Dio vojske smjestio se sa gornje strane Vignjeve Glavice, drugi dio vojske ostao je ispod nje, a treći dio vojske spustio se potokom niže, do Bare, da spriječi bjekstvo Turaka prema Nikšiću. U ovom dijelu vojske bio je Mirko Aleksić. Do pred zoru Smail-aga je pušio nargilu, a pred zoru je zaspao.

U zoru 5. oktobra, kada su se dijelili noć i dan izvršen je napad na Smail-agu. Turci su spavali kada je napad počeo. Vojska koja je bila ispod Vignjeve Glavice iskočila je na vrh brdašca. Početak napada označio je Šujo pucnjem iz kubure. Tada i ostali ispale plotun na Turke. Turci povikaše: "Vlasi... Vlasi dolaze!" Napad je izvršen sa svih strana. Pod kišom metaka, po logoru su jaučući bauljali ranjeni Turci i padali na zemlju koja je ubrzo bila prekrivena turskim leševima. Smail-aga je izašao iz šatora. "Brnjaša mi..." zaustio je da zatraži konja, ali ga je u tom trenutku Mirko Aleksić iz svoje šešane pogodio u glavu sa dva metka. Bio je mrtav prije nego je pao na zemlju. Jedno zrno ostalo mu je u glavi, a drugo na verizi niz povije. Ostali Turci, kad vidješe da je Smail-aga poginuo, razbježe se. Sama bitka je kratko trajala. Poginuo je Smail-aga Čengić i uništen je veći dio njegove vojske. Svega dvojici Turaka pošlo je za rukom da pobjegnu, od kojih je jedan bio Ahmet Bauk, pobratim Šuja Karadžića. Među napadačima nije bilo mrtvih ni ranjenih.

Tijela poginulih Turaka trpana su na saone i odnošena istog dana na Previš gdje su nešto kasnije zakopana u neko staro tursko groblje. Kosta Berković, trgovac iz Taslidže, je dan iza bitke platio 20 perpera ljudima da sahrane mrtve Turke. Sve glave ubijenih Turaka su odsječene. Glave su odnešene u Tušinu, uskočka sela i Moraču. Nabijene su na kolje oko puta i oko uljanika.

Noću, popadija Simuna Tomić, kuma Smail-age i njena kćerka iskopale su Smail-agino tijelo. Popadija je stavila tijelo u vreću i natovarila na konja. Na drugu stranu samara natovarila je podeblje drvo, da ne bi pretezalo. Preko Pive je tijelo odnijela u Lipnik porodici Smail-age. Njen sin jedinac je tada bio zatočen u Mostaru pa je tako pokušala da ga spasi, u čemu je i uspjela. Kad je pozvana poslije ubistva Smail-age na Cetinje da odgovara za prenošenje agina tijela i kad je na Njegoševo pitanje zašto je to učinila ispričala razlog koji ju je naveo na taj čin, Njegoš je razumio njenu materinsku ljubav i oprostio joj je. Kad su Turci u Mostaru saznali za Smail-aginu pogibiju potrovali su drobnjačke taoce. Rustem-beg je iz kubure ubio taoca Savu Trebješanina. Ipak je nekoliko taoca uspjelo pobjeći. Sa sobom su ponijeli otrovanog kneza Miliju Živkova Jaukovića koji je umro na Bezuju u Pivi. Na Cetinje je vijest o pogibiji Smail-age donio Makarije Šumadinac, kaluđer manastira u Bijeloj. Njegoš mu je poklonio zlatni krst. Ovog kaluđera pri povratku uhvate Turci i ubiju ga. Drobnjaci su poslije smrti Smail-age otišli kod Njegoša i predali mu Smail-aginu glavu, oružje, sat, zlatnu opremu i agine konje. Na Cetinje su otišli Novica Cerović i brat mu Stojan, Šujo Karadžić, Mirko Aleksić, Milić Tomić, Radivoje Vilotijević i dr. Primivši iz Aleksićevih ruku glavu Smail-aginu, Njegoš poviče: "Dođe li da mi se pokloniš, jadni Smaile!" Tri dana trajalo je na Cetinju veselje. Tada su na Cetinju bile izgrađene samo "Biljarda" i dvije krčme.

Istog dana kada je ubijen Smail-aga, poslije ručka, Novica je natovario svoje stvari i sa porodicom krenuo na Cetinje. Putovali su noću. Novica je na Cetinje stigao u zoru. Nosili su glavu i vodili dva konja Smailagina: Brnjaša i Gavrana. Predali su na poklon vladici konje i oružje Smail-agino. Njegoš je dao Novici i Šuju titule vojvoda, a Mirku Aleksiću titulu kapetana. Njegoš je Novicu postavio za senatora i dao mu je kuću na Cetinju i mlin u Rijeci Crnojevića. Kad je Njegoš rekao Novici da je Ivan Mažuranić napisao pjesmu o pogibiji Smail-age, poslali su mu Smail-agin sat. Njegoš je Smail-aginu glavu držao u svome dvoru na savitljivoj pritki, tako da se klanjala kad bi neko ušao.

Da bi osvetio ubistvo Smail-age, Ali-paša Rizvanbegović ubrzo šalje na Drobnjak vojsku pod komandom Hasan-bega Resulbegovića. Narod se sklonio u zbjegove u uskočke planine i Moraču. Drobnjacima u pomoć dođu i Rovčani, Moračani, Uskoci i Bjelopavlići, ali su na poljani zvanoj Bara Dajovića pod Borovom Glavom kod Tušine bili poraženi 7. novembra 1840. godine. Imali su 120 poginulih kojima Turci odsijeku glave i njima okite Smail-agin grob u Lipniku. Tada Turci popališe čitav Drobnjak u kome su ostavili svoje posade. Zapalili su kulu Novice Cerovića koji je tada boravio na Cetinju po želji Njegoševoj, da ga Turci ne bi ubili iz osvete za ubistvo Smail-age. Jedino su ostala nepokorena uskočka sela Strug, Sirovac i Malinsko. Od tada su Uskoci postali posebno pleme.

Dedaga i Rustem-beg su se 1841. i 1842. godine svetili za pogibiju oca u Drobnjaku. Dedaga je uoči Božića pohvatao mnoge Drobnjake, oko stotinu ih poslao u Mostar kao taoce, a posjekao ih 96 (7 Cerovića). Mnogi Drobnjaci su u to vrijeme pobjegli u Moraču i druge krajeve. Drobnjacima je 1843. godine dozvoljeno da se vrate na zgarišta kuća. Bili su razoružani, a Turci su činili zulume po Drobnjaku. Filip Žugić i Milovan Tomić išli su kod bosanskog vezira Omer-paše da mole da im se vrati oružje. Vezir je o ovome pisao sultanu u Istambul. Sultan je dozvolio da se oružje vrati Drobnjacima, a vraćeni su i preživjeli taoci koji su bili zatočeni u Mostaru.