U razgovoru za Borbu, Mandić govori i o susretima sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, ali o presudi za “državni udar” koja još nije napisana.
Da li ste prilikom poslednjeg susreta sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem razgovarali o aktuelnom trenutku u kome se nalazi srbski narod u Crnoj Gori i regionu?
Sa predsjednikom Vučićem sam nedavno, prilikom otvaranja autoputa “Miloš Veliki”, razgovarao o daljoj saradnji na unaprjeđenju položaja srbskog naroda u CG i regionu. Takođe, imao sam zadovoljstvo i čast da govorim na otvaranju dijela autoputa koji vodi ka Crnoj Gori, što takođe govori o tome koliki značaj rukovodstvo Srbije pridaje ne samo putu nego i narodu koji treba da u najskorijoj budućnosti bude povezan sa Srbijom. Kroz brojne sastanke definišemo koji su to glavni nacionalni zadaci i izazovi koji stoje pred našim narodom i konstatujemo da se do uspjeha i rezultata može doći samo stalnom saradnjom i dogovorom.
Srbsko jedinstvo i sloga su presudan faktor za mnoge procese u regionu i o tome sam više puta pričao sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem i najuticajnijim političarom srbskog naroda u BiH Miloradom Dodikom. Želio bih da zajedno radimo i jedinstveno odgovorimo na sve izazove koji se nalaze pred našim narodom, u ne baš prijateljskom okruženju.
Svi smo svjedoci pojačanog antisrbskog djelovanja u regionu, a posebno u Crnoj Gori, koja sa druge strane toleriše, pa čak i podržava albanske šoviniste čiji je jedini cilj stvaranje Velike Albanije. Crnogorski režim se nalazi u istom tom antisrbskom kolu jer je izabrao da bude neprijatelj srbskog naroda, poput onih koji kliču OVK, ili onih drugih koji zagovaraju ,,državu Sandžak”. Podsjećam da je vrh crnogorskog režima posebno blizak sa albanskim kriminalcima koji izigravaju političare i državnike u lažnoj državi Kosovo, što je klasična izdaja, ali i posebna prijetnja po teritorijalni integritet Crne Gore, interese Srbije i srbskog naroda. Dakle, situacija je složena i srbski političari moraju sarađivati kako bi se uspješno oduprli svemu što se dešava ili se može desiti.
Očekujete li da će režim na jesen krenuti u žestoku kampanju protiv SPC?
Šta god da bude, mi iz NSD i DF znamo da je naša obaveza pred precima i potomcima da branimo našu Crkvu i svetinje. Poruke Trojičindanskog sabora u Podgorici su veoma jasne, kao i zakletva koja se čula iz grla hiljada ljudi. Nedavno je i u Herceg Novom narod Boke saopštio svoj nepokolebljivi stav da će braniti svetinje naše SPC. Kad je u pitanju napad režima na Crkvu svjesni smo da, prije svega, imamo posla sa ljudima koji se Boga ne boje, a ljudi ne stide, što su pokazali svih ovih godina, kao i da su spremni na svaku podlost kako bi produžili vijek svojoj vlasti. Biću krajnje iskren, vrh režima ne zna ništa o Crkvi, a to što su teške neznalice kada je u pitanju i bilo koje drugo pitanje iz korpusa identitetskih tema, ne umanjuje njihovu odgovornost. To su ljudi koji su pljunuli na svoje pretke i na tradiciju Crne Gore, njih interesuju neke druge stvari, kako da nešto opljačkaju, da zgrabe neku privilegiju, da se provode, i razmišljaju kako da što duže uživaju u tim pogodnostima koje su sebi omogućili krađom naroda i krađom izbora. Ali, u sukobu sa Crkvom u poslednja dva milenijuma niko se nije proslavio, nego je svaki od tih nasilnika tu bitku izgubio. Francuska buržoaska revolucija, kao i kasnija komunistička, mnogo su štete nanijeli hrišćanstvu ali je Crkva dočekala da nogom za vrat stane i jednom i drugom bogoboračkom pokretu i revolucionarstvu. Što bi naš narod rekao: Teško je sa Bogom ratovati.
Šta se dešava sa “državnim udarom” gotovo četiri mjeseca nakon prvostepene presude? Kako gledate na to da sudija Suzana Mugoša još uvijek piše presudu, da li je to svojevrsni pritisak i neka igra režima?
Što se tiče “državnog udara”, to je montirani politički proces, kao što je prije stotinak godina bila “Bombaška afera”. Kako tada tako i danas, odluke ne donosi sud nego „dvor“. Ono što se danas pokušava predstaviti kao nepristrasno i profesionalno pravosudno tijelo je obična posluga Mila i Aca Đukanovića, kao što je u tom ranijem vremenu bilo ondašnje sudsko vijeće. Kao što su nekada u pauzama suđenja članovi suda i tužilaštva išli u dvor da pitaju šta da rade tako se i u ovom vremenu odvijalo to suđenje. Vjerujem da danas ne moraju da ljube ruku njihovom gospodaru što se tada praktikovalo i smatralo velikom pravnom tekovinom. Lično nemam dileme da svaku presudu donose braća Đukanović, pa se prema tome ravnam i drugi me ne interesuju. Što sam o tome imao da kažem rekao sam početkom maja i nemam ništa da dodam ili oduzmem.