I ćirilica čuva identitet!

Za očuvanje naše ćirilice dostavljam samo malo onoga što posjedujem. Prvo, Francuska je još u vrijeme De Gola imala zakon o zaštiti jezika. Drugo, u knjizi "Put duhovne obnove" Ivana Iljina, napisanoj prije 70 godina,...

...u jednoj rečenici daje značaj i važnost jezika: ``Jezik na tajanstven i koncetrisan način sadrži u sebi celokupnu dušu, celokupnu prošlost, celokupni duhovni sklop i celokupne stvaralačke zamisli naroda``..

Eto, mi imamo široku temu razgovora i zajedničku ljubav – ćirilicu.Obaveza svih nas je da je koristimo, čuvamo, afirmišemo i unapređujemo. Naime, naše druženje sa ćirilicom jeste prvi korak, na planu očuvanja srpskog identiteta, a ako se ne učini ni taj prvi korak nećemo doći ni do hiljaditog, kaže Kinenska mudrost.Dragi ljudi, mi obični građani smo revnosniji u čuvanju ćirilice od onih koji su za to plaćeni.

Naime, obaveza je da se zakoni u pravnoj i demokratskoj državi poštuju dok su, naravno, na snazi. No, u zemlji Srbiji to nije slučaj. Znači, plači voljena zemljo! Nadležni ne primjenjuju, niti poštuju Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma, a ako se sada ne budu ni Ustav ``zbogom diko``. Doduše, ni do sada nije bilo idealano. Ipak, cijenimo da je dosadašnji Zakon solidan, ali kakav je takav, mora se primjenjivati. Upravo se zato i javljam da pomognem uspavanom srpskom narodu. Pojedinačno neće biti uspjeha, ali zajedno, iako teško i dugotrajno, rezultata će biti. Naime, ovi ``naši``: ``Boga se ne boje, ljudi ne stide, ili kako reče Isus Hristos oprosti im oče ne znaju šta da rade``. Njima je lični ispred nacionalnog interesa. Oni prodaju vjeru za večeru. Doduše, pišu ćirilicu samo kada im trebamo. A, trebamo im samo za izbore. Pogledajte samo plakate.

Postavlja se pitanje: Zašto Srbi nisu složni? Zato što smo nesrećan narod, živimo u zlim vremenima, vječna borba za opstanak... U borbi za opstanak nema tolerancije. Na našim prostorima za ideje i vjeru davala se, nažalost, glava.

Prije dvadesetak godina čitao sam jednu izuzetno demokratsku maksimu, a ona glasi: ``Moje sveto, a i tvoje sveto, svoje čuvaj u moje ne diraj``. Dakle, čuvajmo našu ćirilicu a drugi ljudi i narodi neka pišu svojim pismom. A, o multikuulturi govore i riječi mađarskog reformatora Szechenyi Istvana iz sredine 19. veka: ``Pripadnost jednom narodu ne isključuje čovečnost, osoba koja je verna svom narodu, nije manje verna čitavom ljudskom rodu, jer na stepenicama razvijenih naroda se može očekivati prosperitet ljudskog roda ``).

Ubjeđen sam da uz život na balkanskoj vjetrometini, sa raznim komšijama, koji sve čine da zatru našu ćirilicu, a time i srpsko biće, osnovni problem jeste u nama – Srbima. Zaista, mislim da u ovom ``grmu lež zec``. O tome Tolstoj kaže: ``Čudno! Čovek se buni protiv zla koje dolazi spolja, od drugih, zla koje on ne može da izbegne, a ne buni se protiv svog sopstvenog zla koje je u njegovoj vlasti``.

Dragi prijatelji,

Ko ne zna dobro će mu doći, ko zna neće mu smetati ako napišem nekoliko misli velikih ljudi i nekih od onih koji su nanjeli magnum crimen (veliki zločin) srpskom narodu.

Evo ih:

Prepodobni Simeon Mirotočivi, Stefan Nemanja, rodonačelnik dinastije Nemanjića neposredno pred smrt, 1200. godine, izdiktirao je u pero svom najmlađem sinu, svetom Savi – Rastko Nemanjić:

`` Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu? Ne uzimajte tuđu riječ u svoja usta. Uzmeš li tuđu riječ, znaj da nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najneznatiju riječ svog naroda.

Zemlje i države se ne osvajaju samo mačevima, nego i jezicima. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je riječi potro i svojih poturio. Narod koji izgubi svoje riječi prestaje biti narod.

Zato je, čedo moje, bolje izgubiti sve bitke i ratove nego izgubiti jezik. Poslije izgubljene bitke i izgubljenih ratova ostaje narod. Poslije izgubljenog jezika nema naroda. Kada ti neprijatelj provali sve bedeme i tvrđave, ti ne očavaj nego gledaj i slušaj šta je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedirnut, ne boj se. Tamo gdje odzvanja naša riječ, gdje se još glagolja i gdje se još, kao stari zlatnik, obrće naša riječ, znaj, čedo moje, da je to još naša država bez obzira ko u njoj vlada. Carevi se smjenjuju, države propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa će se tako osvojeni dio zemlje i narod opet kad – tad vratiti svojoj jezičkoj matici i svome matičnom narodu``.

A, rodonačelnik moderne srpske kulture i kreator ćirilice besmrtni Vuk Stefanović Karadžić napisa:

``Dokle god živi jezik, dokle ga ljubimo i počitujemo, njim govorimo i pišemo, pročišćavamo ga, umnožavamo i ukrašavamo, dotle živi i narod; može se među sobom razumijevati i umno sjedinjavati; ne preliva se u drugi, ne propada`` i ``Što su gođ ljudi na ovome svijetu izmislili, ništa se ne može usporediti sa pismom. Moglo bi se reći da je onaj koji je prvi (pismo) izmislio bio više Bog nego čovjek.``

Kladim se da je Bernard Šo, slavni engleski dramski pisac bio u pravu kada je ostavio testamentom novac kao nagradu onome ko uspe da izvrši reviziju engleske abecede po uzoru na srpsku azbuku. Ćirilicu je Šo smatrao najboljim, najlogičnijim i najjednostavnijim pismom na svetu. Smatrao je da ju je moguće naučiti za dva dana i nadao se da će neko uspeti da, poput Vuka Karadžića, izvrši efikasnu reformu engleskog pisma. Jer, po njemu, Vuk je izvršio genijalno pojednostavljenje – 30 slova kao konačan i trajan vid ćirilice, standardnog pisma srpskog jezika. No, svi ne misle o ćirilici isto, evo primjera.

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske u kojoj su živote izgubile stotine hiljada Srba, isto tako hiljade Jevreja, Roma i drugih naroda, samo petnaest dana nakon proglašenja fašističke tvorevine Ante Pavelić potpisao je zakonsku odredbu o zabrani ćirilice 25. aprila 1941. godine.

Taj zakon ima samo dva člana:

& 1.

Na području Nezavisne Države Hrvatske zabranjuje se uporaba ćirilice.

& 2.

Ova zakonska odredba stupa na snagu danom proglašenja u ``Narodnim Novinama``, a provedenje povjerava se ministarstvu unutarnjih poslova.

U Zagrebu, 25. travnja 1941.

Dobri ljudi, da li nam ovaj Zakon dovoljno kaže?

A, šta da kažemo za slijedeće:

``Odlukom Beča Ćirilica je proglašena za ravnopravno pismo sa latinicom. Prvi zvanični akt priznanja ćirilice kao ravnopravnog pisma bio je carski ukaz o naimenovanju Save Kosanovića za sarajevskog mitropolita – 20 decembra 1880. godine. Taj ukaz bio je napisan ćirilicom... Kako je zabeleženo u Bosansko – hercegovačkim novinama (broj 30, od 14 aprila 1881. godine) car Franc Jozef se potpisao - ``čvrstom rukom i odveć lijepo ćirilicom...`` - Vaso Kazimirović, ``Srbija i Jugoslavija 1914–1945``.

Marija Terezija je zabranila Srbima ćirilicu, osim u crkvi, uz javno obrazloženje da se ujedine kulture Vojvodine, Slavonije i Hrvatske! Iako je školovanih Srba bilo malo, otpor je bio toliki da je morala ukinuti zabranu.

Ćirilicom su pisane povelje Kralja Tvrtka II.

Evo jedan njegov potpis.

Neka iskustva iz svijeta su i više nego dobrodošla. Navesti ćemo samo tri: Grčka, Kanada i Kina. Bez pretjerivanja ove zemlje mogu nam biti uzor u zaštiti našeg pisma. Kanađani u zaštiti svog identiteta ravnomjerno, kako je to zakonom propisano, ispisuju nazive firmi na engleskom i francuskom jeziku. Naše komšije Grci, iako članovi Evropske unije sve natpise ispisuju samo na grčkom pismu. A, Kinezima ne pada na pamet da se zbog ``viših`` interesa odreknu svog, ne tako jednostavnog pisma.

Zakođe, književna "djela dubrovačkih pisaca",kao i pisma, poruke, testamenti, zvanična akta – uvek su ispisivana ćirilicom ("srpska ćirilica"). Isto tako nepobitna je činjenica da su i prvi zabelježeni stihovi u Dubrovniku bili ispisani baš ćirilicom, i to na jednom primerku carinskog statuta. Autor je Džono Kalić 1421.

Stihovi glase:

Sada sam ostavljen srid morske pučine,
valovju moćno bjen, daž[d] dojde s visine;
kad dojdoh na kopno, mnih da sam ...
Neki kažu ćirilica doprinosi bržem dostizanju umnih stanja.

Ćirilica budi moć uma.

Pa za osnovu ćirilica ili bolje rečeno ćirilična slova čine drevni znaci vinčanskog (beogradskog), erturskog (rašanskog) i grčkog (pelaškog) pisma. A, Boga mi to su pisma mnogo starija od latinice!!!

Također, kod ćirilice imamo paradigmu – obrazac: čitaj kao što pišeš, piši kao što govoriš, govori kao što misliš i misli kao što ćeš da uradiš.

Da li ćemo i o ovom srpskom brendu ćutati zarad inih interesa ? Hoćemo li se već jednom opametiti, složiti, obožiti i umnožiti, ili ćemo se pustiti niz rijeku, a Boga mi voda nam je do grla. No, dok bude ćirilice - biće i Srba. Svako će se složiti sa vladikom Irinejom Bulovićem da za spas ćirilice nisu dovoljni samo dekreti, nego i lični primer.

Čini se da je Tomica Kerčulj u pravu kad kaže: `` Najveći deo posla u obnovi naše nacionalne časti, pada na nas intelektualce. Mi dajemo osnovni pravac, od nas kreće akcija, mi budimo duhove, ...``

Jedna mudrost iz Biblije kaže: `` Ko čuva usta svoja i jezik svoj, čuva dušu svoju od nevolja``. Bojim se, da smo, po svemu sudeći, u veoma velikim nevoljama.

Da dodam još utješni stih pjesnika Rajka Petrova Noga: ``Nije sve propalo, kad propalo sve je``. Valjda nije ?

I zaključak: Ne treba da molimo nikoga, već da zahtjevamo od nadležnih državnih organa da poštuju Ustav Republike Srbije gdje stoji odredba po kojoj je službeno pismo u Republici Srbiji ćirilica.


Subotica, Na Vidovdan ljeta Gospodnjeg 2007.
Mr Milorad S. Kuraica