Puna mi je glava zvijezda

Ranko Jovović, po mišljenju mnogih uvaženih kritičara, jedan je od znamenitih, ako ne i najznamenitiji pjesnik u Crnoj Gori. Povodom njegovog novog rukopisa poezije, ali i nekih drugih zbivanja, vezanih za književnost, upriličili smo ovaj intervju.

~Tumači i kritičari Vaše poezije okvalifikovali su Vas kao pjesnika tame. Utisak je da ste im u tome itekako pomogli?
- Već godinama, godinama, godinama... traje moja priča, živi, ili životari moja poezija. Po nesreći, ili na sreću, rođen sam da kritički posmatram svijet i sebe... rođen, ili su me "rodile prilike". I jedno i drugo. Kao mladić sam progovorio, kako se tada mislilo, nešto neprirodno o komunizmu. Dakle, komunizam mi je oduvijek bio nastrano, neprirodno, nehumano društvo... Sistem nepismenih, mahom ljudi bez duha – sistem prepredenih, ali vještih manipulatora koji su u ime poniženih i uvrijeđenih vladali našim duhom i tijelom, prezirući istovremeno te iste ponižene i uvrijeđene... no da ne pričam o tome... Danas, stvari u tzv. demokratskoj Crnoj Gori u kojoj cvjeta višepartijska, parlamentarna demokratija i vladavina prava – stvari stoje mnogo gore. Borio sam se životom, ponašanjem, poezijom, tekstovima, zvijezdama, Dostojevskim, Njegošem, Sokratom i Sartrom... i mrtvim i živim argumentima za višepartijski, parlamentarno, demokratsko društvo po ugledu na Francusko i tome slično, a evo sam dočekao, da dođu još gori, nečovječniji, koji preziru ne samo ljude, nego i čitave narode progone u ime demokratije, u ime slobode. Zar smo se borili da nas muče idioti. Da nam krv piju. Da nam progone istoriju, crkvu, jezik, kulturu..., zar smo zato prolivali krv vjekovima, pisali-živjeli Njegošem i Milošem da sve što je od duha srpskog, ovi, ovakvi, ova crna vlast, evo, već će deset godina, progoni demonskom snagom..., to komunisti nijesu, tako radili – bili su razumniji, oni koji su ipak "roditelji" ovih demona.

~Kako to mislite, zar je tako strašno. Da nijeste preosjetljivi?
- Ne, još gore, jer ja ne volim više da govorim, meni je dosta i moga života "što mukotrpno krčim put smrti". Ja i nemam nikakvo "pravo" da govorim u ime jednog naroda, budući da pjesnike danas u Crnoj Gor, jednako svi ne vole, bez obzira što vlast zabranjuje samo srpske pjesnike, što ih progoni kao ono onda prve hrišćane, što su progonili pagani, ali to su bili sudari velikih ideja, vrijeme čuda i rađanje Božjeg Sina, tako da je to i normalno – dolazak Hrista je "pretežak" za ljudski rod i danas, nije lako razumjeti tajnu neba i zemlje. Nije, dakle za upoređenje, nego govorim metaforično, neka mi Gospod oprosti. Ali, ako je tako, a jeste – da Srbe, samo katkad mrvicama hrane kao male jeretike po kazamatima, pa to nepoznato i u najnehumanijim društvima od kako postoje tzv. ljudska, organizovana društva-države.

~Da pređemo na poeziju. Recite nešto o Vašoj novoj knjizi koju spremate za štampu, a Vi okrenuste, nekako, očajno govoreći o današnjoj demokratskoj Crnoj Gori...
- Pa ovo je razgovor o poeziji. Ima li išta teže nego biti okupiran od braće, ili rođaka; ako oni, ti takvi misle da smo samo "udaljeni rođaci". Ali, interesantno – svi su u Crnoj Gori manje-više u dubokim odnosima... samo su svi zajedno protiv Srba. Sloboda i uspjeh, ako je moguće za sve, samo ne znam one što se nacionalno osjećaju kao cijela Crna Gora prije 1945. godine. Dakle – za srpsko osjećanje – nema ništa sem progona i pokoja mrvica, kako rekoh... Da vam pravo kažem, ja prezirem takve hajke i ne bojim se, meni je i lakše, na neki način, nego njima koji nijesu tako glupi, da ne znaju, da je takav gard-protiv – prljav, apsurdan, da će doživjeti poraz.

~Velika se gorčina skupila u Vama. Kako, ono, bijaše naslov Vaše nove knjige, koja je još u rukopisu, ili ste je već predali izdavaču?
- Kakva gorčina. Oslijepio sam gledajući sirotu Crnu Goru kako je valjaju u blatu i lažima, kako pljuju sebe, svoju istoriju, kako je dave marginalni ljudići, političari bez trunke etike, mali balkanski mafijaši, kukavice-junaci sa pendrecima, sluge svjetskih okupatora. Oslijepio sam, gubeći prijatelje, prijatelje-pjesnike i prijatelje iz kafana, prijatelje i braću koji umiru mladi...Ako sam izgubio slobodu svoga naroda što u Crnoj Gori, što po Kosovu i Metohiji, zar da gubim i one sa kojima sam dijelio hljeb i vino, vjeru i ljubav. Sve je manje živih prijatelja mojih na zemlji, sve ih je više, nadam se, otišlo u bolji svijet. Al`, sve teže podnosim njihov odlazak... Istina, napušta me i poezija, i mnogo toga. Prijatelja je sve manje i ovih među živima. I kad bih mogao da pijem, ne bih pio – kako da pijem u idiotskom društvu koje mrzi sve što nije u njihovoj psihologiji, u njihovoj ideološkoj torbi u kojoj se koprca jedna jedina ideja – nečovještvo. To je znak koji je nekada u Crnoj Gori označavao – prezir, zauvijek i preko groba. A što se knjige tiče, polako, umorno, bezvoljno, boreći se sa morama i glavoboljom, zagledan u bedu i bijedu budućnosti..., polako umirem i na stranicama te knjige, koja će se pojaviti, ako Bog da, za Sajam knjiga u Beogradu, u oktobru... Puna je moja glava zvijezda i moja soba je puna zvijezda, ali i mraka...

Crna Gora - Goli otok Srba

~Šta po Vama znači što ovaj režim sprema preimenovanje srpskog jezika. Šta je to, o čemu oni to...?
- O toj njihovoj budalaštini govorio sam i ja više puta. Nastupao sam na tribinama – "U odbranu srpskog jezika", kao i mnogi normalni, od nikšićkih profesora do novinara, pisaca, radnika i seljaka, ali ne, ova bulumenta antisrpstva, ovi nacional-socijalisti hoće pa oće da ono što je rođeno u stenovitom srpstvu, pa i sa Crnom Gorom – mislilo i ratovalo – da negdje, tj. usklade sa svojim radom u ovoj ukletoj bašti. Crna Gora polako postaje jedan specifičan Goli otok, za sve one koji su bili i ostali za zajednicu sa Srbijom, a naročito za Srbe, odnosno – Crna Gora je Goli otok za srpsku dušu... Mnogo se bolesnika drznulo, zavjetalo protiv jezika srpskoga, Srpske crkve i uopšte protiv "Gorskog vijenca" koji sija na glavi "nebeskog naroda". (Ovu metaforu antisrbi najdublje mrze.) Na ovoj litici čuje se naš duh – muči se, misli i pjeva, i nikada neće prestati da diše uprkos oluji koja pustoši čovječanstvom...