Večeras sam, na RDI TV Kanada, gledala jednu emisiju u trajanju od 30 minuta. Emisija govori o prokletom, prljavom ratu u bivšoj BiH. Tema je o silovanim muslimankama od strane Srba, njihovoj rođenoj djeci (srpskoj), koji su ipak muslimanska djeca ostavljena od njihovih majki a zbrinuta u domovima, konkretno u Sarajevu. Gledala sam plač tih silovanih majki koje su vršile abortuse u prvim mjesecima trudnoće zbog osjećanja da su ponižene, pa zaboga, u svojoj utrobi su nosile nešto što ih je asociralo na "srpska zvjerstva" počinjena nad njima, odnosno nad muslimanskim narodom?!
Ja sam muslimanka i živjela sam sa suprugom i dvoje djece u Sarajevu prve 2,5 godine rata. Da nisam bila svjedok i obratnih situacija, svemu ovome što ovdje vidim na TV, povjerovala bih. U srpskom dijelu Sarajeva, gdje smo živjeli, majke su gubile sinove jedince u bombaškim napadima muslimanskih fanatika, a sve zbog poludjelog im vodje Izetbegovića i njegove "Deklaracije"…, masakrirano je bezbroj cijelih porodica, djece u rovovima, a koji su bili svoji na svome i štitili građane od upada razjarenih mudžehedina. Bila sam svjedok kada su te "srpske zvijeri" lijepo ispraćale muslimanske žene i djecu. Nisu ih odvodili u zatvore da bi ih silovali (mada lično mislim da je bilo izuzetaka). Bila sam svjedok ostanka mnogih muslimanskih porodica, kojima nije nedostajala ni dlaka sa glave. Ali, ako su Srbi "radili" to što već 10 godina gledam ovdje, kako su mogli ratovati i stvoriti Republiku Srpsku? Pa oni nisu radili nista drugo, nego…?! Zamislite, molim Vas, 80.000 silovanih mislimanki?! Ja ću Vam reći, vrlo iskreno, moji roditelji su me odgajali tako da mrzim "Vlahe", odnosno bilo koju drugu vjeru, osim muslimanske. Uostalom, u Kuranu i piše da "musliman ne može imati prijatelje u drugoj vjeri…"! Na moju veliku radost, susretoh jednog "Vlaha" kojeg volim dugo, dugo… beskrajno!
Pišem Vam ovo, a mogla bih ja o tome pisati do sutra, sa željom da saznam od Vas lično, šta bi se ovdje moglo učiniti pa da prestane ova crna propaganda protiv Srba ? Vi, vjerovatno, imate podatak koliko je Srba u izbjeglištvu zbog ratnih prilika u bivšoj Bosni ili zbog NATO bombardovanja Srbije? Da li je moguće pokrenuti neku akciju dobrovoljnih priloga da se napravi jedna TV reportaža u trajanju od 1 ili 2 sata, a koja bi govorila o tome šta je sve srpski narod doživljavao za vrijeme rata u Bosni, odnosno za ono vrijeme kada su Administracija Klintona i Buša štitili "jadne" muslimane. Na Zapadu je moguće sve kupiti, kao i u našoj bivšoj Otadžbini poslije rata. Nisam sigurna, ali ne vjerujem da neka od TV kuća ne bi pristala na tako nešto. Samo, treba imati novac, intervjuisati naše ljude tamo, samohrane majke, invalide, djecu bez jednog ili oba roditelja…! Pa, pobogu gospodine Janiću, zar nije istina da Srbin kleči samo pred Bogom, a i prijatelj i Bog će pomoći onda kada vidi da se brani ono što je TVOJE! Ili, zašto Srbi ne slušaju svoju savjest, svoju dušu, krv predaka koja kola njihovim venama?
Nisam Vam napisala ni djelic stradanja srpskog naroda na srpskom području Sarajeva, ali, kada sam susrela jednog Srbina koji je slučajno došao u obilazak Ilidze, gdje sam živjela, zapitala sam ga kako je proveo rat među mudžehedinima? Odgovorio mi je: "Sa njima nisam imao problema jer su bili gori oni na Trebeviću odakle su me (nas) bombardovali". Na moju primjedbu da po nama na Ilidži, ipak, nisu padale ČOKOLADE sa muslimanskih položaja, ostao je bez riječi. Pa da nastavim. Ostavili smo nas kućni prag i sa 3 torbe u ruci došli u Kanadu, jer drugog izbora nismo imali. Grad više nije bio nas. Zelena boja i zelenilo u našem gradiću nije nam moglo odgovarati. Jednostavno, ništa nije bilo kao prije. Prilagodjavanje i adaptiranje u Kanadi bilo je više nego teško. Prvi put smo sricali francuske riječi, učili ga u školi i kod kuće po 12 sati dnevno, divili se kanadskim ljepotama, a u srcu nosili uspomene o gradu i srećnom životu gdje rodih naše dvoje djece. Naš život, prije rata, bio je osmijeh. Danas je to jedna suza, sjećanje i nadanje. Dani bijahu plavi,danas crni... Jedino sto nas spaja je porodična ljubav i povjerenje.
Osjećam danas i ovde, u zraku jer to niko ne kaže, potrebu za jednonacionalnim druženjem i svesna sam da me i oni skojima se svakodnevno družimo gledaju kao "muslimaku". A ja sam samo čovek, žena koja bezgranično voli svog muža, Srbina, i nasu decu koja nemaju potrebu da budu nacionalno obeležena. Mogu da razumem, i razumem, mržnju među narodima. Zbog mrtvih, ranjenih, obezglavljenih Srba što napustiše svoja ognjišta diljem biše Jugoslavije, ali sam se često pitala zašto su ponekad nepotrebno ružne riječi upućene baš meni? Plakala sam često pred mojim suprugom, a to činim i ovog puta. Mnogi su me vrijeđali kao muslimanku, iako smo se vjenčali krišom od moje porodice u Crkvi izvan grada u kojem smo zivjeli. Ja sam srcem i dušom odana mojoj porodici, volim Srbina i naša "dva četnika", kako često kažem u šali. Volim ove ljude, Srbe, u ovoj od Bosne dalekoj zemlji - ma koliko me neki od njih mrzili! Pametni ljudi koji me poznaju kažu da je malo Srba u Kanadi koji su toliko učinili (kao moj suprug i ja) da se srpski narod predstavi ovom društvu onakvim kakvi i jesu. Čestiti, radni, odani svojim porodicama... I šta god da mi kažu, neću da ih ogovaram. Radila bih protiv sebe i moje djece. Recite, molim Vas, kako mogu da se pravim i glumim Srpkinju kada ja, muslimanka, to jesam u dubini moje duše! Volim ljude, bez obzira koje su nacionalnosti. Na kraju krajeva, zar i medju Srbima nema onih koji nisu ni dorasli Srpstvu?! Molim Vas, izvinite, ja nisam ni političar, ni novinar, a Vi ćete me razumjeti. Ja volim istinu i ona me mnogo puta koštala mnogo u našem zivotu. Znam jedino da ja i moja porodica, u svakoj prilici, razbijamo famu o Srbima teroristima, siledžijama, koljačima, itd! Mnogi naši frankofosnki prijatelji imaju drugačiju sliku o zbivanjima na onim prostorima, zahvaljujući nama dvoma. Slike majki - muslimanki iz Srebrenice ili iz drugih gradova muslimanskog dijela Bosne gledam već 10 godina. Pitam se da li na drugoj strani postoje majke?! Majke koje bi, isto tako, trebalo dovesti u jednu od TV emisija koju bi trebali pomoći svi Srbi svijeta. Ali, avaj, srpske majke ne postoje?! U toku rata, muslimani su to nazivali "Žene u crnom" Žalosno, zar ne! Molim Vas, izvinite još jednom, ali ja drhtim kao prut od emisije koju gledah večeras. Sada mi je, kada sam vam napisala ovo pismo, barem malo lakse.

(istina, 16.11.2008. 14:45:03) [3265]

Ova je muslimanka isto koliko je i Fra Grgo amidžić Bin ladena!

Ovo je ona ,linafo muslimanka,što je radila u kuhinji ilidžanske brigade VRS i na svim četničkim stranicama opisivala kako je ona "lepo živela sa svojim čovekom" i da joj nije jasno zašto su Alijini mudžahedini kidisali na Ilidžu.U nastavku će nam prezentovati doživljaje sa ilidžanskog ratišta tačnije Otesa.

http://www.serbianvoice.eu/modules.php?name=Content&pa=showpage&pid=62

www.koreni.net/modules.php?name=Content&pa=showpage&pid=62 - 22k

www.tvorac-grada.com/forum/viewtopic.php?p=162577&sid...

Istina - zzdrrrrravooooo,provalili smo te....
(sarajlija, 16.11.2008. 16:31:15) [3267]

ISTINA je ISTINA,
Rođena sam u jednom malom gradiću u Bosni sa većinskim srpskim stanovništvom. Potičem i vaspitavana sam u patrijarharnoj porodici gdje je otac bio strah i trepet. Roditelji nikada nisu išli u džamiju ali majka je ipak nosila dimije. Dobrovoljni prilog, koji je prikupljao tamošnji hodža, nikada nisu dali. Otac se deklarisao kao Pakistanac, porijeklom iz nekog Hajdarabada, mada je to daleko od istine, a ne znam ni da li je to pravo ime nekog grada koji postoji negde.
Ali znam da smo moja majka i ja bili njegovi robovi, više nego što smo mu bili supruga i ćerka. Jedno od mojih konstantno prisutnih razmišljanja bilo je traženje razloga i odgovora na činjenicu da su moji roditelji tako silno mrzeli Srbe i sve što je srpsko. Mnoge stvari sam shvatila tek kada sam odrasla i kada sam se, bez njihove dozvole, udala za čovjeka koga sam voljela i koji nije bio po njihovoj volji. Pred sam rat u nekadašnjoj Bosni, krajem 1991. godine, počela sam da se vraćam u retrospektivu odnosa između mene i porodice u kojoj sam rođena. Osećala sam da kod njih moj suprug nije dobro došao i da naša djeca nikada nisu bila prihvaćena kao njihovi "pravi" unuci. Koliko sam bila ispunjena srećom kao supruga i majka, toliko sam bila nesrećna što se u kući mojih roditelja nigdje nije mogla vidjeti fotografija mene i moje djece. Fotografije drugih unuka bile su vidno istaknute. Komunikacija između mene, moje "četničke" porodice i mojih roditelja, išla je istrošenim mostom, nesigurnim i oronulim od tereta emocija naizmenične ljubavi i mržnje. Kako po vrednovanju mojih roditelja za životnog saputnika nisam našla "blisatavi dijamant" odlučila sam da sa suprugom oblikujem i stvorim naš blistav životni mozaik od čistih dragulja, nas četvoro koji smo sačinjavali porodicu podarenu najvrednijim Božjim darom, ljubavlju i međusobnim poštovanjem i razumevanjem.
Negdje krajem te iste 1991.godine, ja i moja porodica smo osjećali da se nešto neobično dešava i sprema?! Visilo je u zraku. Prodavnice i samoposluge bile su opsjednute kupcima, mojim komšijama muslimanima. Kupovali su prehrambene proizvode u enormnim količinama. Nikako mi nije bilo jasno zašto mi je komšija-musliman, često sugerisao da i ja kupim što više konzervi, ulja, brašna, šećera… I sada ga čujem kako kaže: "Komšinice, kupi, trebaće ti!” U obližnjim prodavnicama konstantno su se zaustavljali neki meni strani ljudi. Ostajali su dugo i za pultom sa vlasnicima istih vodili razgovore. Pri mom ulasku priča bi, kao po komandi, utihnula…! Te godine počele su i da mi se "udvaraju" moje komšinice – muslimanke. Pozivale su me na kafu i utrkivale se kod koje ću prije doći. Bilo mi je sumnjivo zašto sam im tako naprasno zapala za oko baš sada?! Znale su da ja nisam od onih koja voli piti "kafiću" a, iskreno rečeno, za to nisam ni imala vremena. Na nagovor mog supruga jednog dana odlučim da odem kod najbliže od njih. Bila je to prava muslimanka. Klanjala je pet vakata, pročitala je Kuran nekoliko puta i imala kćerku udatu za Hrvata, kojoj to nikada nije oprostila.
Uđoh i sjedoh. Predamnom na stolu Kuran na arapskom jeziku i Kuran u prevodu. Pitam je da li ona zna prevoditi sa arapskog jezika, a ona će kao iz topa: "Draga moja, to se ne prevodi, to se uči. A za tebe sam pripremila jedan Kuran na Bosanskom jeziku"! Upitala sam je da mi objasni razlog da mi daje na čitanje ovaj drugi? "Pa znaš…", reče komšinica, "ti si pogriješila pred našim Alahom. Treba da se moliš da ti oprosti što si se udala za "inevjerca". Aha, rekoh sebi! Tu riječ sam često slušala od mojih roditelja i osjetila sam da je sada bio momenat kada ću i mojoj komšinici reći istinu u brk. Isto kao što sam je rekla i mojoj majci. Pošto dobro poznajem istoriju muslimana, i drugih religija, počeh da joj postavljam razna pitanja. Povedoh i priču o nastanku muslimanske religije, o Bogumilima koji nisu prihvatili Hrišćanstvo i prelazili u Islamsku religiju. "Danak u krvi" sam joj lijepo opisala. Moja komšinica sluša, a ja nikako da stanem i kažem joj: "Većina muslimana znaju svoje porijeklo. Zbog njihovog porijekla muslimanske i pravoslavne porodice imaju ista prezimena. Mnogi od njih se vraćaju svojim KORENI-ma, a oni koji prate svoje genološko stablo znaju vrlo dobro da su porijeklom Hrišćani, a to su: Osman Đikić, Aliverić Tuzlak, Meša Selimović, Avdo Karabegović, Kusturica itd. Neki od njih su držali ikone u svojim kućama sve do posljednjeg dana njihovog života". Na moju primjedbu da se vjerska mržnja ne raspiruje ni u jednoj od drugih religija (Stari zavjet, Novi zavjet, Talmud), kao što se to može pročitati u Kuranu i u Alijinoj Islamskoj deklaraciji, osjetila sam i da smo tima došli do kraja našoj priči. Uzeh Kuran i pravo u moje "gnijezdo" puno topline i ljubavi. Na putu do kuće, i protiv moje volje, razmišljah "da li sam stvarno pogriješila pred Alahom i da li je moje srce moglo i smelo izabrati drugog Boga, bez odobrenja onog prvog?! Ali da li "njihov" Alah može to reći, da su moja dječica, dvije slatke i prelijepe glavice, neprihvatljivi, manje vredni i drugačiji, samo zato što su "inevjerci" ?!
Kuran su počela čitati moja djeca jer ja nisam imala interesa prema toj literaturi. Kada su stigli do stranice gdje stoji da "…musliman ne može imati za prijatelja nekoga ko je druge vjere…" predložiše mi, uz konstataciju da je ono što su u njoj pročitali neprihvatljivo, da komšinici što prije vratim njenu "knjigu". Obradovana njihom odlukom i stavom odrecitovala sam im jednu strofu pjesme od Osmana Đikića, gde se između ostalog kaže: "…Hej, Srbin sam, Srbin, brate, to je moje pravo ime koje ne bih za sve dao, a sve za nj bih žrtvovao…"! Knjiga, koja je bila toliko vredna za moju komšinicu, kod nas je zauvijek zatvorena. Istovremeno, dan za danom, bilo je sve očiglednije da se vrata međunacionalnoj mržnji u Bosni otrvaraju sve češće i sve šire. Izuzetno pripremljena Muslimanska propaganda širila se svakodnevno u emitovanjima Televizije bivše Bosne i Hercegovine. Primjenjivali su poznatu ideju: "Ako se najveća laž ponavlja bezbroj puta, ona će vremenom postati istina". Jednog dana, negdje u februaru te godine, vidim dva policijska transportera pred TV kućom u Sarajevu. Sve što se dešavalo tih dana bilo nam je čudno, a posebno da su od nas dvoje, mene i mog supruga, zazirali i Srbi i Muslimani. Sada znam da je to bilo iz razloga što su zaključili da ne pripadamo ni jednima ni drugima. Narod je pričao da će biti rata, a mi smo bili među poslednjima koji su to saznali. Bili smo slijepi i nismo verovali da ce veoma brzo U Bosnu stici zlo, koje se naslucivalo ucestalim muslimanskim jednonacionalnim okupljanjima i sve čvršćim vezivanjem u čvor muslimansko-hrvatskih zastava.
Danas, kada pišem ove redove, ne mogu govoriti o tačnom datumu pojedinih zbivanja. Mnogo toga se i zaboravilo, ali se dobro sjećam pucnjave u Sarajevu prvog dana Bajrama. Moj suprug, naša deca i ja, bili smo na putu ka Ilidži i jedva glavu sačuvasmo. Kada stogosmo na Ilidžu, tišina. Otvorimo TV, a tamo svaka druga riječ: …četnici i četnici… Tuku, kažu, Sarajevo granatama, tenkovima i mitraljezima sa okolnih planina…"?! A mi, u cetru Sarajeva taj isti dan, vidjesmo mnoge ljude u maskirnim uniformama, sa zelenim beretkama na glavi i pištoljima za pojasom. Na Ilidži počelo komešanje muslimana. Sa prozora jedne od kuća što se naslanjaše na našu, čujem: "Četnici, majku vam…! Sve vas treba pobiti"! Srpska policija, nakon izvesnog vremena, pođe u potragu za oružjem po muslimanskim stanovima. A razloga za to su imali. Mnogo. Nisam znala šta se događalo u politici, ali sam bila živi svjedok formiranja srpske vojske. Ustvari, bila su to naša djeca iz komšiluka, srpska, naravno. Nije tu bilo nikakvih Četnika, Rusa ili "Srbijanaca iz Srbije", kako se govorilo na njihovoj TV. Jeste, istina je da je JNA stala u zaštitu srpskog življa. Pa i kako ne bi kada su muslimani i Hrvati masovno napuštali JNA, a pretnje Srbima i njihovim porodicama dolazile i od Muslimana i od Hrvata? Na bezbroj pitanja koja su preletala u mojoj glavi, tada nisam imala odgovor.

Ali danas se dobro sjećam, i sjećaću se cijelog života, da je negdje krajem aprila počeo prvi napad muslimanskih zelenih beretki na Ilidžu. Sjećam se kao da je bilo jučer. Od 6 sati ujutro pa do oko 3 sata poslije podne, gorjelo je nebo, a zemlja se tresla od pucnjave i eksplozija granata koje su dolazile sa muslimanskih položaja. Istoremeno se sa svih sredstava javnog informisanja slušao samo vapaj muslimana kako Srbi sa Ilidže napadaju Sarajevo?! A samo nekoliko dana prije napada, Institut za rehabilitaciju na Ilidži je primio "bolesne muslimane" na "rehabilitaciju". Mnoge već tada sa štakama. Njihova "rehabilitacija" sastojala se u tome da iz centra Ilidže, sa prozora Instituta, snajperima pomognu Alijinom privatnom "generalu" Juki Prazini koji je, iz pravca centralnog Sarajeva, započeo i vršio napad na Ilidžu…
(istina, 16.11.2008. 17:19:12) [3268]

sarajlija i ja sam to isto mislio al neću da ja budem remetilački faktor.Najjače mi je to deset puta ponavlja da je muslimanaka a kao tajno se vjenčala u Crkvi,mislim priča je na nivou partizanski bajki,srbi nemojte se provaljivati ovo je nivo Radio Sajgona.

Gospođo Istina,da li je po Vama snimljena ona pjesma:
Turkinja se u džamiji klela da je samo srbina
voljela....


(fra Grga Martić, 16.11.2008. 17:19:45) [3269]