Dodikova pretnja osamostaljenjem

Čik, ko smije naglas da kaže da bi Republika Srpska i Republika Srbija trebalo da se ujedine?! Uoči dana D, kada su se SAD i vodeće zemlje EU spremale da zvanično priznaju osamostaljenje Kosova, zapadni diplomati su oblijetali dobro obaviještene krugove u Banjaluci i Beogradu i u svoja ministarstva slali dnevne procjene o tome kako će reagovati narod na dvije obale rijeke Drine. Njihova sasvim logična bojazan da bi kao reakcija na ovaj skandalozan međunarodno-politički presedan moglo uslijediti potpuno simetrično osamostaljenje RS od BiH i njeno pripajanje „matici”, odnosno novi nemiri na zapadnom Balkanu, pokazala se potpuno suvišna.

Oslanjajući se na emocije ovdašnjeg naroda prema kolijevci srpske državnosti i duhovnosti, zvanična Srbija je ocijenila da Kosovo nema alternativu te da pogranični entitet (RS) sa 90 procenata srpskog stanovništva ne može da bude kompenzacija za južni pokrajinu (KiM) sa 90 odsto nesrpske populacije. Zaputila se u dugi marš po lavirintima institucija međunarodne pravde, koji joj na kraju puta može eventualno jedino donijeti legalizaciju sjevernog parčića otete teritorije. Pomirena sa tim da Vašington i Brisel imaju dva aršina (čas nepovredivost vanjskih granica, čas pravo na samoopredjeljenje naroda), i da redovno primjenjuju baš onaj koji ide na štetu Srba (raspad Jugoslavije, odvajanje Crne Gore, secesija Kosova, integritet BiH). A sve u nadi da će poželjnim ponašanjem obezbijediti prijem u EU i time riješiti sve svoje probleme, pa makar u međuvremenu bila svedena na „Beogradski pašaluk”. Možda Srbija u ovom trenutku objektivno i ne može ništa više da učini, ali bi vjerovatno mogla barem nešto više da kaže. Poput zapadnonjemačkih liberalnih intelektualaca, koji su sve do pada Berlinskog zida negirali toliko prirodnu težnju svoga naroda da se ponovo nađe u jednoj državi, da ne bi bili optuženi za nacizam, i ovi naši ovdje, iz straha da bi mogli biti optuženi za nacionalizam, bježe i od glasne pomisli da se sunarodnici iz Srpske i Srbije ponovo nađu pod zajedničkim državnim krovom. Oni isti srpski političari i intelektualci koji su se hrabro borili protiv Miloševićeve vlasti sada se boje da bi to njihove evroameričke saveznike moglo da asocira na slogan iz njegovog vremena – „Svi Srbi u jednoj državi”.

Na drugoj strani Drine stvari stoje nešto drugačije. Dodik je svoje prekodrinske Srbe još ranije umirio, a svoje zlovoljne komšije uplašio magičnom formulom zvanom „prijetnja referendumom o osamostaljenju”. Ni OHR na to nije ostao ravnodušan, iako je rezolutno saopštio da takav referendum neće priznati. Sjećamo se da je i albanski referendum svojevremeno bio nelegalan, kao što je i crnogorski godinama bio odlagan, pa su ipak oba ostvarila planirani efekat. Neki evropski zvaničnici smatraju da „Mile uči od Mila i da je već na djelu puzajuće otklizavanje RS iz BiH, baš kao i svojevremeno CG iz SRJ i SCG”. Drugi opet, takođe iz kruga briselskih evrokrata, smatraju da „to neće istovremeno značiti i priključivanje ’rezervnoj domovini’ jer politički moćnom lideru prekodrinskih Srba nikako ne odgovara da u zajedničkoj državi bude sveden na ’načelnika krajiškog okruga’”. Iz toga bi se dalo zaključiti da i nije problem u osamostaljivanju Srpske koliko u njenom potencijalnom ujedinjavanju sa Srbijom.

Tome ide u prilog i svježa izjava Miroslava Lajčaka „Dnevnom avazu”. „U životu sam dva puta vidio atmosferu koju danas vidim u odnosima Sarajevo–Banjaluka. Prvi put je bilo to u odnosima Bratislava–Prag, a drugi put Podgorica–Beograd. I svi znamo kako se to završilo.” Znamo i to da je svojevremeno o raspadu Čehoslavčke odlučeno u parlamentu, i to sa samo tri glasa više, kao i da je ishod crnogorskog referenduma bio vrlo tijesan, ako ne i sporan. „Bosanski Srbi” su još na plebiscitu novembra 1991. sa preko 90 procenata glasali „za ostanak u zajedničkoj državi sa Srbijom i drugim republikama koje to žele” i poslije toga nikad više nisu ništa drugo rekli o svome državnom statusu. Kao Slovak, Lajčak je participirao u plišanom razvodu Slovačke od Češke, a kao evropski izaslanik kumovao je i odvajanju Crne Gore od Srbije, pa je moguće i poslat za posljednjeg visokog predstavnika u BiH kao ekspert upravo za tu vrstu poslova.

„Hercegbosanci” su odradili svoj dio posla još krajem februara 2001, kada je na već zaboravljenom ilegalnom referendumu o trećem entitetu „za” glasalo 70 procenata Hrvata. A mogu uvijek da se pozovu i na nerealizovani dio Vašingtonskog sporazuma s kraja ratne 1993. godine, kada su na federaciju sa Muslimanima pristali pod uslovom da zajednički entitet istovremeno uđe u konfederaciju sa Hrvatskom. Što je najvažnije, do pregrupisavanja po pitanju realne ocjene političkih odnosa u BiH, došlo je, izgleda, konačno i među bošnjačkim liderima. Haris Silajdžić, doduše, čak i sa govornice UN odbija da prihvati političku realnost, pa i poslije trinaest godina očekuje povratak izbjeglica, odbija novi popis stanovništva, traži da se izbori organizuju prema predratnim biračkim spiskovima, ukida Dejtonski sporazum i sl. Ali u vrhu vladajuće SDA sve se više čuje glas razuma sina oca nacije, potpredsjednika Bakira Izetbegovića, da se valja pomiriti sa činjenicom postojanja Republike Srpske. A babo mu Alija, dok još nije bio ponesen okcidentalno-orijentalnim diplomatsko-medijskim igrama oko Bosne, trezveno je poručivao svojim sljedbenicima: „Mi ne tražimo muslimansku BiH. Mi ćemo uzeti samo onoliko koliko možemo prosperitetno kontrolisati!”

Pošto se tri nacionalne strane u BiH ni o čemu drugom nisu saglasile, premijer Dodik traži da se striktno poštuje Dejtonski sporazum, što podrazumijeva i da se u Banjaluku vrati pedesetak izvornih entitetskih nadležnosti koje su samovoljom nekoliko visokih predstavnika nasilno preseljene u Sarajevo. To bi Republiku Srpsku učinilo de fakto konfederalnim dijelom BiH, a svaka konfederalna jedinica ima pravo da se referandumom izdvoji i potom se dogovori sa najpoželjnijim (kon/federalnim) partnerom. No, i prije vraćanja nadležnosti, i bez eventualnog referenduma, Srbima stoje na raspolaganju tzv. specijalne veze, koje i bez formalnog brisanja granica mogu kulturno, ekonomski, pa i politički da povežu Srpsku i Srbiju. Ne može se poreći da se na tome danas i sa srbijanske strane mnogo radi, ali, recimo, na inicijativu iz Banjaluke da se u srbijanski parlament delegira poslanička grupa iz RS i obratno, iz Beograda nikada nije odgovoreno. Isti aranžaman između Hrvatske i „Herceg-Bosne” već godinama funkcioniše bez prigovora iz Sarajeva i Brisela. Napokon, ako su već pomenutim Vašingtonskim sporazumom, prije svega SAD i Njemačka, ali i svi međunarodni forumi, dali mogućnost jednom entitetu u BiH da se konfederalno poveže sa Hrvatskom, zašto istu šansu ne bi dobio i drugi da se poveže sa Srbijom. Dejtonski sporazum se naslanja na rezultate Vašintonskog sporazuma, a Srbija je njegov garant, pa bi u skladu s tim mogla i da djeluje.

Na slogan „Svi Srbi u jednoj državi” samo zato što je lansiran u Miloševićevom periodu kao da je bacio anatemu na legitiman interes i našeg kao i svakog drugog naroda da sa svojim sunarodnicima živi pod istim državnim krovom

Nenad Kecmanović, Politika