CRNA GORA JE SAMO ZLO...

Evo tih misli:

Godinu dana pred smrt, 18. oktobra 1850. Njegoš je napisao pismo proti Gergiju Nikolajeviću. U njemu je vladika zapisao nekoliko svojih misli o Crnoj Gori koje i danas zrače proročkom snagom. Evo tih misli:

(...) Da je lijepa Crna Gora, ne bi se crna gora zvala nego mliječna i medena. Ta svešteni edem da je ovakva sudbina postigla, bi se već zla prepunio i zlom otrovao. (...) Crna Gora je samo zlo kako je zli narok goni, i ja koji sam njen sin ne mogu joj ime proizreći što se neću zgroziti. Ali je opet s tim znamenita što je komatić od razvalinah našega carstva, kao jedna lastovica (ćošak) od razvalinah jednoga velikoga grada. (...) Crna Gora je urna u koju je silno ime Dušanovo pribjeglo, u kojoj se svešteno hrani viteško ime Obilića (...)

Crna Gora je u to vrijeme, tj. zaključno sa tim vremenom, postojala isključivo kao geografski, nikako kao državni ili nacionalni pojam. Njegoš nije imao nikakvih iluzija o njoj. U tu Crnu Goru, veli vladika, nije smio ni Evropejac svobodno ući, nego su se krijući uvukovali, kao što se kradom uvukuju po konopima u brodove trgovačke evropejski pacovi... Znao je, dakle, da je ona onakva kakva je tada bila – bila samo zlo! Duh, način života, mentalitet, nepismenost, bezakonje njenog stanovništva, njena surova priroda, njene krvne osvete, međuplemenska i međubratstvenička satiranja, jednom riječju njena sveopšta bijeda – sve to je njene žitelje navodilo da čine zlo i sebi i onima oko sebe. I to je, onda, i bilo, zaista  – samo zlo. Ali, Njegoš je znao i način kojim se u takvim okolnostima može voditi borba protiv zla. Taj način je bio čuvanje predanjskih zavjeta, sjećanje na slavnu nemanjićku državu, na njeno civilizacijsko nasleđe. Način je bio kosovski zavjet koji je kruna toga nasleđa. To je bila jedina, ali moćna duhovna brana konačnom trijumfu zla. Zato je po njemu Crna Gora ipak bila znamenita, samo time je bila znamenita, jer je bila komatić od razvalinah našega carstva. Njegoš je, naime, dobro znao da je crnogorstvo bez srpstva put u potpuno varvarstvo a da je srpska zavjetna misao jedini drum kojim se Crnogorci mogu vratiti u civilizaciju. Za njega srpstvo, dakle, nije bilo samo pitanje etničke pripadnosti (mada je svakako bilo i to), već je (prije i iznad toga) za njega ono bilo pitanje opstanka u (ili bar pri) prosveštenom čelovječestvu. Stoga je njegov državotvorni program bio obnova srpske države sa prestonicom u Prizrenu (gdje bi stolovao srpski knez Aleksandar Krađorđević) i Pećke Patrijaršije (u kojoj bi on stolovao kao srpski patrijarh).

Tu strahotnu suštinu ondašnje Crne Gore, koju vladika u pomenutom pismu prepoznaje na ovakav način, su na njeno lice i u njenu dušu istovarali turski zavojevači. To samo zlo je njene ljude, rekosmo već, učinilo zlim i bezakonim, oblikovalo ih je u obične drumske razbojnike. Tu osobinu su nacionalni Crnogorci na jedan specifičan, da kažemo ''civilizovan'' način zadržali i do naših dana. I upravo na njoj oni danas temelje svoj nacionalni identitet. Razlika je samo u tome što svoje zamašćene junačke brkove oni danas suču, ne uz gusle, niti uz diobu buljuka ovaca popljačkanih po Hercegovini, već diobom tranzicionog plijena, uz kulturološko upražnjavanje neonskih reklama s podgoričke «Vektre» i bečićkog «Splendida». A istovremeno, to primitivno istorijsko nasleđe oni danas pokušavaju da pretovare i nekako utrape nama Srbima. Tu svoju varvarsku suštinu i golotinju oni pokušavaju da sakriju zaogrtanjem dukljanko-holivudskom mitomanijom.    

Novocrnogorski istoričar Živko Andrijašević u knjizi Nacija s greškom ovako se distancira od njegoševske Crne Gore:

Neka bude da su Crnogorci otimali stoku isključivo hercegovačkim Turcima (a ne tamošnjim pravoslavcima), i da su na taj način slabili svog ''krvnika od Kosova'' Upitajmo se sada kako su bogati hercegovački Turci nadoknađivali štetu koju su im Crnogorci nanijeli. Da im lično sultan iz Carigrada nije slao dukate ''izgub da namire''? Nije, naravno. Hercegovački Turci su izgubljeno i štetovano nadoknađivali nametima nad pravoslavnim stanovništvom Hercegovine! Svaku ovcu koja je ušetala u crnogorsku granicu, platio je pravoslavni Hercegovac. Znali su, naravno, Crnogorci da se Turci na ovaj način namiruju, ali ih to nije nagnalo da prestanu s upadima. Baš je njih bilo briga što će tamo neki pravoslavni Hercegovac morati da proda i poslednju ovcu da bi bilećki aga namirio izgub. Važno je Crnogorcima bilo da se oni zore po Ćeklićima s buljukom ovaca, koje su, ustvari, oteli pravoslavnim Hercegovcima, a ne Turcima. Šta je sa njihovom ''bratskom solidarnošću''? Nalazite li ovdje nešto od crnogorskog čojstva?

Mi se, s naše strane, u potpunosti slažemo s ovim Andrijaševićevim stavovima. Ali, ono što je kod njega sporno, je njegov trud da ove osobine pripiše nama «mitomanima», što će reći nama Srbima a da od toga nasleđa amnestira novocrnogorce, tj. nacionalne Crnogorce. Međutim,  baš oni su ti koji svakodnevno slave i svjedoče tu i takvu crnogorsku «hiljadugodišnju državnost» i takvu crnogorsku «kulturu». Nacionalni Crnogorci, naime, svoj identitet utemeljuju na onome što je Njegoš prepoznao kao samo zlo, dok mi Srbi to činimo na onom Njegoševom komatiću od razvalinah našega carstva. U čemu je suštinska razlika između tih Andrijaševićevih ovcekradica, tog kako ga on naziva plemstva s vunenim lentama i današnjeg novocrnogorskog tranzicionog «plemstva»? Neka odgovori, ako je mrki Crnogorac! Zar pljačku po Konavlima u vrijeme dubrovačke ratne kampanje s početka devedesetih godina prošloga vijeka nijesu vodili baš nacionalni Crnogorci i zar sve te savremene ovcekradice danas nijesu u ovdašnjoj vlasti ili uz vlast? I zar se svi oni, svi - do jednoga, nacionalno ne deklarišu kao Crnogorci? I još gore: u čemu je suštinska razlika između ondašnjih katunskih ovcekradica i konjokradica i današnjih novocrnogorskih kulturokradica srpskog duhovnog nasleđa po Crnoj Gori koji tom krađom i otimačinom pokušavaju da do kraja poruše onaj Njegošev komatić od razvalinah našega carstva? A baš taj komatić ih je učinio, makar i ovako ograničeno civilizovanim, ili, još preciznije, civilizovanolikim!

Današnji novocrnogorski ideolozi, među njima i Andrijašević, optužuju Petroviće, naročito Njegoša, za pretjerano «srbovanje». Oni su po njima krivci što su Crnogorci, za račun nemanjićkog, zaboravili dukljansko kulturno nasleđe. Andrijašević, vjerovali ili ne, čak tvrdi da Njegoš nije znao da je prije Nemanjića postojala crnogorska (baš tako veli: crnogorska) državnost. Biće da je vladika kod njega pao na ispitu iz nacionalne istorije, pa on to sad nama saopštava! Ili je u ovom slučaju Andrijaševiću istorijski izvor bila kakva katunska baba, treće ne može biti! Nijesu Petrovići zbog toga "favorizovali" Nemanjiće, već stoga što drugog autentično domaćeg kulturnog i civilizacijskog nasleđa ovdje nije ni bilo. Nemanjići su ti koji su srednjevjekovnu Zetu, ali i sav ostali prostor današnje Crne Gore civilizovali, tj. kulturološki emancipovali od tuđinskog asimilatorskog uticaja. Kao što su uostalom civilizovali i od tog istog uticaja emancipovali i sve druge dijelove svoje države. I da nije bilo Svetog Save Nemanjića stanovništvo srednjevjekovne Zete bi na kraju bilo polatinjeno i danas ovdje niti bi živjeli Srbi niti nacionalni Crnogorci, već – Hrvati. Novocrnogorski ideolozi očigledno baš za tim žale: krivo im je što danas svi nijesmo Hrvati! Zbog toga su, i ne samo zbog toga, njihove teze o navodnoj nemanjićkoj okupaciji  Zete obična budalaština.

Antinomičnost istorijske Crne Gore, koja se tako jasno vidi u riječima iz Njegoševog pisma proti Georgiju Nikolajeviću, u naše vrijeme se postepeno ukida nacionalnim razdvajanjem nas Srba i u međuvremenu nastalih nacionalnih Crnogoraca. Poslije svega je ispalo da je postnjegoševska Crna Gora, kao država, sve do 1997. godine bila nosilac te antinomičnosti i da se u naše vrijeme, nakon bespoštedne borbe između dva oprečna mentaliteta, između  samog zla i komatića od razvalinah našega carstva, ona opredijelila, a s njom i nacionalni Crnogorci, za ono prvo. Zato ona danas suštinski ima istu onu funkciju koju su u Njegoševo vrijeme imali turski zavojevači. Naš srpski identitet je, s druge strane, i dalje onaj komatić od razvalinah našega carstva. Zato, iznad svega zato, mi želimo i hoćemo jasno nacionalno razdvajanje s poklonicima zlatnog teleta zvanog crnogorska državnost.

Ja sam za granicom prosveštenoga svijeta, žali se Njegoš u jednom svom pismu što ga je napisao pred samu smrt, 1851. godine. Na mom uzanom podneblju svagda se lome tirjanski gromovi. Stoga je moj mali kraj tamom divljine obezobražen, dodaje on. Ali, njegov genije i u toj činjenici nalazi utjehu:

Za čovjeka zdravomislećega niti je muke ni uveselenija na svijetu, jerbo su sve ljudske poslastice sa otrovom pripravljene, a sve pečali imaju neko svoje udovoljstvije. Čovjeku je gotovo, kad mu dođe, slatko plakati kao pjevati. Ja ovako našu pjesnu razumijem.

Svijet je sad Božji, stoga u svakojem njegovom nuglu vide se djela velikoga majstora. Trudoljubije i iskustvo mrava i pčele, i uredno letenje ždraljevah ja radije gledam no sve parade evropejskih stolicah.

Eto primjera koji pokazuje koliko je Njegoš iznad pomračenosti i svoga životnog prostora i ograničenosti svoga i našega vremena! Eto šta ga to uzdiže nad milionima i naročito nad današnjim Cetinjanima i ostalim novocrnogorskim konvertitima!
Ovima što pokušavaju da ga svedu na nivo katunske ovcekradice, koji se tako svete njegovoj veličini mjereći ga njihovom po svemu bolesnom mjerom.

Mi Srbi iz Crne Gore, što i danas, na početku dvadeset i prvoga vijeka, takođe živimo za granicom prosveštenoga svijeta, u tom tamom divljine obezobraženom kraju, ni slučajno im ne damo Njegoša.

Jer je on naš, uprkos onom paganskom grdilu, onom samaru s begovskog kljuseta opljačkanom negdje u Hercegovini, što su ga poperili na vrh Lovćena.