Novi srbski poredak uništava Srpsku

 Prema postojanom stavu većine u Srbskoj, da SNSD ima licencu i isključivo pravo na kriminal, ja izdvojam mišljenje. Pokrivajući se glavnom oderednicom ideologije američkog liberalizma, ne samo SNSD, nego i neke druge stranke mlade demokratije, izgleda imaju jedan, jedini i glavni ideološki cilj – nezakonito bogaćenje. Svaki oblik vladavine ruši sam sebe, narušavanjem osnovnih načela demokratije; a oligarhija, sigurno u haosu nestaje, kad se prepusti nekontrolisanoj pohlepi i želji za brzim bogaćenjem, nekad davno, Platon nam je prorekao i ostao živ.

Bože, oprosti im, jer ne znaju šta rade

Svaki virus, kao i svaka zarazna bolest, širi se na dva načina; ili, napada organizam sa najslabijim imunitetom; ili, prenosi se i širi – sa slabijeg na slabog. Po sličnom modelu, danas najprisutniji društveni virus u RS – kriminal, prvo je napao one sa najnižim moralnim vrijednostima, a onda se širio i na one sa genetskom predispozicijom i kriminalnim antigenom. SNSD, sad o njoj govorimo, je stranka – karantin, u koji dobrovoljno, zbog nikakvog ili oslabljenog moralnog imuniteta, dolaze svi oni koji su zaraženi virusom kriminala – bolesnom željom za nezakonitim bogaćenjem. Sad ili nikad!

I, sve do jednog, neke i nekadašnje pripadnike raznih frakcija: Markovićevi reformisti, članovi SKJ, socijalisti, još neki socijalisti, te i treći socijalisti, jedni i drugi radikali, SDS-ovci – istočni i zapadni, SDA-ovci – povratnici iz Švedske, HDZ-ovci – povratnici iz Njemačke i „poslovni“ ljudi iz zapadne Hercegovine, sarajevski zetovi, zbližava zajednički interes – bogaćenje. U istom drštvu, iz neba pa u rebra, nekako se tu nađoše, zbog ratnog sukoba pritajeni i „miješani neutralci“. Svi nabrojani, našli su se u jednom i složnom timu – SNSD.

Elem, sve pomenute frakcije se skleptaše u nadnacionalnu stranku i stranku prosperiteta i brzog razvoja; valjda, stranku socijaldemokratije – SNSD. Pitanje je: koliko su i druge stranke bolje od SNSD i, šta i one nude i obećavaju narodu? Mnoge od njih su nas makar jednom „branile“ i sve se one kunu u sintagme „put u Evropu, evroatlanske integracije, neki u šali pomenu i Rusiju, ljudska prava, prava biseksualaca, razne privatizacije, koncesije…“ i, ko zna, koje sve fraze ne koriste.

Ukratko, isprazna, šuplja priča; priča, koja narod uopšte ne dotiče i ne interesuje; gomila fraza: bez razvojne strategije, bez mašte za vlastitim programom, bez realnog ekonomskog programa, bez socijalnog programa i, najgore: bez svega onog što štiti dostojanstvo jedne zajednice i, uopšte, ljudski život u cjelini – model NSP.

Prilagođavanjem zakona, odluka i uredbi, naše vođe omogućavaju strancima – koncesije, a sebi – „legalnu“ pljačku svega što je rezultat rada i dostignuća „mrske“ nam prošlosti; držeći se ideje vodilje – strategije i koncepta NSP i, sve to čineći u neznanju: „Bože, oprosti im, jer ne znaju šta rade“. Mnogim od nas već je poznato, još od 1997. godine, da su gotovo sve stranke, kao da se takmiče u nanošenju štete, zla i bola ovom „njihovom“ narodu, previše otimale; prvo, samo za sebe od osiromašenog i napaćenog naroda, a od 2000. godine, jedna, jedina stranka – SNSD, proširuje djelovanje, otimajući i za sebe i za strance.

Vlast je slatka, samo dok se (ne do)čeka

Zapošljavajući se kao SSS kadar, aktuelni Gradonačelnik Baljaluke, marljivo radeći i strpljivo gradeći karijeru u opštinskoj vlasti, uspio je da do 1985. godine, dogura do mjesta inspektora u Sekretarijatu za NO i da, uporno i marljivo učeći, stekne i diplomu I stepena Pravnog fakulteta u Banjaluci. Iste te godine – 1985., on napreduje i do zamjenika Sekretara za inspekcijske poslove. Prvi višestranački izbori ga privremeno otuđuju od gradske vlasti, primoravajući ga da svije gnijezdo, tamo gde su njegovi vladali, u KBC, gdje i ostaje do svog prvog nazadovanja u karijeri.

Ratni vihor, Gradonačelnikov neutralan stav prema sukobljenim stranama i odbijanje mobilizacije, srozali su ga do „mlađeg“ referenta; smatrajući i to uspjehom, s obzirom na sudbinu drugih i nelojalnih. Rat se završio, Dejtonski mir je potpisan, Gradonačelnik je biološki preživio, sa neznatnim gubicima u karijeri. Strpljivo čekajući svoj „impuls“, Gradonačelnik ostvaruje svoj san, 1996. godine, dokopavši se ponovo gradske fotelje. Kao član, tada jedine Socijalističke partije u RS i u koaliciji sa Strankom za Krajinu i Posavinu (Jugosloveni), Gradonačelnik formira gradsku vlast i trijumfalno se izdiže na pijedestal, tada najvišeg zakonodavnog tijela Grada – Sekretara Skupštine Grada.

Ne gubeći ni trenutaka, Gradonačelnik, zajedno sa svojim stranačkim kolegom, predsjednikom IO, hitno mijenja Statut Grada, potpuno razvlašćujući tadašnjeg gradonačelnika, inače uglednog građanina Banjaluke, ostvljajući samo simboličnu ljušturu od njegove funkcije. „Ni kafu nije smio naručiti, ako mu sadašnji aktuelni Gradonačelnik ne odobri“, priča se po gradu. Bič Božiji, kako ga iz milja protivnici nazivaju, te 1996., godine, počinje svoju blistavu karijeru gospodara života i smrti Grada i Boga zaštitnika gradskog građevinskog zemljišta, u i oko grada Banjaluke

Naš grb, na našoj zastavi

Nešto zbog protivljenja bliskim vezama sa Beogradom, nešto zbog ličnog animoziteta prema svemu što je istočno od Drine, nešto zbog Miloševićeve prosrpske politike, aktuelni Gradonačelnik i društvo oko njega, napuštaju Socijalističku partiju RS i formiraju svoju stranku; „sa svojim grbom – na svojoj zastavi“; stranku, „tolerantrniju prema onim drugima“, okupljajući srodne duše; kažu: duše, porodično i emotivno vezane za ono što se zove – Nezavisna, preko Une i Save.

Nedavno održana sjednica Skupštine Grada, kada su se podijelili odbornici SNSD, neki i demonstrativno napustili salu, najbolje oslikava stanje i djelovanje pomenutih frakcija i jedinstvo stranke SNSD. Koja će od pomenutih frakcija i konačno prevladati, već gledamo!? Zašto baš podjela u Skupštini grada? Je li već pobijedila frakcija – „miješani neutralci“?

Zašto su se smrzavali građani Banjaluke, dok vrh SNSD nije ucjenjivački, pompezno i pred kamerama, priskočio u pomoć? Je li ovo jedini preostali način kontrole vlasti i onih odmetutih u Gradskoj upravi? Kako kontrolisati odmetnike, kad hladnoća – zima, prođe? – Da li je ovo hrvatski sabor i Zagreb, ili Republika Srbska i Banja Luka? Da li odbornici Banje Luke treba da nose hrvatsku zastavu oko vrata? – pitao je odbornik Šešić, sugerišući i drugima da bace te značke.

Akreditacija sa hrvatskom zastavom, na grudima ponosnih Krajišnika, konačno i materijalno potvrđuje prethodno iznijete tvrdnje: da je poglavniku najmanje stalo do Republike Srpske i, ne samo njemu, nego i ostalim iz njegove frakcije. To što je Banjaluka jedino naseljeno mjesto u Srbskoj, bez spomenika palim borcima, javnost osnovano stavlja na teret, nekad istaknutom članu SKJ, sa ratnim rasporedom u DB – aktuelnom Gradonačelniku Banja Luke. Nekim i vodećim članovima, te nove partije tolerancije, tvrde upućeni, teško je i danas prevaliti preko usta naziv – „Republika Srbska“, a još teže i s gnušanjem – „VRS“.

Riba smrdi od glave, al’ se čisti od repa

Umjesto stare narodne izreke: „Riba smrdi od glave“ i slijedeći analogiju bezakonja; šta, i da li stvarno ima kriminala i, odakle kreće kriminalni smrad u Gradskoj upravi, glavnog grada Srpske, Gradonačelnik smišlja svoju izreku? U međuvremenu, odlučuje da se hitno moraju ukliniti svi svjedoci, pa i oni koji su mislili da su dobri s njim, kao i oni koji su u prošlosti dobro sarađivali s njim, na primjer – neodoljivi ljubavnik; svi, koji su svjedoci njegovih poslovnih uspjeha, moraju biti sklonjeni, a neoprezniji, i uhapšeni.

Radeći u žurbi i nemajući nimalo moralnosti i skrupula, Gradonačelnik je vjekovnu izreku: „Riba smrdi od glave“, prekrstio u: „Riba smrdi od glave, al’ se čisti od repa“, pokazujući to i primjerima naprasnih otkaza i optužujući radnike; čak, da su i neodoljivi ljubavnici. Neobičan grijeh, moram priznati, sem da je, za Gradonačelnika, i sloboda normalne, a bogami, i u medijima dokazane seksualnosti bivšeg načelnika, postala zabranjena u nekad seksualno normalnom gradu!?

Bilo bi pošteno, da se i o nekim starim i iskusnim nestranačkim radnicima, sa normalno stečenim diplomama; inače, žrtvama Gradonačelnikovog sektašenja i mobinga; jadnicima, koji su se našli na putu NSP, a nisu bili ni po volji vladara života i smrti u Gradskoj upravi – napiše i posveti malo više pažnje, opisujući mobing i sva doživljena ponižavanja od strane Biča Božijeg.

Obrađivanje gradskog građevinskog zemljišta

Šta javnost Srpske, posebno Banjaluke, stavlja na teret aktuelnom Gradonačelniku? Na žalost, samo javnost! Nastavljajući isti tok priče i napuštajući riječnik opštih mjesta, vratimo se krajnjem cilju – nezakonitim dodjelama gradskog građevinskog zemljišta; odnosno, gradskim rukovodećim ljudima; kadrovima, sa diplomama stečenim „po kratkom postupku“: bivšem učitelju – sada pravniku, bivšem pripadniku HOS-a – sada načelniku, bivšim tokaru – sad pravniku, bivšem variocu – sada sa diplomom OR, bivšem vozaču…

Prvu značajniju i iskrenu ljubav, brigu, pažnju i interesovanje za gradsko građevinsko zemljište i, uopšte, „investicije“, Gradonačelnik, tada Sekretar Skupštine, pokazao je još davne 1998. godine, postajući potpisnik računa, otvorenog kod Fonda za uređenje gradskog građevinskog zemljišta u Banjaluci; računa, na koji je Grad, u startu i bezkamatno, položio milion KM. Namjenjena sredstva su trebala buti uložena u prvu fazu izgradnje zanatskog centra, u samom centru Grada. U stvari, to je bio Aneks ugovora – Grad-ZIBL-GP Krajina – iz 1989. godine.

Po Aneksu, zajednički račun priliva sredstava, od prodaje poslovnih prostora, trebao je da bude u vlasništvu ZIBL!? Malo je zaposlenih u finansijama Gradske uprave, koji vam mogu reći više: koliko je ukupno Grad uložio sredstava, još manje – koliki je bio priliv na račun ZIBL; i, još manje i od toga – gdje je taj novac proćerdan? Jedino, kažu o ovoj transakciji, GP Krajina, nije sigurno mogla propasti; a i ZIBL, privatizujući se brzo, posle privatizacije GP Krajine, tvrde: sigurno nije propao!? Koliko je „dobar“ sam Grad, niko nema pojma, niti ko smije da ima pojma i posla s tim?

Da se radilo, radilo se! Ohrabren poslovnim uspjesima u prethodne četiri godine, Gradonačelnik, 2000. godine donosi Zaključak, kojim, suprotno zakonu iz skupštinske nadležnosti raspolaganja gradskim građevinskim zemljištem, prenosi ovlaštenja, sa Skupštine Grada na Izvršni odbor (IO). Posao se pojednostavio: umjesto da Skupština odlučuje i donosi Rješenja o dodjeli, to je činio predsjednik IO; inače, Gradonačelnikov partijski kolega. Ovo prenošenje nadležnosti na IO i potpisivanjem stotine Rješenja o dodjeli, bez znanja odbornika i Skupštinske saglasnosti, vjerovatno je najveća pljačka opštedruštvene imovine u istoriji postajanja gradova i civilizacije, uopšte.

Tako je išla ta piratija nelegalne dodjele zemljišta, tri ili četiri mjeseca; u stvari, sve do izbora u jesen iste godine, kad je, prelaskom u SNSD, Gradonačelnik ojačao njene redove; redove, svoje pete stranke. Serija nelegalnih rješenja o dodjelama, odlukama, odredbama, nastavlja se i traje i do danas; mijenjajući simbolično formu, stranke i koalicije, uz čiju pomoć se sve to i realizuje. Nezakonito su se kupovili i super-skupi stanovi, tih istih mjeseci, 2000., čak, i „saradnicima“ koji su radili u drugoj ustanovi, na primjer, u RUGIP. Svi korisnici su još živi, svi su na funkcijama i, svi koriste i otkupili su, te perskupe stanove.

Iako je i ovo samo dio ledenog brijega, treba navesti i neke Gradonačelnikove važnije potpisane odluke; neke, za koje zna „cijeli svijet“: M. Elektronika, Picin park, Vojno zemljište, Mejdan, Stara autobuska stanica, Fruktona, Akva park, Poljoprivredna škola… Iako, malo upućeniji znaju da je 2000. godina, godina pomora gradskog zemljišta, u javnosti je, valjda i zbog drugih važnih igrača, poznatija 2003. godina. Na primjer, Rješenje o dodjeli na Mejdanu, nema ni Zaključak, niti je kad bilo na Skupštini, a čitko je i lijepo potpisano. Navoditi, koliko je bilo rješenja o dodjeli bez Zaključka; ili, da se predlog Rješenja nije uopšte pojavio na Skupštini – a da je potpisan i da ga odbornici, u svim sazivima, nisu niikad vidjeli, bilo bi pisanje bez nade da se ikad završi. Namještanje regulacionih planova, je, takođe, priča za sebe. Kako god, izgleda, da je ipak bilo i nelegalnih, a i nelegitimnih radnji u karijeri Biča Božijeg!?

Uslovno i uzimajući navedene podatke kao tačne, slobodan sam predložiti zaključak: aktuelni Gradonačelnik je, od 1996. godine do danas – 16 godina, bio uvijek blizu vatre, praveći mnogo, mnogo prekršaja, posebno se brižno odnoseći prema gradskom građevinskom zemljištu, mislim, strahujući da ne bude zapostavljeno. Kakva god je tačnost ovih navoda, činjenica je da je građevinsko zemljište nestalo, otuđeno i da ga više nema, kredita sve više, narodu sve gore i sve to, u periodu njegove strahovlade. Da su i drugi pomagali – jesu, ali je skupštinsku palicu – pravni filter odluka, uvijek držao Bič Božiji.