Raspad nikom ne odgovara, ali je moguć

Opštim okvirnim sporazumom za mir u BiH, poznatijim kao Dejtonski sporazum, pored zaustavljanja rata na tlu BiH, ustanovljena su pravila i procedure za realizaciju mira. Tim Sporazumom BiH je ustanovljena kao zajednička država koja se sastoji od dva entiteta: Federacije stvorene Vašingtonskim sporazumom između Muslimana (Bošnjaka) i Hrvata i drugog - Republike Srpske nastale kao rezultat suprotstavljanja secesionističkim namjerama dijela vlasti Bosne i Hercegovine.

 Secesija je i ostvarena formalnim činom referenduma Muslimana i Hrvata od 1. marta 1992. godine, kojim se tadašnja Socijalistička Republika BiH izdvojila iz SFRJ i potom proglasila nezavisnom Republikom BiH. To je bilo ostvarenje plana nastalog početkom 1991. godine, kao dijela plana razbijanja Jugoslavije.

Srpski narod u BiH kao ustavnokonstitutivni narod u SFRJ i BiH, bio je protiv razbijanja zajedničke države. Međutim, srpska tragedija u želji za očuvanjem Jugoslavije zvala se Slobodan Milošević.

Suprotstavljanjem neophodnim promjenama u funkcionisanju dotadašnje jugofederacije koja je izgrađivana u jednostranačkom političkom sistemu, Milošević je uz upotrebu dezorijentisane JNA, dao krila separatizmu Slovenije i Hrvatske, podržane od strane pojedinih evropskih zemalja.

Ratni sukobi u Sloveniji i Hrvatskoj, za višenacionalnu BiH stvorili su ogroman problem održivosti. Umjesto unutrašnjeg dijaloga sva tri naroda, separatistička vlast u BiH odabrala je isti put kao Slovenija i Hrvatska. Rezultati su bili očekivani. U jednonacionalnoj Sloveniji rat je trajao manje od mjesec dana, u nacionalno složenijoj Hrvatskoj je poslije 91. godine, trajao kao sporadične akcije i incidenti do okončanja protjerivanjem Srba i stvaranja uglavnom etnički čistog prostora.

U višenacionalnoj BiH krvarenje je dovelo do 97.207 žrtava uz razaranja materijalnih dobara.   Za sve razumne ljude, rat je završen u Dejtonu 21. novembra 1995, što je potvrđeno potpisivanjem mirovnog sporazuma u Parizu 14. decembra iste godine. Od tada, uveliko teče trinaesta godina, a unutrašnje odnose u BiH karakteriše nametanje situacije nedovršenog rata.

U tu situaciju BiH nije zapala sama. Koncept multietničkog društva utemeljen na prošlim vremenima zajedničkog života u Jugoslaviji, kao i bitisanja u carevinama - Turskoj i Austrougarskoj, nije se mogao nastaviti. Ako je BiH više od pola milenija bila dio nekih državnih tvorevina, a po sastavu stanovništva i dio nacionalnih korpusa, kakva je onda višenacionalna BiH moguća kao samostalna država ?

Jedini mogući odgovor je - dejtonska BiH.

To je trebala biti moguća sredina koja bi se gradila pomirenjem i povjerenjem. U vremenu raspada višenacionalnih država u Evropi, teško je bilo zamisliti teži zadatak. Uostalom, da je to bilo lako, danas bi postojali i Sovjetski Savez i Čehoslovačka i Jugoslavija, a ni Belgija se ne bi ljuljala.

Svjesna je toga i međunarodna zajednica, pa je odredila znatnu pomoć za obnovu razorene BiH, uz instituciju Visokog predstavnika kao dio mehanizma rješavanja problema. Uz mirovni sporazum, potpisani su i aneksi - njih jedanaest, kojima su određeni načini djelovanja međunarodne zajednice i funkcionisanja institucija BiH kao zajedničke države.

Pretpostavka je bila da se kroz proces ekonomske pomoći međunarodne zajednice, obnovi povjerenje među narodima koji su na tom tlu vijekovima živjeli zajedno, istina uvijek uz upravljanje moćnijih država.

Koordinacija međunarodne pomoći (osim vojnog aspekta), regulisana je Aneksom 10. Dejtonskog sporazuma, kojim je ustanovljena institucija Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH. Sam naziv, a i nadležnosti bili su ideja Karla Bilta, koordinatora Mirovne konferencije za bivšu Jugoslaviju i potonjeg prvog Visokog predstavnika. Aneks 10. pored toga što je sastavni dio Mirovnog sporazuma, imao je i poseban cilj - da se trima zaraćenim stranama olakša komunikacija.

Sve tri bh. strane i još SR Jugoslavija i Hrvatska kao garanti, dale su takav mandat Visokom predstavniku. Nikakav mandat strane potpisnice nisu dale njegovom osoblju, poznatijem kao Kancelarija visokog predstavnika ili OHR. Međutim, umjesto Visokog predstavnika, institucija je postalo osoblje njegove kancelarije, uz samododate nadležnosti mimo međunarodnog ugovora i protivno Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora.

Tako je neosjetno, umjesto kao način rješenja problema, ova institucija, postala dio problema koja bi da nastavi svoje postojanje na neodređeno vrijeme. Umjesto da se nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom, govori o prestanku mandata Visokog predstavnika, nastavlja se priča o ispunjavanju uslova za "zatvaranje OHR-a". Stvari oko međunarodnog prisustva u BiH time su dovedene do apsurda. To proizlazi iz kominikea koji nastaju u OHR-u i kojima se stalno zadaju uslovi i ciljevi koje BiH mora ispuniti.

Da se ne govori o dezinformacijama i lažnim informacijama, koje pojedini OHR-ovi službenici plasiraju bombastičnim naslovima preko sarajevskih medija. Ovo zbog toga što je, navodno, u Srpskoj medijski mrak. Pored laži, ovo je i glupost u situaciji dostupnosti svih elektronskih i pisanih medija iz BiH i regiona na cijelom području RS.   

BiH nije zamišljena ni koncipirana kao protektorat. To proizlazi iz definicije BiH kao suverene i nezavisne države, utemeljene na međunarodnom pravu, kako to piše u preambuli njenog Ustava. Ustavom je takođe određeno da je BiH demokratska država čiju vlast biraju građani na slobodnim i demokratskim izborima.

Umjesto toga napisanog u Ustavu, BiH je sve više klizila u neproglašeni protektorat neformalne grupacije poznate kao "međunarodna zajednica", šta god to značilo. A najviše je značilo spregu onih koji su se našli na službeničkim dužnostima u Sarajevu i bošnjačke politike utemeljene na statusu žrtve i prava najvećeg naroda.

Ta politika je nametala svoja veća prava u odnosu na Srbe i Hrvate kao "agresorske narode", uz obavezu da to provodi međunarodna zajednica kroz disciplinovanje Republike Srpske i Hrvata koji zbog Vašingtonskog sporazuma, Herceg-Bosnu nisu u Dejtonu mogli učiniti konstitutivnim dijelom BiH. Zato su Jelavić, Čović i drugovi, svoj stav platili sudskim procesima.

Umjesto srednjeg puta, BiH drugu deceniju mira troši zaglibljena u kanalu ni tamo ni ovamo. Ta situacija pogoduje neodgovornom upravljanju. Domaći političari su odgovornost svaljivali na strance, a ovi to nisu prihvatali, jer je BiH formalno samostalna i suverena država. Zato smo unutra dobili neku nazor državu koja postoji kao poluprotektorat, a prema vani smo suverena država i kao takva članica UN, Savjeta Evrope, MMF-a. Iz te blatne sredine, moguća su dva kraja kao rješenje krize u BiH.

Jedan - koji vodi ubrzanim evroatlantskim integracijama, uz neophodne reforme koje ne mogu zamijeniti Dejton, niti dovesti do unitarizacije. Uz obrazloženje da Evropa za provođenje reformi i finansijsku pomoć, traži jednu adresu, svakodnevni su pokušaji unitarizacije. Kao da u BiH ne postoji Savjet ministara koji je po Ustavu ta adresa, kao i njegova ministarstva koja pokrivaju sve klasične resore.

Ni u evropskim državama ne postoje ministarstva za sve oblasti, pa to nije smetnja da budu članice Evropske unije. Očekivati je da Evropska unija politikom podrške ekonomskom razvoju, pomoći i podsticanja regionalne saradnje, ukidanjem viza, ne samo BiH, već i cijeli Zapadni Balkan, konačno učini zonom bez sukoba. Objedinjavanje evropskih fondova u jedan investicioni, dobar je znak.

Da podsjetim da je Investiciono-razvojna banka Republike Srpske prije mjesec dana pripremila na više od 100 strana, pregled Evropskih fondova koji su dostupni za BiH. A koliki je značaj Evropske unije, pokazali su izbori u Srbiji. Biračka podrška evropskoj Srbiji, rezultat je privlačnosti evrointegracija i sigurnosti koju to nosi. To se desilo i pored priznavanja Kosova kao izmišljene države. Taj evropski put je najbolje moguće rješenje za BiH.

Drugi kraj za BiH zove se neizvjesnost i potom - raspad. To se ne zagovara ni u Briselu, ni u Vašingtonu, ni u Moskvi, ni u Beogradu, ni u Zagrebu. Ali se ne može reći da se i o tome ne razgovara. Postoje institucije i pojedinci koji utiču na svjetsku politiku, i koji smatraju da BiH nije održiva kao višenacionalna država proizašla iz trećeg svjetskog rata na Balkanu, kako je skoro francuski predsjednik nazvao devedesete godine prošlog vijeka.

Teza o neodrživosti treba da zabrine sve u BiH, a pogotovo predstavnike bošnjačkog naroda. Kao najbrojniji narod ne treba da slijede politiku Slobodana Miloševića, koji je doprinio raspadu Jugoslavije insistirajući na pravima najbrojnijeg naroda, sve do principa - jedan čovjek, jedan glas. Raspad nikome ne odgovara, ali nije nemoguć.

Republika Srpska nema razloga da destabilizuje BiH. Sadašnja vlast u Banjoj Luci je pokazala da se odgovornom politikom može provoditi Mirovni sporazum i ostvarivati regionalna saradnja, pokrenuti ekonomski razvoj, dostići i prestići "veći entitet" u koji se prve dvije godine nakon rata, slila sva ekonomska pomoć međunarodne zajednice. Tu pomoć oni nisu oteli Republici Srpskoj, već im je to prepustila "mudra vlast" SDS-a.

Otuda su u FBiH imali veće plate, penzije, invalidnine. Pokazuje se da to nije bio rezultat bolje ekonomije, već međunarodnih para kojih više nema. Zato je "veći entitet" stalno na ivici bankrota, pa bi svoju ustavnu neusklađenost i visoku javnu potrošnju, unitarizacijom htio razvodniti na cijelu BiH. Republika Srpska će i dalje nastaviti politiku ekonomskog razvoja i tržišne utakmice.

Biće teško zbog spoljnih faktora - vrtoglavog rasta cijene energenata i hrane, ali ni drugima nije lako. Federacija će zaostajati zarobljena ratnim ciljevima stvaranja države po mjeri Bošnjaka. Neriješen položaj Hrvata će još više opterećivati međunacionalne odnose, a moguće i odnose sa Hrvatskom. To ne vodi stabilnosti, već jačanju tenzija i mogućem raspadu. Iako to izričito ne piše u Ustavu, BiH je već federativna država. Ustavna teorija i praksa daju federalnim jedinicama pravo na samoopredjeljenje.

Preispitivanjem neustavno prenesenih nadležnosti, Republika Srpska se može opredijeliti za veću samostalnost u okvirima BiH. To ne bi bilo suprotno Ustavu BiH, niti demokratskim načelima važećim i u drugim državama.