Za Tominu nedjelju

Kada je na jednom mjestu u Jevanđelju neki čovjek pristupio Gospodu moleći Ga da mu iscijeli sina koga je demon još od mladosti mučio - a koga učenici Gospodnji ne mogoše iscijeliti - On odgovara da se taj rod, (rod greha, bolesti i smrti), ne izgoni drugačije nego molitvom i postom (Mt. 17, 14-24). A to opet znači - vjerom. Jer, čemu služe post i molitva? Oni služe, prije svega, tome da se naša vjera utvrdi, učvrsti, da uzraste i da se pokaže, da se nazidaju na temelju te vjere naše trpljenje i nada, i da onda dođu i ljubav i milost Božija! I kaže Gospod: "Ako imaš vjere koliko zrno gorušično, moći ćeš i gore da premještaš." A znate li koliko je malo zrno gorušično? To znači: ma koliko da imate prostora u srcu za Gospoda - toliko ostavite za milost Njegovu. Makar i to malo prostora u srcu našem koje je ostavljeno i spremno za Njega dovoljno je da se u njega useli Gospod.

Sve što činimo tada postaje dejstvo Božije u nama, djelo i projava Onoga kroz Koga je sve stvoreno. Onda On sve može da učini: i da hrome podiže, i da slijepe prosvjetljuje, i da mrtve vaskrsava. A svi smo mi, više ili manje, u opasnosti da postanemo slijepi, ili gluhi i nijemi, ili da potpadnemo pod vlast zlih demona - bilo u mladosti svojoj, bilo u zrelim godinama ili starosti. I tada shvatamo da bez Boga ne možemo činiti ništa: ne možemo se kretati, ne možemo živjeti ni postojati. A za to je potrebna vjera. Vjera koja oslobađa. Vjera koja gleda u Lice Božije i Boga priziva. Vera koja čini čuda.

To i takvo čudo, pokazao je Gospod i Svetom Apostolu Tomi koga u ovu nedjelju - prvu po Vaskrsenju - proslavljamo i to ne slučajno. Pokazao mu je Svoje Vaskrsenje, da bi Apostol povjerovao i uvjerio se da je On Bog, i ništa manje od toga. Jer da nije Bog i Gospod - zar bi mogao pobijediti smrt

"A Toma, zvani blizanac, jedan od Dvanaestorice, ne bješe sa njima kada dođe Isus. A drugi mu učenici govoraše: Vidjeli smo Gospoda. A on im reče: Ako ne vidim na rukama Njegovim rane od klinova, i ne metnem ruku svoju u rebra Njegova, neću vjerovati. I poslije osam dana opet bijahu unutra učenici Njegovi i Toma sa njima. Dođe Isus kad bijahu vrata zatvorena, i stade na sredinu i reče: Mir Vam! Zatim reče Tomi: Pruži prst svoj amo i vidi ruke moje; i pruži ruku svoju i metni u rebra moja, i ne budi nevjeran nego vjeran. I odgovori Toma i reče Mu: Gospod moj i Bog moj! Reče mu Isus: Zato što si me vidio, povjerovao si; blaženi koji ne vidješe a vjerovaše. A i mnoga druga znamenja učini Isus pred učenicima svojim, koja nisu zapisana u knjizi ovoj. A ova su zapisana da vjerujete da Isus jeste Hristos, i da vjerujući imate život u Ime Njegovo."

 "Gospod moj i Bog moj" uzviknuo je Toma kad je opipao rebra i rane Hristove, i uvjerio se da je Hristos zaista pobijedio smrt, da je zaista ustao iz mrtvih. A Gospod odgovara: "Blaženi koji ne vidješe, a vjerovaše", jer u pitanju je nešto važno i prevažno za čovjeka: besmrtnost njegova, vječni život i spasenje njegovo.

Kao što je život veliki dar, tako je velik i veličanstven i dar vjere. Jer - život bez vjere i nije život. Često je nama koji smo u Crkvi Božijoj svojstveno da zaboravimo da nas je upravo Gospod obdario darom vjere. A kako je teško nevjerje!

Ne možete ni zamisliti kako je teško nevjerje! Zato i kaže onaj čovjek u Jevanđelju: "Vjerujem, Gospode, pomozi mojemu nevjerju!" Bojao se nevjerja svoga, zato što je - kao i svako od nas - imao iskustvo nevjerovanja i znao kako je nevjerovanje hladno, kako je nemoćno, kako je svo prožeto smrću i kako je čovjek koji ne vjeruje sav u opasnostima i strahovima. Bojao se jer je znao koliko je vjera važna, i kada kaže "pomozi mome nevjerju", on kao da govori: "podari mi vjeru, vjeru živu, pravu, istinitu, konkretnu, u Tebe i Tvoju moć, u Tvoju silu, u Ljubav Tvoju!" Zato je istina, živa i prava, ona koju mi proslavljamo u ovu Tominu nedjelju - istina naše vjere u to da sve što činimo i jesmo, jesmo upravo tom vjerom. Vjerom ustajemo i liježemo. Vjerom postojimo i trajemo. Vjerom se krećemo i dišemo. I na tom temelju zidamo sve što gradimo.

Ako nemamo vjere i povjerenja, nećemo moći da učinimo ništa u ovom životu, niti ćemo moći da učinimo išta za svoje spasenje. Zato je tako važno slušati i čuti Riječ Božiju, tu Blagu Vijest Hristovu koja nam se otkriva u Svetom Jevanđelju.

Tako bi i mi, svakoga dana po bezbroj puta, i uveče kad liježemo, i ujutru kada ustajemo trebalo da kažemo: "Pomozi Gospode!" Time, prije svega, pokazujemo svoju vjeru i nesvjesno vapijemo: "Pomozi Gospode i daruj mi vjere, jer bez nje ne mogu da živim."

Bez vjere mi smo zarobljenici, i - mada nam se čini da nije tako - i nas poput onog mladića iz Jevanđelja đavo baca čas u vatru, čas u vodu. A kada imamo vjere, onda smo kao stijena, kao kamen, kao grad utvrđen na kamenu! Onda smo kao hrast koga mnogi vjetrovi biju, ali ga ne mogu iščupati. Zato što smo dobro ukotvljeni. Zato što dobro utočište imamo. Zato što je naše sidro zabačeno tamo gdje nema kolebanja. Zato što smo utemeljeni u Hristu.

To je vjera naša. To je ono o čemu nam današnji praznik kazuje. To je ispovijedanje Tomino. U tome je smisao riječi jednog drugog svetitelja koji kaže da je cilj hrišćanskog života u tome da steknemo sluh koji će moći da oslušne šta je to volja Božija tj. kako da pred Njim otvorimo ustave svoga bića. A kako to biva? To biva vjerom. Što veća vjera, to veća i otvorenost naša za Njegov ulazak, za Njegovo dejstvo u nama.

Ne slavimo mi danas strašnog i neustrašivog Apostola Tomu zato što - ne vidjevši - nije hteo da povjeruje, nego iskrenog čoveka i Apostola koji je - pošto je video i povjerovao - jednom za svagda utvrdio našu vjeru u to da je Hristos zaista Gospod i Bog naš.

Današnji praznik je stoga - praznik vjere. Crkveni pjesnik, u službi ovoga dana, Tomino nevjerovanje izražava kroz paradoks nazivajući ga "blaženo nevjerovanje Tomino". To je tako iz razloga što je Tomina želja bila susret sa Onim Koji je ustao iz mrtvih, dakle lični kontakt i učešće. To je svakako i naše prizvanje i zadatak i - iskreno govoreći - Toma je veoma blizak svakome od nas, brat naš. Ovo svjedočenje Jevanđelja koje smo naveli, puno je - da se tako izrazim - božanskih i ljudskih osobina, jer pokazuje ne samo ljudsku čežnju za Bogom, već i Božije blagovoljenje prema ovome svijetu i čovjeku u njemu.

Kroz Tomino nevjerovanje utvrdili smo se u vjeri da je On, Gospod Hristos, (i vjera u Njegovo Vaskrsenje), najvažnija istina za svako ljudsko biće u ovom svijetu. Vjera u Njega Vaskrsloga diže nas iz smrti, vaskrsava nas iz grobova i mi postajemo već ovdje na zemlji pričasnici i sudionici Života vječnog.

I zato - da se radujemo svojoj vjeri! Ali ne - preuznoseći se nad onima koji nemaju vjere, nego da sa strahom Božijim blagodarimo Gospodu na tome daru. I da svakoga dana kada kažemo: "Pomozi Bože!", kažemo i to: "Gospode, pomozi mi da vjerujem!" Jer kada imamo vjere onda možemo sve, zato što nismo sami, već imamo Onoga koji nam moć daje! No ne smijemo izgubiti iz vida koliko je kratak put od nevjerovanja do vjere, (kao kod onog jevanđelskog čovjeka, ili kod Apostola Tome), kao i to - koliko je lako i brzo moguće preći granicu između vjernika i nevjernika. I opet, baš zato, da se niko ne uznosi i ne misli da je ta granica između vjernika i nevjernika tako čvrsta i nepremostiva. Vjernik je dužan da i u nevjerniku vidi - budućeg vjernika i mogućeg brata po vjeri, a u sebi samom - prošlog i možda budućeg nevjernika. Treba voljeti svakog drugog čovjeka!

Pored ovoga susreta - susreta Hrista sa Tomom - napomenuo bih i jedan drugi, sličan susret, koji se dogodio na samom početku Hristove javne propovijedi, a opisan je u prvoj glavi Jevanđelja od Jovana u kome se opisuje Hristov susret sa Natanailom. Taj Natanailo je bio tipičan predstavnik starozavjetnog očekivanja, i kada su mu rekli da je Isus iz Nazareta, to se nije uklopilo u njegov "sistem" pa je pitao: "iz Nazareta može li šta dobro biti", (Jn. 1.46). Apostol Filip mu je na to odgovorio: "dođi i vidi," (Jn. 1.46). I naravno, pošto je bio otvorenog srca, povjerovao je u Mesiju. Taj poziv je ustvari poziv u zajednicu, odnos. Naročito je čudesno u Bibliji to kako susret sa Hristom nikoga nije ostavljao ravnodušnim, pa ni one koji su Ga mrzeli. Toma je samo jedan u nizu tih radosnih i preobraženih, ali taj niz je neprekinut, i svi mi koji nosimo veliko ime hrišćansko u stvari smo u istom redu, sa svim svojim manama i nedostacima, kojih nisu bili lišeni ni Sveti Apostoli. Od suštinske je važnosti za Crkvu da istraje na tom pozivu u zajednicu sa Bogom, Bogom Koji zaista jeste dostupan, pričastan u Crkvi. Vidimo iz pomenutih događaja o kojima danas govorimo da je preobraženje ličnosti uvijek posljedica susreta sa Hristom, a ne nešto što mu prethodi! To vidimo u slučaju žene bludnice, kapetana, apostola Pavla, carinika, i svih onih biblijskih i postbiblijskih ličnosti koje Crkva čuva u svom pamćenju. Ne može se stoga očekivati da nam u Crkvu dođu već preobraženi, moralno podobni, pristojno obučeni... Mi treba da im pomognemo da susretnu Hrista, jer je to naš primarni priziv i zadatak. Iz toga se rađa preobražaj koji sve postavlja na pravo mjesto - "gle sve novo tvorim," (Otkr. 21,5), govori Gospod.

U svemu tome, naročita je dužnost vjernih da se mole za one koji još nisu prišli vjeri. Mi treba da budemo Apostol Filip, koji će svakom Natanailu ovoga svijeta kazati: "dođi i vidi." To, uostalom, i jeste naznačenje Crkve, koja se moli i za utvrđenje vjernih u vjeri, i za obraćenje nevjernih u vjeru. Kroz tu brigu i staranje, projavljuje se naša ljubav prema Bogu i bližnjima. A ova ljubav i jeste naša prva i najveća zapovijest.