Plan cetinjskog mitropolita (vladike) Petra I Petrovića o formiranju slaveno-serbskoga carstva 1807.

Petar I Petrović Njegoš se početkom 1807. godine, odmah po izbijanju rusko-turskog rata, preko arhimandrita Simeona Ivkovića, obratio glavnokomandujućem Dunavske
armije generalu Miheljsonu s planom-predlogom o obnovi slavenosrpskog carstva da bi ga ovaj uputio caru Aleksandru. Po tom planu, Crnoj Gori bi se prisajedinili
Podgorica, Spuž, Žabljak, Boka Kotorska, Hercegovina, Dubrovnik i Dalmacija, pa bi od te celokupne teritorije bilo obrazovano pomenuto carstvo. Titulu srpskog cara uzeo bi ruski imperator, a postojao bi i "prezident" koji bi morao biti rođeni Rus.

Njegov pomoć nik bio bi cetinjski mitropolit s titulom ruskog kneza. Prestonica carstva bio bi Dubrovnik. Pored cetinjskog mitropolita, država bi imala još tri episkopa: dalmatinskog, kotorskog i hercegovačkog; u Zadru, Trebinju i Kotoru bile bi otvorene bogoslovije. Međutim, ova sugestija mitropolita Petra  I nije naišla na odobrenje u Petrogradu. Mir u Tulzitu 1807. između Napoleona Bonaparte i ruskog
cara Aleksandra i doveo je Francuze u Boku. Tim je osujećen plan mitropolita Petra  I o stvaranju jedne države, u kojoj bi bila i Crkva povećana. Kada su Francuzi zavladali Dalmacijom, njihov upravnik Danilo ponudio je vladici Petru I Dalmaciju na duhovnu
upravu s titulom "patrijarha svega srpskog naroda ili celog Ilirika", za šta bi dobijao platu od 20.000 franaka pod uslovom da prestane sarađivati sa Rusijom i primi francuski protektorat. Bojeći se da vremenom ne podpadne pod vlast rimskog pape, vladika je odbio ovu ponudu.

Njegoš o Cetinju:
Na jednom od zaplijenjenih topova donešenih 1835. godine sa Žabljaka, dao je Njegoš
da se ureže stih:

Crnogorci kad ono viteški
Žabljak tvrdi turski poharaše,
onda mene starca zarobiše,
na Cetinje srpsko donesoše.

Ovaj top je izložen u Njegoševoj Biljardi na Cetinju, a natpis na njemu je još uvijek jasan i čitak. Nakon višemjesečnog boravka u Crnoj GoriGori, episkop užički Nikifor je na Đurđevdan 1833, pred odlazak za Srbiju, dobio od Njegoša na poklon Vukovu "Danicu" iz 1826. godine. U posveti je Njegošzapisao: "Dobrom hristijaninu g-d preosvećenom užičkom ep. Nikiforu, o Đurđevudne, na Lovćenu, ljeta 1833". Umjesto
potpisa, Njegoš je napisao stihove u kojima je na vrlo emotivan način opisao svoju  nacionalnu pripadnost:

Ime mi je vjeroljub,
prezime mi rodoljub.
Crnu Goru, rodnu grudu
kamen paše odasvuda.
Srpski pišem i zborim,
svakom gromko govorim:
narodnost mi srbinska,
um i duša slavjanska.

15/28. VIII 1910. kralj Nikola Petrović prilikom svečanog govora povodom  promovisanja Crne Gore za kraljevinu kaže: "Duboki su temelji ovoj obnovljenoj kraljevini našoj. Oni silaze do nekadašnjih zetskih kraljeva Vojislava, Mihaila i
Bodina”, naglašavajući i u proglasu da je Zeta "dala Srpstvu prvu moćnu i priznatu kraljevinu".

Nikola Petrović je u saglašavanju sa poslaničkim predlogom o uzdizanju Crne Gore u rang kraljevstva između ostalog rekao: "Svjestan slavne uloge ovih naših strana
u istoriji srpskoga naroda za vrijeme moćnih kraljeva i gospodara negdašnje Zete, kolijevke slavnih Nemanjića; i svjestan docnije uloge naše otaxbine, ja odobravam
predlog Narodne skupštine da se obnovi staro kraljevsko dojstojanstvo mojoj državi; odobravam tim prije što vidim u želji predstavništva moga dragog naroda budnu svijest naše prošlosti; a narod koji ima lijepu prošlost i koji je prožet i oduševljen sviješću svoje prošlosti, taj narod može s pouzdanjem gledati u sve bolju i sjajniju
budućnost."

Petar I Petrović Njegoš bio je cetinjski mitropolit i gospodar podlovćenske Crne Gore od 1784. do 1830. godine. Zbog njegovog bogougodnog života Crnogorci su ga,
još dok je bio živ, zvali “Sveti vladika”, a za sveca je proglašen 1834, na inicijativu Petra II Petrovića Njegoša. U kalendaru Srpske pravoslavne crkve slavi se kao
Sveti Petar Cetinjski 31.oktobra (dan njegovog upokojenja). Bio je vladar jedinog slobodnog srpskog ostrva u moru turske tiranije, odnosno malene srpske enklave gdje
se, po Njegoševim riječima, zbježalo ono malo Srba koji se nijesu dali “u lance vezati”. (Kao pokosovski srpski zbjeg, podlovćenska Crna Gora je prkosila velikoj turskoj sili, čuvajući iskru slobode i svijest o nekadašnjoj srpskoj slavi i veličini.) Srpska nacionalna i državna ideja, misao o “osveti Kosova” i obnovi Dušanovog carstva, prožimala je biće svih Crnogoraca toga vremena (od čobanina do vladara).

I sveti Petar Cetinjski se svim svojim stvaralačkim bićem (i kao vladar, i kao vladika, i kao pisac i besjednik) zalagao za iste ideale, konkretno: za srpsko nacionalno oslobođenje i ujedinjenje u jedinstvenu srpsku nacionalnu državu.

Ideolozi crnogorskog separatizma (odnosno antisrbi koji nastoje da potru cjelokupnu istoriju, tradiciju i memoriju Crne Gore i Crnogoraca), falsifikujući i lažno predstavljajući istorijske činjenice, izmišljaju da je sveti Petar Cetinjski bio jedan od stubova “novovjekovne crnogorske države”, čija je navodna djelatnost na tom planu – stvaranju crnogorske države, uzor kreatorima referendumskom krađom nastale državolike tvorevine. Zahvaljujući medijskom mraku u Crnoj Gori, kao i ideologizovanom obrazovnom sistemu, građani Crne Gore nijesu u prilici da se upoznaju sa elementarnim činjenicama iz svoje prošlosti. Prinuđeni su da iz dobro
kontrolisanih medija i politikantskih udžbenika svakodnevno “gutaju” notorne neistine, poput one da je sveti Petar Cetinjski stvarao “crnogorsku nacionalnu državu”.

Istorijska istina je upravo obrnuta. Ovaj hrabri arhijerej se borio za stvaranje srpske države u njenim istorijskim i etničkim granicama. Naime, on se početkom 1807.godine, odnah po izbijanju rusko - turskog rata, preko arhimandrita Simeona Ivkovića, obratio glavnokomandujućem Dunavske armije generalu Miheljsonu s planom-
predlogom o obnovi “slavenosrpskog carstva” da bi ga ovaj uputio ruskom caru Aleksandru. Po tom planu, Crnoj Gori je trebalo prisajediniti Podgoricu, Spuž, Žabljak, Boku Kotorsku, Bosnu, Hercegovinu, Dubrovnik i Dalmaciju, pa bi se od te cjelokupne teritorije obrazovalo pomenuto carstvo.

Titulu srpskog cara uzeo bi ruski imperator, a postojao bi i “prezident” koji bi morao biti Rus. Njegov pomoćnik bio bi cetinjski mitropolit s titulom ruskog kneza.

Prestonica carstva bio bi Dubrovnik. Pored cetinjskog mitropolita, ta srpska carevina bi, po ovom planu svetog Petra Cetinjskog, imala još tri episkopa : dalmatinskog, kotorskog i hercegovačkog, sa sjedištima u Zadru, Kotoru i Trebinju, gdje bi bile otvorene i bogoslovije. Ova ideja svetog Petra Cetinjskog, na žalost, nije naišla na odobrenje u Petrogradu.

Ovaj projekat svetog Petra Cetinjskog o stvaranju srpske nacionalne države objevio je u jošu 19. vijeku ruski istoričar A. Petrov u svom djelu “Rat Rusije i Turske”.

Takođe u 19. vijeku, prema jednom ruskom izvještaju, objavio ga je Marko Dragović u radu “Prilozi za istoriju Crne Gore i Boke Kotorske”.

Prema Dragoviću navodi ga i Vladan Đorđević u knjizi “Crna Gora i Rusija, 1784-1814.”. I drugi istoričari ga prikazuju, u kraćoj ili široj verziji, kao na primjer D. Lekić u knjizi “Spoljna politika Petra I”.

Dakle, sveti Petar Cetinjski je 37 godina prije Ilije Garašanina formulisao srpski nacionalni program koji je podrazumijevao stvaranje srpske države u granicama
u kojima je, po njegovom mišljenju, to bilo moguće. (Smatrao je nemoguć im da tada u sastav ujedinjene srpske države uđu ostale srpske istorijske i etničke teritorije :
Slavonija, Vojvodina, Šumadija, Kosmet i Makedonija.) Razmišljao je i o ujedinjenju Srpske pravoslavne crkve, o čemu je – kao što smo vidjeli – imao konkretan plan.

Njegov dostojni naslednik na stolici cetinjskih mitropolita, Gavrilo Dožić, koji je u svemu slijedio nacionalnu i državotvornu ideju svog velikog prethodnika, imao je tu sreću da bude na čelu ujedinjene Srpske pravoslavne crkve, onakve kakvu je želio i za koju se borio srpski svetitelj i srpski nacionalni ideolog – sveti Petar Cetinjski.
(Autor je magistar književnih nauka)

RAZNI CITATI

Neki od domaćih i stranih citata koji nesumnjivo govore o Srpstvu kod Crnogoraca

• Vladika Danilo, rodonačelnikdinastije Petrovića napisaoje svojom rukom na rukopisnom jevanđelju, izrađenom na pergamentu:"
  Danilo vladika cetinjski Njegoš,vojevodić SRPSKOJ zemlji,kupi ovo svetoje jevangelije cenoju zlatnu 5 u Ivana Kaluđerovića s Risna, preneseno od zemlji moldavskije njekotorim kupcem..."
• Vladika Vasilije Petrović, u svojoj "Istoriji o Crnoj Gori", kojaje štampana u Moskvi na ruskom jeziku 1754. god kaže:
  "...Crna Goranaseljena je većinom doseljenicima,koji u ove gore dobježaše poslije propasti carstva SRPSKOGA.Svako takvo pleme pamti i svoga rodonačelnika koji se je preselio u Crnu Goru..."
• Vladika Sava je pisao 1776.god. moskovskom mitropolitu Platonu:"
  Zastupi nas pri Porte, što Greki ne bi miješali se u SERBSKIJ nacion."
• Vladika Petar I uoči boja u Martinićima, 1796 god. poziva Crnogorcei Brđane da dokažu da
  "u nama neugašeno SRBSKO srce kuca,SRBSKA krvca vrije", a pred boj na Krusima 1796 traži da udare na neprijatelja "našeg predragog IMENA SRPSKOG i naše dražujuše voljnosti."
• Njegoš- Vladika Rade, piše Iliji Garašaninu 5. jula 1850 god.i zahvaljuje se na prijemu Stevana Petrovića, Njegoševog sestrića, na Akademiju u Beograd:
  "Nema jednoga Srbina koji više za Srpstvo posluje i misli od Vas, nema jednoga Srbina kojega Srpstvo iskreno ljubi i počituje od Vas, nema jednoga Srbina koji Vas više od mene ljubi i poštuje."
• U zakoniku knjaza Danila iz 1855. godine stoji u članu 92.:
  " Uovoj zemlji nema nikakve narodnosti do jedine SRBSKE i nikakve vjere do jedine pravoslavne istočne "
• Kralj Nikola o odnosima sa Srbijom, tada još uvijek knjaz, piše:
  "Za slogu i dobro SRPSKO predložim izaslaniku Srbije da sklopimo savez i ugovor između dvije knjaževine u cilju da se pođe ka oslobođenju i ujedinjenju cijeloga SRPSTVA "
• O oslobođenju Podgorice i Zete 1878. godine kralj Nikola piše:
  "Tako se izvršilo prisajedinjenje Zete Crnoj Gori, starodrevne kolijevke države SRPSKE, u kojoj se odnjihala i podigla prva misao o državnom jedinstvu SRPSKOM..."
• U proklamaciji Crnogorcima 1908. godine povodom aneksije Bosne i Hercegovine, knjaz Nikola kaže:
  "Ko stijene naše budite čvrsti u nadi. Prolazno je današnje neodređeno stanje slobodnijeh đelova srpskoga naroda. SRPSKO će sunce ljepše sjati, da svakojega SRBINA bolje zagrije i osvijetli... Moji Crnogorci, pozivam vas, da i od sada kao i u svijem prilikama budete gotovi da me pomognete u najvećim mukama, koje sam uvijek pripravan do kraja moga života zajedno s vama dijeliti za dobro SRPSKOGA naroda"
• Za Božić 1912.god. svoje vojnike oko Skadra pozdravlja: "Ja se ponosim s vama, vitezovi moji, jer sam opijen vjerom da ste kadri biti jošveličenstveniji u mogućim iskušenjima takne li se ko našijeh prava i ospori li nam sjesti na ognjišta vašijeh đedova i mojijeh pretsastvenika Nemanjića, Grebljanovića, Brankovića, Balšića i Crnojevića. Sjesti na njihov prijeklad, okupiti se oko njihovijeh grobova - to je naša dužnost i naše nesporno pravo... Sretni nam SRPSKI badnjaci, koje ovu godinu pod vedrim nebom nalažete..."
• Marko Miljanov, Novu Spasojevu, kučkom komandiru veli:
  " Svaka sila i kruna nesavjesno se prema Srbima pokazala. Recite austrijskom poslaniku da kaže njegovomu caru, kad bi ga Bog na dobro obrnuo, pa da sjedini Srpstvo: Bosnu i Hercegovinu, CRNU GORU , Srbiju i Staru Srbiju pa da je to srpska kraljevina, a Srbi će znat kako će biti blagodarni svojemu izbavitelju..."
• Stojanu Popoviću kučkom komandiru, 25.12 1900 govori:
  "...Samo da vi jednu riječ prvo rečem, i kažem jednu ranu koju ponesoh u srce i dušu s ovoga svijeta na oni, a to je što Kuči i Bratonožići nemaše dijela od dobiti, koju SRBI Turcima dobiše, do samo što pravi dio junačkoga poštenja na Turke dobiše, a drugo ništa. Sad ako ne umrem, s Bogom te doviđenja i čujanja a ako li umrem s Bogom te zanavijek. Kao Kuč mrem prilično srećan, a kao SRBIN nesrećan i nezadovoljan.
• Kako su Kuči vikali vojsci knjaza Danila koja je izvršila zločin - poharu Kuča: "Ne udri brata Srbina, Crnogorče, crn ti obraz ka ti i jest, mimo braće."
• Crnogorski glavari pišu ruskom caru Petru Velikom, 21. oktobra 1711:
  Mi, sva gore navedena plemena i starješine sve razumjesmo i Vašem carskom krilu glave priklonismo, i Vašeg poslanika, Mihaila Miloradovića primismo za našeg komandanta i pukovnika. I kako su bili njegovi stari izabrani u prva vremena pri našijeh blagočastivijeh i svetopočivšijeh carevah srpskijeh, tako i mi sa radostiju primismo vrloga i hrabroga koji se na boju dobro ponaša.
• Crnogorski i brdski glavari pišu, septembra 1742, ruskoj carici i kažu da su pravoslavno-grčke vjeroispovijesti, sinovi Crkve Istočne, koji se nalazimo u srpskoj zemlji - Skenderiji, Crnoj Gori i Primorju.
• U pismu crnogorskih glavara poglavaru Male Rusije, 1752, kažu da su oni u dalekim stranama srpske zemlje, u pređelu crnogorskom.
• Kotorskom providuru, Justinijanu Bertu, crnogorski glavari šalju pismo 24. oktobra 1756. i za sebe kažu da su pravoslavne vjere hristijanske i zakona Crkve Vostočne, a roda čestna i sveta slavenosrpskago.
• Juna 1789, glavari cijele zajednice Srba Crnogoraca pišu ruskoj carici Katarini II i izražavaju nadu da mi Srbi Crnogorci nećemo biti ostavljeni bez pomoći i dodaju kad bismo imali organizaciju i džebanu mi bismo svu našu slavnu srpsku zemlju ispod iga varvarskoga oteli, s našom braćom Srbima koji se sada nalaze naoružani s namjerom da udare na neprijatelja sa svih strana.