Porazi i pobjede jednog naroda

Sjedinjene Američke Države i veći dio zemalja članica Evropske Unije su priznale nezavisnost Kosova sa obrazloženjem da je to konačna kazna «za Srbiju za zločine režima Slobodana Miloševića». Ove sile nisu željele da ispoštuju međunarodno pravo niti da svoje akcije zasnuju na događanjima iz dužeg vremenskog perioda. Na primjer, od 1960-ih, ili Drugog svetskog rata ili oslobodilačkih ratova 1876-1878. Ili barem da se osvrnu na period poslije 1999. godine. Iz samo njima poznatih razloga, ili bolje reći njihovih interesa, ovo ne žele da učine.

Ipak i oni priznaju da se dešava nešto što nisu očekivali. Srbi ne žele da se odreknu Kosova i Metohije i da nastave sa Evroatlanskim integracijama. Srbi osjećaju ogromnu nepravdu i frustraciju koju ne žele, ili ne mogu, da sakriju. Poražen, iznuren i poprilično izgubljen narod je pronašao snage da reaguje i kaže šta osjeća. Narod prošao kroz ogromne poteškoće u dvadesetom vijeku, od Albanske golgote, preko stradanja u Drugom svetskom ratu i tokom komunističkog režima, do poraza devedesetih godina, je opet pokazao da je ponos jedna od njegovih osnovnih odlika.

Međutim, koliko god pomislili u kako se teškoj situaciji Srbi i Srbija danas nalaze, ne možemo ne primijetiti nešto dobro što proizilazi iz svega ovoga. Naime, jedan narod određuje volja da slavi sve svoje pobjede i žali sve svoje poraze. Danas se Srbi, gdje god da se nalaze osjećaju loše i iskazuju svoja osjećanja bez straha. Od Kosovske Mitrovice, preko Kuršumlije, Beograda, Berana, Banja Luke, Beča, Melburna mladi ljudi se ne plaše policije sa druge strane, ne plaše se da mogu još nešto da izgube jer već gube nešto najvažnije. I pojedinac koji gubi nešto najvažnije više ne osjeća strah. Danas podijeljen, poražen narod opet pronalazi sebe bez obzira gdje se nalazi. Danas ne postoje hrvatski, bosanski, crnogorski, srbijanski Srbi. Danas su Srbi jedni odakle god da su. Danas se svi oni prepoznaju kao jedno.

Dešavanja na Kosovu i Metohiji, koliko nam se učinila tragična sobom nose nešto mnogo značajnije. Ona nose poruku nove nacionalne politike Srba. Politike koja se ne vodi iz Beograda i koja ne može da manipuliše Srbima izvan Srbije, jer je to politika koja nastaje odozdo, što bi Amerikanci rekli «from the grassroots». Politike koju ne nose prevaziđene političke elite i intelektualci formirani za vrijeme komunističke vladavine, već mladi ljudi, obrazovani na principima liberalne demokratije i poštovanja ljudskih prava. Osvrnite se na reakcije doktora Stankovića, Ivana Tasovca, Emira Kusturice do mnogih drugih obrazovanih na prestižnim Zapadnim univerzitetima, koji ne osjećaju nikakav kompleks od svojih kolega intelektualaca sa Zapada, naprotiv. Ovu politiku definiše nova intelektualna elita ali je jasno osjećaju mladi. Poslednje demonstracije nose srednjoškolci i studenti. Stariji samo prate mladost svjesni svojih ideoloških promašaja. I oni uviđaju da je komunistički režim duhovno, intelektualno i materijalno osakatio Srbe. Jasno je i njima da je politčka elita sa početka dvadesetog vijeka napravila ogromnu grešku kada je napravila zajedničku državu sa Hrvatima i Slovencima.

Danas ogromna većina Srba smatra da je jedino rešenje srpskog nacionalnog pitanja, koje se tako oštro javilo kroz poslednja dešavanja, ujedinjenje prostora gdje Srbi čine većinu. Priznavanjem nezavisnosti Kosova Zapadne sile su pružile osnovu i dale legitimitet da se nacionalno pitanje rešava po etničkom principu. Zbog toga mladim Srbima postaje jasno da je jedino održivo rešenje nacionalnog pitanja zatiranje regionalnih razlika i bezuslovno ujedinjenje. I zato oni demonstriraju sa jednom zastavom od Banja Luke, preko Podgorice, do Kosovske Mitrovice i Beograda. Ideja koja je preovlađivala do skoro da granice nisu bitne jer ćemo svi zajedno biti u Evropskoj Uniji, gubi privlačnost. Ako granice nisu bitne, neka u EU (ako ikad uđemo) uđemo kao jedna država.

Međutim, nacionalna ideja se nikako ne smije odvojiti od ekonomske politike. Jer ni jedna ekonomski slaba država, ili ekonomski slab narod nije uspio ostvariti svoj cilj. Iz ovoga proizilazi da Srbija i Srpska nikako ne smiju voditi ljevičarsku ekonomsku politiku, koja koči razvoj i ograničava potencijale društva i pojedinca. Zbog sveukupno teškog političkog stanja je još značajnije ubrzati ekonomske reforme, što brže privatizovati javna preduzeća (posebno se osvrnuti na uvođenje konkurencije u pružanje usluga koje trenutno obavljaju lokalna javna preduzeća), sem Elektroprivrede, koju treba postaviti na zdrave noge, obezbijediti konkurenciju u svim oblastima ekonomskog života što će ograničiti monopole i obezbijediti niže cijene i bolje usluge, povesti restriktivnu fiskalnu labaviju monetarnu politiku, čime će se postaviti osnova za veće investicije i razvoj, više otvoriti zemlju za strana ulaganja, jer vjerujte da ima prednosti od toga što nismo članica EU (ako ne vjerujete pitajte strane investitore koji bi nas posjećuju), ostvariti giljotinu procedura i pravila koja guše privatni sektor, i što prije izgraditi ključne infrastrukturne projekte.

Kao najbolji primjer šta znači visok ekonomski rast navešću pravilo 70. Naime, ukoliko se broj sedamdeset podijeli sa rastom bruto društvenog proizvoda dobićemo vremenski period izražen u godinama za koji će se BDP duplirati. Tako ako jedna ekonomija, u kojoj je BDP po glavi stanovnika 4000 evra, raste po stopi od 10 odsto, BDP po glavi stanovnika će za sedam godina biti 8000 evra, za 14 godina 16000, a za 21 godinu 32000. Ukoliko ekonomija raste po stopi od 5 odsto, BDP po glavi stanovnika će za 14 godina iznositi 8000, a za 21 godinu 12000.

U cilju jačanja države i pojedinca u Srbiji je neophodno voditi ekonomsku politiku koja se dokazala u mnogim krajevima svijeta, od Čilea, preko Istočne Evrope do dalekog Istoka. Svako ko ne bude vodio ovakvu ekonomsku politiku će biti odgovoran za naše zaostajanje i gubljenje ne samo koraka za razvijenim svijetom već i konačni nacionalni poraz.