Buđenje se dogodilo i ništa ga ne može zaustaviti

Dnevnik za RSE ovaj put vodila Danijela Majstorović, profesorka na Filološkom fakultetu u Banjaluci, jedna od građana Banjaluke koji su podigli glas zbog uništavanja zelene površine u centru grada.

Ono što je započelo kao građanski bunt zbog urbicida, preraslo je u nezadovoljstvo zbog loše ekonomsko-socijalne situacije, korupcije i nelegalnog, politikom pomognutog bogaćenja tajkuna. Sudjelujući u jednom od tih prosvjeda profesorica Majstorović je istaknula:

"Došli smo u situaciju da se dalje ne može. Ako analiziramo koji ljudi dolaze, možemo vidjeti profesore, doktore, umjetnike, studente, građane, radnike, znači ljude svih društvenih klasa i slojeva koje je ujedinila kako ta eko priča za zaštitu životne okoline, tako i priča da je njima dogorjelo do nokata i da ovaj protest vide kao jednu moguću snagu koja bi repolitizovala neka pitanja, učinila to da se građani osjećaju da oni zaista znače nešto, da nisu anonimno glasačko tijelo koje će da uradi ono što se od njih traži.“
16.6. subota

Izlet na Kozaru sa bivšim i sadašnjim studentima, selo Gornja Bistrica, netaknuta priroda, sunce i šuma. Zajedno smo prije skoro tri godine krenuli sa neformalnom čitalačkom grupom Jezik, moć, ideologija na Filološkom fakultetu potaknuti dešavanjima na zagrebačkom Slobodnom Filozofskom. To septembarsko popodne 2009. otvorili smo sa Marksovim 18. brimerom. Čitanja su se nastavila, nastavili smo priču i u procesu propitivanja se slomili i transformisali. Zvuči neskromno ali slobodno mogu reći da smo jedni drugima promijenili živote. Teorija je proradila. Mnogi od nas odlaze ove jeseni na stipendije u Edmonton, LA, Graz, Toronto... Occupy North America, kaže David u po' badmintona, ne trebamo sebe shvatati preozbiljno. Ležim na kozaračkoj visoravni, pogled puca ka Grmeču...padaju mi na pamet partizani a vrijeme je ovo današnje, etnonacionalističko, tranzicijsko i nekako mi se baš tu čini najjasnijom spona revolucije i melanholije o kojoj govori Tatjana Jukić.
Baka Ruža je tu kao svjedokinja vremena, kaže da razlike puno i nema. I njeno najjače oružje je zdrav razum. Voljela bih da bude i moje.

17.6. nedjelja

Sanjala sam Mostar. Mostar je za mene ne samo grad i već i specifično stanje uma, metafore koje se tiču njegove podijeljenosti ne rade posao jer šta zapravo kažemo kada kažemo da je 'podijeljeni' grad, da je kao Bejrut? Znam samo da me istovremeno nešto boli i da sam jako srećna kad prolazim Starim gradom, alejama mirisnih lipa, razrušenih kuća i vila, kao recimo Univerzitetske biblioteke. Tada ne mogu a da ne razmišljam o ljudima, starim i novim, živim i mrtvim, koji su, kako Ferida Duraković kaže, 'bili kad su bili'. Ko li je sve tu živio i kako? O onima koji tu žive duhom, kao recimo Maja Mandić, koja je otkrila (i zavoljela) kamen, mistične stećke, Radobolju i Hercegovinu tek poslije rata, pa me svakog proljeća pita 'znaš li ti da mi svake godine u ovo doba idemo u Hercegovinu', ili tijelom, kao Tanja Miletić koja je prije nekih mjesec dana ponovo oduševila predstavom 'Bio je lijep i sunčan dan' o 2. maju i opsadi Sarajeva. Hodam u snu Bulevarom revolucije kao granicom i mislim da je rat je nekako uvijek nadohvat ruke.
 Banjalučki protesti/šetnje dvadeset prvi dan ne jenjavaju iako je preko trideset stepeni u hladu. Danas je šetnja bila do Kastela gdje se par stotina ljudi zabavljalo uz razglas i frizbi. Prevodila sam tekst Paole Orlić za monografiju Hassana Abdelghanija, fotografa i voditelja galerije Makina iz Pule- nekih 5 sati rada na svega 2 i po stranice...neki bi to nazvali opsesivnošću.

18. 6. ponedjeljak

Dvočasovno peglanje rijetko da je glamurozno ali nekad se i to mora (po vrućini), naročito kad se već deset dana neprijateljski gledaš sa gomilom neispeglanog veša. Članak Maje Bjelajac je postao vijest na CNN-u, "When fear disappears: protests in Banja Luka entering third week"...zatim odlazak na sjednicu naučno-nastavnog vijeća Filološkog fakulteta...pitam se koliko će univerziteti sve manje biti univerzalna mjesta razmjene i promjene (ljudi?), sticanja (znanja?) a sve više birokratizovani administrativni centri evidentiranja i upravljanja? Srećom pauza je između netom završenih predavanja i ispitnih rokova tako da novopečena vanredna profesorka može malo i da odmori između lekcija francuskog i protesta. Ponosna sam što konačno mogu da kažem J'habite et j'travaille a Banja Luka.

Zavisnica sam od fejsbuka. Priznajem. I na stranu to što se putem te društvene mreže obezbjeđuje uvid u razne verzije stvarnosti i tumačenja aktuelnog društvenog trenutka, tek pogodio me momenat kad neka ekipa iz Sarajeva veli kako "ima nelagodu u vezi sa šetnjama za Picin park" kao i da je u pitanju gomila nekakvih tree hugger-a koji, eto ne problematizuju pitanja poput rušenja Ferhadije ili progona Muslimana/ki iz grada. Meni se ta nelagoda čini kontraproduktivnom, naročito kada pokušamo misliti/živjeti novo zajedništvo i solidarnost na ovim prosotorima uprkos i u inat ideološkim i represivnim mehanizmima podjela. Koncept "šetnje/protesta" (semantika je opet važna kao i odgovarajući performativ, naziv šetnja je prikladniji jer protest treba da ima organizatora i da bude prijavljen, šetnja ne dolazi iz imaginarnog centra i zbunjuje vlast, nije bitno da li je šetnja ili protest, bitno je šta "to radi"). Ovo se pokazalo kroz npr. letke i okrugle stolove te razne druge aktivnosti "borbe tijelima koja znače" i šetnja za Picin park u Banjaluci jeste otvaranje prostora-crvotočine u glavnom toku u kojem će se između ostalog i progovoriti/progovarati o politici sjećanja te praksama sistematskog brisanja ljudi, toponima, parkova, džamija, crkava..pa i svijesti. Žao mi je zbog nelagode naročito kada znam kako je ovo do prije samo dvadesetak dana bilo potpuno nezamislivo.

19.6. utorak

Držala ispite iz šest predmeta iz raznih analiza diskursa i raznih 'stvari' kulturoloških. Svisnula. U pregovorima sa Damirom Arsenijevićem i Jasminom Husanović za odlazak u Tuzlu na događaj pod nazivom ˝Javna učionica – javno dobro: ka trgu slobode˝ i "Rod, red i solidarnost". Ide desetak ljudi iz Banjaluke, što studentarije, što nastavnika/ca i kutlurnih radnica/ka, a okosnica projekta je saradnja koja potiče nove oblike solidarnosti kroz protok znanja, kulturnu razmjenu i umjetničko stvaralaštvo između osoba iz regiona a u cilju proizvodnje kulture i znanja. Kako god nestvarno zvučalo u miljeu postdejtonske BiH, čini se da centri kritičke prakse polako ali sigurno počinju djelovati i sarađivati.
Na protestu danas manje ljudi, vjerovatno zbog vrućine. Pivo u Mrx dobro dodje a banjalučki novi Nektar je yummi (malo lokal-patriotizma).

20.6. srijeda

Zgrožena sam današnjim člankom u Glasu Srpske "Renesansa građanske svijesti" u kojem novinarka kvalifikuje demonstrante/kinje kao ljude 'instrumentalizovane svijesti' i nevješto, mada ne manje propagandistički, implicira da se banjalučki protesti orkestriraju iz Sarajeva. Ona u uvodu, "znalački" veli da se "naime, re radi ni o kakvom procesu koji za cilj ima stvaranje boljeg i pravičnijeg društva", a otkud bi to i znala, na protestima nije viđena, već je riječ o "instrumentalno navođenoj svijesti". Za nju je park "takozvani park", svijest je "naprasno" probuđena (je li to "naprasno" negativna kvalifikacija, šta je trebalo da bude "postepeno buđenje"?), proslavljeni reditelj Kusta je "pametniji" (od ludih i lijenih Trebinjaca ("možda karaulu jednom poprave, pa u njoj ugoste kakvog turistu i uzmu mu pare", kontemplira novinarka) koji, kako ona veli, 'karaulu proglasiše tvrđavom' i udružiše se u namjeri damu ne daju kamen) pa je popustio...a vila Markezić u Sarajevu se ruši (ne kaže da je u pitanju korporativni interes Reifeisen banke, već se prešućeno implicira opet neko svesrbsko stradalništvo) naočigled javnosti i to je, gle čuda upravo otkrio Glas i nedvosmisleno brani "etnički samosvjesnu" buržoaziju (vila Perinović je od istorijskog značaja, u njoj je osnovan HDZ BiH!!!). Postepeno ili ne, buđenje se dogodilo i događa se. I ništa ga ne može zaustaviti. Da li ova novinarka to vidi ali se "pravi", ne vidi ili ne želi da vidi njen je problem- ipak ona oblikuje javno mnenje i nema nimalo odgovornosti a to je strašno.
 Odoh pisati članak za Slavic Review, tranzicija nacionalnih i kulturnih identiteta nikad nije bila opasnija.

21.6. četvrtak

Ispravljanje studentskih radova, kuhanje na plus 40, kupovina hrane i viđanje sa Tijanom Okić. Neki dubokoumni razgovori s Danijelom Balaban. Pravila foccaccio, isla na francuski. Odoh do Hrasta gledati prenos. Aleksandar Ilić poslao zanimljiv slogan za park: "Tjeraj stoku sa livade, izlij beton za žohare". Prenos bio fantastičan, sjedili smo na ulici kao u nekoj brazilskoj faveli a nakon što video projektor nije radio, komšija iz ulice gdje je Stari Hrast je bukvalno kroz prozor izbacio TV. Nas oko stotinjak smo se poredali i gledali dok su skupi džipovi i BMWi prolazili ulicom. Neko je, "naravno", zvao policiju i Siniša nam je rekao da je "marica na putu" te da bi bolje bilo da se preselimo na zelenilo preko ceste. Emisija je previše raspršila poruku a političari su je "naravno" iskoristili za svoje ciljeve. Daka je bio sjajan!!! Go Daka go!!!! Kući je Vlado gledao Blade Runnerapo 100 put a ja sam otišla na spavanje oko ponoći. Komirana.

22.6. petak

Put za Tuzlu. Vozili smo tri i po sata nakon što smo promašili Stanare, obišavši i Prnjavor, i Derventu i Doboj. Dolazak u Tuzlu, selo Breške, Damirova majka Nihada nas dočekala sa burecima. Nakon toga završavanje teksta/dnevnika za Slobodnu Evropu. 17.00h. Smještanje u hotel i pokret ka kući Plamena mira gdje se održava Javna učionica-javno dobro. Na učionici poznata, draga lica, drugarica Jasmina Husanović, Dinko Kreho, Ajla Demiragić, Anela Hakalović, Adisa Bašić...poezija, kritika, teorija, nove solidarnosti. Pravimo Y zadrugu Banjaluka, Tuzla, Sarajevo, Mostar... Y cesta postoji u Istri a ovaj bh. Y zasad samo u našim glavama...do nedelje smo ovdje i radujem se...radujem se...
Tekst napisala Danijela Majstorović za dnevnik Slobodna Evropa.