Milkica Milojević: Budalizacija jezika

Progres u implementaciji Dejtonskog sporazuma obezbijediće razvoj civilnog društva... Participacija u vlasti podrazumijeva transparentnost rada...

I tako dalje i tome slično. Redovni potrošači, da ne kažemo konzumenti, televizijskih dnevnika već su odavno oguglali na ovakav jezik. Razne implementacije, participacije, aplikacije, eskalacije, imperativi, prioriteti, entiteti i ostali rariteti, toliko su se odomaćili u političkom govoru, da je bez njih prosto nemoguće zamisliti ozbiljnu skupštinsku raspravu ili konferenciju za štampu.

Oni koji govore ovakvim jezikom očigledno nemaju ni najmanju potrebu da ih publika razumije. Inače bi im bilo jasno da je za prosječnog Srbina participacija ono što plaća kad ide doktoru, implementacija neko čudo ustanovljeno Dejtonskim sporazumom, civilno društvo grupa momaka bez uniformi i oružja, a progres stara tipa usisivača.

Mnogo prije nego što se u naš jezik uselio progres, postojala je riječ napredak. Ono što je civilno može da bude i građansko. Realizacija ne bi nimalo izgubila na značaju, ako bismo je nazvali ostvarivanjem. Ne postoji pod bogom nijedan razuman razlog da se provođenje zakona, mirovnog sporazuma ili izbornog rezultata prekrsti u implementaciju. Prije rata smo na konkurse, oglase i licitacije slali prijave, ali danas se primaju samo aplikacije. Nekad smo se školovali, danas je u modi edukacija.

Neki smatraju da su ovoj žestokoj internacionalizaciji srpskog jezika kumovali strani diplomati i njihovi prevodioci. Lingvisti su odavno utvrdili da takozvani politički govor sadrži fond od oko 400 riječi. Prevodioci su, opet, da se ne bi zamarali više nego što je neophodno, prećutnim dogovorom odlučili da otprilike polovinu od navedenih 400 riječi uopšte ne prevode. Uostalom, kada se implementacije, realizacije i progresi stave u odgovarajuće padeže i povežu pomoćnim glagolima, dobije se sasvim pristojna protokolarna rečenica.

Međutim, bilo bi nepošteno tvrditi da su za sve krivi stranci. Srpski jezik je u posljednjih petnaestak godina obogaćen i izrazima domaćeg porijekla. I to uglavnom glagolima tipa: odraditi, uvezati, ugraditi, razraditi. Ako se uzme u obzir korijen pomenutih riječi i činjenica da su za razvoj ove struje novogovora najzaslužniji već pomalo zaboravljeni "dobri domaćini" može se zaključiti da smo mi jedan marljiv i radan narod. "Razraditi ideju" u srpskom novogovoru znači, otprilike, neku ili jednostavnu ili razumljivu stvar učiniti dozlaboga zamršenom, dosadnom i nerazumljivom, a u cilju zametanja tragova.

Prevesti glagol "uvezati" prilično je komplikovan poduhvat. Uglavnom, ova riječ nema nikakave veze sa vezenjem, ali može imati veze sa uvozom, politikom i sličnim djelatnostima. Tu se, uglavnom, neki ljudi nešto dogovore, da bi nekakav posao zajedno odradili (nikako uradili), na obostrano ili višestrano zadovoljstvo, a na štetu svih ostalih, to jest neuvezanih.

Zašto izvjesna kategorija ljudi obavezno umjesto raditi ili uraditi, koristi riječ odraditi? Možda zato što ne vole da rade, pa preko volje odrađuju stvari. Ili zato što je "odrađivanje" prljav, mučan ili težak posao, koji razrađivači i uvezivači prepuštaju nižim saradnicima. U posljednje vrijeme sredovječna gospoda riječ odraditi sve češće koriste i u smislu obavljanja bračnih ili vanbračnih dužnosti.

Najinteresantnija nova srpska riječ jeste glagol ugraditi. Ili tačnije: ugraditi se. Samo potpuno neobaviješteni misle da savremeni neimari "ugrađivanjem sebe" čine divljenja vrijedan poduhvat, poput onog nesrećnog srpskog vlastelina koji je, prije mnogo vjekova, kako kaže epska pjesma, u Skadar na Bojani živu ugradio svoju vjernu ljubu. Današnji graditelji ne pate od mitova. Naprotiv, sasvim su pragmatični.