Umni skener kultura i civilizacija

Osim kao pjesnik, Jovan Dučić je neke od vrhunaca svoje književnosti dosegao i kao putopisac. Skupljeni u knjizi "Gradovi i himere", njegovi putopisi predstavljaju primjer izvrsnog lirskog pripovjedanja i bogate kulture.
Pisac bogate kulture i čovjek bogatog iskustva, veliki putnik, Jovan Dučić je tu kulturu, iskustvo i putničku strast pretočio u izuzetne putopise u kojima čitamo o onome što je pisac vidio u Grčkoj ili Palestini, Švajcarskoj ili Egiptu, ali i onome što je naslutio u susretu sa tim krajevima i kulturama...
Jovana Dučić i njegovi putopisi predmet su i naučnog rada profesora svjetske književnosti Vladimira Gvozdena, koji je o tome ostavio svjedočenje u knjizi koja je objavljena u izdanju "SvetovaĆ.
Knjiga je izazvala veliko zanimanje stručne i kulturne javnosti. Profesor Gvozden je takođe u Londonu, na Školi za slovenske i istočnoevropske studije, održao predavanje o srpskom putopisu.
Gvozden je preveo nekoliko knjiga, objavio niz stručnih radova, a priredio je 2003. tematski broj časopisa "KrajinaĆ u Banja Luci pod naslovom "Vizuelna kultura".
Njegov zapaženi magistarski rad, objavljen i kao knjiga pod naslovom "Jovan Dučić putopisacĆ ima podnaslov: "Ogled iz imagologijeĆ.
U čemu je suština imagoloških ispitivanja jednog pisca, Gvozden je objasnio u novosadskom časopisu "Dnevnik", a donosimo izvode iz tog intervjua.
- Književnost je stvar vjere i povjerenja, isto koliko i znanja. Kada je istražujete morate vjerovati da ćete u njoj nešto pronaći, ali ako zanemarite znanje ishod je po pravilu govor koji nema šta da kaže. Ako smijem da primjetim, moj glavni cilj je bio da nešto ipak kažem, a magistarski rad i docnije knjiga samo su bili pogodna forma za to. Najkraće rečeno, imagologija je pristup književnosti koji pokušava da prouči i razume slike drugih kultura u okviru jedne nacionalne književnosti. Metoda je razvijena u Francuskoj, a tokom posljednje decenije dopunjena je nekim novim saznanjima o procesu formiranja nacionalnog identiteta i uloge književnosti u njemu. Jovan Dučić je kanonska i uticajna figura srpske kulture, pa su i njegovi stavovi o drugima po mom mišljenju veoma važni za naše samorazumijevanje. Cilj je bio da kroz Dučića i njegovu književnost osmotrim ko smo to mi i kako smo sebe određivali prema drugima u važnom razdoblju ubrzane modernizacije tokom prvih decenija prošlog vijeka - kaže Gvozden.
Jovan Dučić je putopisu, kao žanru koji je dosta je potcenjen, bar u našoj književnosti, vratio prave atribute i učinio da postane dio srpskog modernizma.
- Putopis je zaista sve donedavno bio potcenjen žanr. Međutim, tokom devedesetih neki proučavaoci su pronicljivo uočili da su ključne figure koje su određivale dinamiku srpske književnosti istovremeno bile veliki putnici – Dositej, Vuk, Laza Kostić, Dučić, Crnjanski, Andrić, Kiš. Smatram da je Dučićeva uloga bila ključna za razvoj našeg modernističkog putopisa koji je sve više napuštao retoriku "putnih knjigaĆ i postajao važan žanr za razvoj proznog jezika, ali i formiranje modernog identiteta srpske kulture.
U tom smislu, Dučić stoji na čelu povorke putopisaca u kojoj se nalaze Crnjanski, Rastko, Vinaver, Ristić, pa čak i jedan Tišma - istakao je Gvozden.
Jovan Dučić je poznat, prije svega, kao visoko ocijenjivan pjesnik. No, upravo je Jovan Skerlić prvi skrenuo pažnju na izvanredan stil njegovih putopisa i zapisao da su njegovi putopisi najknjiževniji i najbolji posao svoje vrste u srpskoj književnosti. Profesor Gvozden ide i korak dalje. Kako Dučićevi putopisi izgledaju u komparativnoj analizi, u istorijskom kontekstu, on kaže da je Dučić pjesnik opravdano na prvim mjestima literarnih tabela vrijednosti.
- Cilj mog rada nije bio da se taj sud odbaci, već dopuni. Mene je mnogo više zanimalo zašto su slike Švajcarske, Francuske, Španije, Italije, Grčke ili Egipta u "Gradovima i himeramaĆ baš takve kakve jesu. U koje mreže znanja se one uklapaju? Koje ideologije su pomogle piscu da ih oblikuje na takav način? I, konačno, koliki je bio udio pjesnikovih ličnih utopija? U tom smislu, glavni zaključak bi bio da Dučić nesumnjivo pripada zapadnjačkom diskursu predstavljanja nacije kao nečeg partikularnog čemu se obraća retorika univerzalnog. Njegovo pisanje uspostavlja granice nacija, ali ih istovremeno priznaje kao prag koji se mora prekoračiti u procesu jedinstvene humanističke kulturne produkcije. Tu su njegovi veliki uzori Ruso, Madam de Stal, Hajne, Stendal, Gotje - istakao je prof. Gvozden.

"Gradovi i himere"

Prvi put objavljeni 1930. pod naslovom "Gradovi i himereĆ, putopisi su pokazali da je Dučić umni skener kultura i civilizacija, naroda i gradova u kojima je boravio i koje je pročitao kroz prizmu modernog konzervativca i, obratno, konzervativnog moderniste.
- Tim jezičkim paradoksom pokušao sam da obuhvatim ideološke stavove kritike o Dučiću. Jedan od bitnih elemenata tog promišljanja je bilo i da shvatim kako je taj istaknuti akter modernizacije istovremeno mogao na mnogim stranicama da bude izrazito konzervativan. U pitanju je dosta složena dinamika – ali, upravo bi ovdje za rješenjem trebalo tragati u širem komparativnom kontekstu.