Cetinjske vojvode, serdari i kapetani

Književnik, učenjak, poslanik i ministar Dobrosav Ružić, Čačanin koji je dobar dio radnog vijeka proveo u Užicu kao profesor Gimnazije, pokazao se i kao valjan putopisac. Nekoliko puta se u Crnoj Gori susretao sa knjazom Nikolom, a opisao je kako mu je knjaz jedne noći deklamovao do pred zoru svoje pjesme. Ružićevo putovanje i boravak u Crnoj Gori, međutim, kako u knjizi „Dobrosav Ružić – po Crnoj Gori" piše mr Slobodan Radović, izazivali su podozrivost i sumnju među austrijskim ali i srpskim vlastima. Bečka „Presa" je u Ružiću vidjela „srpskog agenta" koji putuje po Crnoj Gori sa određenim ciljevima, dok su srpskim vlastima u vrijeme Obrenovića bili sumnjivi Ružićevi susreti sa Petrom Karađorđevićem u Crnoj Gori.

U svojim putničkim bilješkama po Crnoj Gori Dobrosav Ružić ima i zanimljivih opisa gostoprimstva. O susretu sa đacima na vrhu Lovćena koji su ga dočekali pjesmom „Oj junačka svjetla zoro", ali i sa ženom koja nosi na leđima butulju vode i koja ga, kada čuje da je iz Srbije, u hladovini na njenoj njivi ponudi taze vodom da se okrijepi. O Kotoru, gdje se u čitaonici „sreo i poznao sa čestitim starinom, pesnikom i popom Jovom Sundečićem", koga je viđao kad je „sedeo" u Beogradu. O Kotoru Dobrosav Ružić piše:
„Na obali bilo je dosta sveta jer je bila svetkovina srpske kotorske garde, koji su vrlo lepo izgledali u lepom, elegantnom odijelu i sa crvenim dugačkim čarapama, podsjećali su me na španske grande. Kotor je, zbilja, pravi kotao u kome su priljubljene kuće, jedna uz drugu, sa uzanim prolazima", između kuća, gde sunce u odaje retko kad ulazi. Na pijaci se nalazi srpska čitaonica sa kafanom, razume se. Čitaonica je bila okićena srpskim trobojkama, na ulazu, sa sokaka, prislonjeni su bili, sedefom obloženi i srebrom okovani, džeferdari i tu je stražu čuvao jedan od te srpske garde. Taj srpski ponos, pa junačka ratobornost, prijatno me je iznenadila i ne mogu a da im pri pisanju ovih redaka ne kažem: Živeli".

Dobrosav Ružić opisuje i jedan neplanirani susret u Kotoru: „Neprijatno mi je, ali moram spomenuti i jedno natureno poznanstvo, to je bio otac Danila Živaljevića koji je bio plaćen agent austrijski, i on je bio baš tako ljubazan da me, pored ostalih, i on sprovodi u Kotor, i da me uz to propituje o cilji moga putovanja". Ružić opisuje i Lovćen, koji gleda iz Kotora:
„Lovćen, crnogorski, izvio se nad njim, kao da mu prkosi, i kad sam iz Kotora gledao na Lovćen i vidio put i njegove serpentine kuda je trebalo popeti se, izgledalo mi je, odozdo gledajući, kao nešto strašno i vrlo tegobno. Pa ipak sam radosno pogledao na toga gorostasnoga džina kome se trebalo na vrh popeti, kao što radosno pogledaju njegove snežne vrhove oni Srbi koji žive pod tuđinom. Od Kotora do na Krstac ima 15 kilometara, i baš na pola puta trevih Njeno visočanstvo kneginju Milenu, koja je s prestolonaslednikom Danilom išla u Karlsbad na liječenje. Iz Kotora sam pošao u pet časova popodne, na Krstacu sam bio u osam časova, a kroz Njeguše sam prošao po mraku. Tačno u 12 časova sam stigao pred veliku Lokandu na Cetinju. Put je sve do Cetinja bio vanredan, izrađen je vještački, tako da konji rahat mogu da kasaju. Taj put, kao i ostali, najljepši je spomenik što ga je knez Nikola podigao u svojoj vladavini".
I njegov opis Cetinja je veoma zanimljiv: „U osam časova, bio je 26. maj, ja sam već šetao ulicama cetinjskim, a ljubazni Božo Novaković, tada kmet cetinjski, bio mi je uslužni ciceron, razgledao sam konjušnicu kneževu, koju na Cetinju pokazuju kao nešto posebno, a, u stvari, nije ništa, vodio me u arsenal, u manastir gde su grobovi kneza Danila, kneginje Darinke, kneginje Zorke Karađorđević, vojvode Mirka, kneza Đorđa A. Karađorđevića, kome je brat, knez Petar, lep spomenik podigao. Uz put trevismo učenoga Rusa Pavla Apolonoviča Rovinskog, najboljeg poznavaoca Crne Gore, čije je delo o Crnoj Gori izdavala tada Akademija nauka u Petrogradu. Cetinje je tada bilo obično malo selo koje dosta liči na Požegu", dok knežev dvor liči dosta na „zgrade načelstava koje su u Srbiji zidane prije 60 godina".

Evo kako Ružić opisuje žitelje Cetinja, većinom činovnike i zanatlije. „To su te vojvode, serdari, kapetani. Kad im čuje čovek titule, pomislio bi da je u kakvoj velikoj carevini! Svi su neki brigadiri, komandiri, iskićeni ordenima crnogorskim i stranim, šepure se po Cetinju, kao paunovi, ali rijetko koji da, pored krive sablje, ne drži u ruci dugačak čibuk od kojeg crnogorske žene imaju užasan rešpekt. Ja nisam video hvalisavijih ljudi od onih na Cetinju, svaki će ti se hvaliti svojim gospodstvom, junaštvom, a za drugoga će reći: "Dobar je, ali nije kao ja!" Ako prvi put dolazite na Cetinje, pa da ste ne znam ko, niko vas ni pogledati neće iz prostog razloga što ne znaju hoće li to biti prijatno gospodaru ili neće. A kad čuju da ste bili kod knjaza, i da vas je on primio, onda je sasvim drugojačije; svaki hoće da razgovara i svi su vam najprijateljskije raspoloženi. Dok su se prije pravili kao tuđini i gledali vas preko čibuka, sad vam se nameću".

Ružić objašnjava i zašto je bio u domu kod kneza Petra Karađorđevića. Prvo, što je unuk besmrnoga Karađorđa, a drugo, što je htio „lično da vidi toga opasnog pretendenta, koji je za 20 godina vladavine kralja Milana bio bauk kojim je Milan sa svima svojim vladama plašio narod, valjda da time opravdaju teror i bezakonja svoja".