BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Temelj kuće i i države

Temelj kuće i i države
21.11.2007. god.

Velike crnogorske porodice – od 20 do 40, 50 duša – precizno su određivale unutarplemenske i međuplemenske odnose. Tako su uticale i na vladu. Nažalost, sve do danas malo su poznati međusobni odnosi starijih i mlađih članova porodice i međuporodični odnosi muškaraca i žene. U svakom slučaju, nepobitna je činjenica da je Crnogorka ipak temelj, ne samo života, nego i privrede zemlje.

U porodici, položaj žene bio je krajnje nezavidan. Cio njen život – od rođenja pa do smrti – bio je propraćen nizom ponižavajućih obreda i tradicije. Dovoljna je podsjetiti na činjenicu da žensko dijete nije bilo ni željeno, ni dobrodošlo u porodici. Još od ranog djetinjstva, Crnogorka se privikavala na težak, svakodnevni rad i već sa sedam godina smatrali su je za odraslo biće, sposobno da zarađuje za hljeb. Žena je vodila domaćinstvo, nosila proizvode na pijacu, čak išla i u nadnicu i za određenu nadoknadu prenosila tovar pošto u Crnoj Gori nije bilo puteva i konja pa je prenos robe bio skup. Udavala se sa 14 do 16 godina. Šta je ona o tome mislila, niko je nije ni pitao. Ponekad su ugovarani brakove još prije djetinjeg rođenja, a zadugo se sačuvao običaj da čovjek kupi ženu. Tokom cijelog supružničkog života, muž i žena nijesu smjeli da razgovaraju u bilo čijem prisustvu.

Rame uz rame sa Amerikankama

U Crnoj Gori postojali su službeni (sa crkvenim odobrenjem) i neslužbeni razvodi. Razlog za službeni razvod mogla je biti samo trostruka krađa muževljeve imovine. Do neslužbenog razvoda dolazilo je samo zbog lošeg odnosa muža ili njegovog rođaka prema ženi. Dozvoljavano je i dvoženstvo u slučaju da je prva žena nerotkinja, ali bi ona ostajala i dalje da živi u kući muževljevoj. Tokom pograničnih ili međuplemenskih razmirica Crnogorac je znao da odsustvuje iz kuće , a mnogi su i ginuli ne doživjevši ni 35 godina. Tada su žene postajale domaćini, ali kadkad i pod starateljstvom. Pošto su mnoge mlade Crnogorke ostajale udovice Vlada Crne Gore je podržavala ponovne brakove i čak isplaćivala novčanu pomoć za svako rođeno dijete. Žena je mogla imati sopstvenu imovinu ali nije mogla sama njome da raspolaže. Svojinom Crnogorke smatrao se miraz ili očeva imovina ako nije bilo muških srodnika u njenoj porodici. Pokloni su takođe smatrani njenom imovinom, ali je smjela da ih prima samo uz saglasnost supruga, i takođe nije mogla da raspolaže njima i smatra ih svojim.

Neki pisci, poput Popovića i Lipovca – 1887. su tvrdili da "djevojka u Crnoj Gori ima tako široku slobodu koja se može djelimično mjeriti samo sa slobodom američkih djevojaka. Roditelji puštaju kćerke čak i da putuju same i izvan granica pošto su naučene na viteško ponašanje muškaraca prema slabom polu i krhkom čeljadetu, pa se okreću bez straha od nekog nedostojnog postupka od strane muškaraca."

Čak su i Turci poštovali neprikosnovenost crnogorskih žena, jer su dobro znali da su Crnogorci skloni i da zaratuju zbog njih, čak i za vrijeme rata. Dozvoljavali su Crnogorkama da se slobodno kreću i kroz liniju fronta sa Crnom Gorom, što su Crnogorci znali da iskoriste-žene su ih kao izviđači-špijuni obavještavale o kretanju turske vojske. Učešće žena na frontu nije se na tome završavalo. Trebalo je vojsku hraniti, snabdijevati oružjem, čistiti oružje, previjati ranjenike... Svuda je Crnogorka podmetala rame i olakšavala muškarcima ratovanje.

Prve političarke

Crnogorsko društvo je sve do 20. vijeka sačuvalo iskonsku čistotu ćudi, običaja i naravi, pa se rijetko suočavalo sa kriminalnim situacijama. Ako je to bila žena, osnovni prestupi bili su preljuba, krađa i umišljeno ubistvo muža ili djeteta. Za krađu, žena je podvrgavana tjelesnim kaznama, a za ostalo, prijetila joj je smrtna kazna. Mada, istini za volju, nema podataka o podobnom slučaju. Crnogorac se stidio i izbjegavao žensko društvo, ali je veličao njihove podvige u ratu. To su poštovali, shvatajući da žena još uvijek ne zauzima svoje nadležno mjesto u društvu. Zbog toga su upravo u drugoj polovini 19. vijeka ukazivali više pažnje ženi. O tome je 70-ih godina 19. vijeka pisao i rektor crnogorskog Bogoslovskog instituta, Milan Kostić.

Zahvaljujući njemu i inicijativi ruske carice Marije Fjodorovne vlada je obratila dužnu pažnju, i prvo žensko učilište u zemlji za 30 učenica – Crnogorski ženski institut – osnovala je 1869. godine. Primane su djevojčice od 9 do 12 godina koje su umjele da čitaju na srpskom, računaju i znale su nekoliko molitvi. Škola je trajala šest godina i još jedan razred plus za one koje su željele da postanu učiteljice. Osnovni predmeti bili su zakoni Božji, srpski, ruski, francuski, istorija, zemljopis, račun, crkveno pjevanje, krojenje, šivenje, vez, vrtlarstvo i baštovanstvo. Institut je radio do 1913. godine, ali sa sve manje učenika. Godine 1870. u muškoj osnovnoj školi na Cetinju donijet je zakon o sveopštoj školskoj obavezi. Prve su bile na Cetinju i Podgorici, a zatim i u Nikšiću i Baru.

Crnogorsko društvo je konačno shvatilo da nema ničeg bogohulnog ako žena izađe i na političku scenu. Krajem 19. i početkom 20. vijeka, to je, doduše, bilo dostupno samo predstavnicama crnogorske elite, prije svih, kneginji Darinki, supruzi knjaza Danila i dvjema kćerkama kralja Nikole, Anastasiji i Milici.

Uzevši sve u obzir crnogorska žena 19. vijeka može se istaći kao primjer bilo koje žene u Evropi. Iza njenog neprikladnog spoljašnjeg izgleda, skrivale su se vrline kao što su vjernost, izdržljivost, trudoljubivost...



  • Izvor
  • Dan
  • Povezane teme


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

U Galeriji Narodnog univerziteta u Vranju otvorena je izložba slika jednog od najpoznatijih vranjskih slikara Zorana Petrušijevića Zopa.  Postavka pod nazivom 'Retrospektiva' obuhvata veliki broj Petrušijevićevi


Nemojte od Vučića praviti entitet koji personifikuje Srbiju, niti izjednačavati srbski narod sa onim što Vučić radi, koga su Zapad i NATO postavili da nama vlada, poručio Gajić u...

Tlingitsko selo uništeno 1882. godine prihvatilo je „odavno zakasneli” gest



Iako naš zakon jasno definiše da je dovoljan samo jedan akt nasilja kako bi se pokrenula procedura za zaštitu žrtve, žrtve u Srbiji u velikom broju slućajeva ne prijavljuju...


Ostale novosti iz rubrike »