Koliko košta hvalospijev?

Kada je 70-ih godina prošlog vijeka čuveni njemački umjetnik Jozef Bojs osmislio još čuveniju maksimu Everybody is an Artist, ni sanjao nije da će doslovno značenje ove rečenice u nekom trenutku i na nekom komadiću planete Zemlje funkcionisati kao opšte pravilo i važiti za jedini vid postojanja „sistema umjetnosti“, a još manje imao namjeru da tako nešto kaže ili da svojim mišljenjem opravda i potvrdi.

Daleko od toga, jer složena konceptualna podloga ovakvog stava i plemenita namjera dobrog starog Bojsa nemaju baš nikakve veze sa onim što namjeravam da kažem. Podudarnost je isključivo u odabiru riječi i bukvalnom, do vulgarnosti dovedenom primjenjivanju ideje da svako jeste ili može da bude umjetnik, a ja bih u tom duhu dodala još and And Everybody is a Curator too!

Posmatrajući ono što čini tzv. umjetničku scenu u Banjoj Luci, odnosno u čitavoj Republici Srbskoj, ali i aktivno djelujući unutar nje u ulozi istoričara umjetnosti, ne mogu da se otmem utisku da je upravo naša sredina tipičan primjer ove apsurdnosti, jer ovdje je zaista većina umislila da spada u kategoriju umjetnika, i to najvećih! Toliko velikih da onog momenta kada dođu do zvanja „akademski“ ne moraju više da ulažu ni mrvicu truda u dalje napredovanje, usavršavanje ili uvođenje eventualnih promjena u svoj rad.

Stoga je posebno upečatljiv fenomen sticanja viših naučnih zvanja na osnovu izložbi, čija se referentnost zagubila negdje u rasponu između studentske i prve samostalne, isključivo sa djelima u starom, isprobanom maniru. I tako pejzažisti, portretisti, obožavaoci apstrakcije, svih vrsta realizama i pop arta (a njih pominjem jer su najbrojniji) neumorno tjeraju svoje, zatrpavajući nas metrima svog platna, a očekujući zauzvrat iskreno divljenje i obožavanje.

Sve to ne bi bilo ni čudno ni bitno pomena, da se u domenu konzumenata šarenih, egzotičnih i dopadljivih slika nalazi samo prosječni posmatrač koji ima puno pravo da mu se sviđaju, u zavisnosti od ličnog ukusa, nego se ovakva reakcija podrazumijeva i od predstavnika struke, tj. istoričara umjetnosti/kustosa.

Našavši se više puta u (ne)prilici da ponudu za pisanje teksta o nečijim radovima odbijem zbog toga što ne spadaju u domen mojih interesovanja i što smatram da ne zadovoljavaju ni minimum kriterija po svom kvalitetu i smislenosti, i naišavši na reakciju čuđenja i čak ljutnje kod odbijenih, shvatila sam da suština problema leži u nepostojanju jasnog odnosa umjetnik-istoričar umjetnosti-institucija, odnosno u apsolutnom odsustvu znanja i svijesti o tome šta je uopšte istoričar umjetnosti, koja je njegova uloga i, na kraju krajeva, koja su njegova prava!

Kao što to obično biva u svim oblastima života i svim granama ljudske djelatnosti, manjak konkurencije ostavlja širok prostor za cvjetanje šarlatanstva, a pošto je nedostatak obrazovanih istoričara umjetnosti činjenično stanje u čitavoj Republici Srbskoj, upravo u domenu likovnih umjetnosti ova pojava je naročito uzela maha.

Zahvaljujući obilju tekstova i „stručnih“ mišljenja samoprozvanih kustosa, kritičara i teoretičara, daleko brojnijih od rijetkih istinskih predstavnika struke, odnos činilaca u kreiranju likovne scene nije ni mogao da se razvije pravim putem, odnosno otišao je stranputicom.

Nažalost, tome su doprinijeli i još uvijek svojom marljivošću doprinose i pojedine kolege naoružane lokalnim ugledom, a neki i ozbiljnim titulama, kojima je ovaj istoričarsko-umjetnički deficit takođe dobro došao za plasiranje i nametanje sopstvenih pravila igre, pa se u katalozima likovnih kolonija, grupnih i samostalnih izložbi ovdašnjih umjetnika redovno nalaze njihovi tekstovi kao neprikosnovena potvrda genijalnosti, a na otvaranjima izložbi od strane istih drže ekstatični govori glorifikovanja i divljenja.

Onda nije ni čudo što su nam se umjetnici razmazili i uobrazili, jer su već pri prvim koracima na trnovitom putu slave uljuljkani u romansiranim pričicama o svom bogom datom talentu i naviknuti na redovno bildanje ega proizvoljnim smiještanjem u stilske odrednice i obilatim poređenjima sa velikanima iz prošlosti!

Nedavno otvaranje galerije u banjolučkom Domu omladine pruža još jedan primjer navedenog stanja. To što je otvoren novi izložbeni prostor svakako predstavlja pozitivnu stvar, budući da ih u Banjoj Luci nema dovoljno, ali obezbjeđivanje bilo kakvog prostora za izlaganje samo po sebi nije suvislo. Bez obzira na stepen ambicija koje osnivači imaju, tretiranje i nazivanje nekog prostora galerijom nužno podrazumijeva i jasnu izlagačku politiku i program rada osmišljen i rukovođen od strane istoričara umjetnosti/kustosa, kojim bi se od samog početka definisala ciljna grupa, kako umjetnika koji bi u tom prostoru izlagali, tako i publike koja bi dolazila.

Pošto se radi o Domu omladine bilo je za očekivati da se uključivanje još jedne aktivnosti u rad ove institucije prilagodi upravo mladima i da se za prioritet uzima prezentovanje njihovog likovnog stvaralaštva.

Zbog toga ostaje nejasno zašto je nova galerija otvorena izložbom Nikole Zaklana, na kojoj su izloženi radovi kojima se ovaj slikar već predstavio banjolučkoj publici i to prije šest godina u novom izložbenom prostoru Muzeja Republike Srpske. Na otvaranju izložbe i ovaj put riječ je imao istoričar umjetnosti Siniša Vidaković, takođe i autor teksta za katalog, koji je još jednom svesrdno nahvalio „mladog“ umjetnika ističući njegov vanredni potencijal!

Na kraju se nameće zaključak da naša umjetnička scena uglavnom funkcioniše po principu pijačne transakcije tipa: „Koliko košta stranica i po hvalospijeva?“ A tako će biti, dok god se u kulturnim ustanovama likovnim programima budu bavili razni dizajneri i akademski slikari umjesto istoričara umjetnosti, dok god se umjetnici budu zadovoljavali isključivo riječima hvale i dok god istoričari umjetnosti budu iste pisali.

Žana Vukičević, istoričar umjetnosti