Zaštita spomenika kulture

Zaštita spomenika kulture i najnoviji politički napadi na Mitropoliju Crnogorsko-primorsku, koji su svoj „izgovor“ našli u navodnom uništavanju spomenika kulture, predstavljaju isuviše ozbiljno državno, pravno, političko i stručno pitanje da bi se preko njega lako prešlo i njegovo rješavanje prepustilo isključivo režimskim polit-komesarima, bez ozbiljnog učešća struke. Doduše, puno učešće struke u jednom totalitarnom režimu ne možemo ni očekivati, jer je malo ljudi koji će se usuditi da iznesu bilo kakav stav, pa makar i usko-stručni i profesionalni, ako je taj stav disonantan sa ideologijom režima i njegovim trenutnim interesima. S druge strane, donekle ohrabruje činjenica, da ni onaj mali dio profesionalaca, koji se deklarativno ili po položaju mogu smatrati „režimskim“, nije do sada u većoj mjeri podredio struku dnevnoj politici, pa front prema Mitropoliji uglavnom drži treći poziv sumnjivog znanja i još sumnjivijeg morala.

Motive za kršenje i izigravanje osnovnih ustavnih principa – odvojenosti crkve i države i jednakosti pred zakonom – lako je naći u arsenalu antisrpskih šovinističkih rasnih teorija na kojima počiva politika aktuelnog režima, ali oni u ovom momentu nisu uopšte bitni. Bitno je da su ovoga puta pokušali da jedan postojeći, realni i veliki problem, koji je postao problem zbog neadekvatnog funkcionisanja ili potpunog nefunkcionisanja države – predstave na nekorektan, neistinit i pravno sumnjiv način kao atak Srpske pravoslavne crkve na državu Crnu Goru. Dakle, Crkva je kriva zato što ne funkcioniše država! Da li je to zaista tako? Pokušaćemo da sagledamo neke od aspekata ove problematike. U daljem tekstu, pod terminom „crkva“ podrazumijevamo sve tri priznate religije u Crnoj Gori: Srpsku pravoslavnu crkvu, Rimokatoličku crkvu i Islamsku vjersku zajednicu. Razne sekte, istorijski neutemeljene na ovom prostoru i nisu imaoci spomenika kulture, pa se njima nećemo baviti.

Srbija i Crna Gora

Od 1945. godine do danas, u svim državama koje su postojale na ovom prostoru i u čijem sastavu je bila Crna Gora – zaštita spomenika je bila u isključivim ingerencijama republike i ni jedna od nadležnosti iz ove oblasti nije prenešena na saveznu državu. Zato je stopostotna odgovornost za stanje spomenika, zakonsku regulativu, poštovanje ili nepoštovanje te regulative na republici – NRCG, SRCG i RCG. U ovoj oblasti Crna Gora je suverena od 1945., pa ne postoji ni teoretska mogućnost da se odgovornost za stanje spomenika prebaci na nekog drugog – na saveznu državu, ili, što je u posljednje vrijeme postalo popularno – na Srbiju. Zato je državni status Crne Gore potpuno irelevantan za ovu problematiku. „Stručne“ konstatacije da će se stanje spomenika popraviti kad Crna Gora bude „suverena“ je samo izgovor za nerad ili politička mućka koja nema veze sa zaštitom spomenika.

Zaštita spomenika kulture

Postojećem sistemu zaštite pokretnog i nepokretnog spomeničkog fonda i odgovarajućoj zakonskoj regulativi malo šta se sa stručnog i pravnog aspekta može prigovoriti. To je oprobani sistem koji je u jednom vremenu (do raspada SFRJ) uglavnom funkcionisao. Bio je koncipiran prema potrebama tog vremena, prema minimalnom ili gotovo nikakvom učešću crkve u društvenom životu i presudnoj ulozi države. Taj sistem se praktično raspao početkom devedesetih godina sa raspadom države. Ostala je zakonska regulativa koju uglavnom niko ne poštuje i institucije koje ništa ne rade. U međuvremenu, sa formalnim i verbalnim raskidom sa jednopartijskim sistemom, porasla je uloga crkve, narod se sve više vraća vjeri i potrebe crkve za obnavljanjem starih i podizanjem novih objekata su se ustostručile. Da je država imala najbolje namjere (a nije), da je kompletan sistem zaštite funkcionisao (a nije), država sa svojim institucijama taj zamah nije mogla da prati. Srpska pravoslavna crkva, Rimokatolička crkva, Islamska vjerska zajednica, država, lokalne samouprave, privatnici – svi imaoci spomenika kulture su u nekoj mjeri devastirali spomenike nestručnim intervencijama, rušenjima, dogradnjama – manje iz neke zle namjere, a najvećim dijelom iz neznanja i objektivne nemogućnosti da dobiju odgovarajuću i blagovremenu stručnu pomoć države i njenih institucija. Zakon o zaštiti spomenika kulture je postao mrtvo slovo na papiru koje ne obavezuje nikoga, zato što država nije imala snage, volje, znanja i novca da ovu oblast reguliše na vrijeme i na adekvatan način. Tu je možda na najgori način došla do izražaja negativna kadrovska selekcija i koncept „partijske kulture“, čime je znatan kadrovski potencijal Crne Gore praktično prepolovljen, a država u startu onesposobljena da u sferi zaštite spomenika ostvari minimum svojih legitimnih interesa. Pokušati svaliti svu odgovornost za nefunkcionisanje države na samo jednu vjersku zajednicu, ne samo da je elementarno nekorektno i nepošteno, nego je i prilično glupo. Otvaranjem novih frontova u ratu crkve i države, ništa se pozitivno ne može riješiti, spomenici će se sve više i više devastirati, a onaj pravi politički interes koji stoji iza svega – nasilno otimanje imovine Mitropolije Crnogorsko-primorske – ne može se ostvariti političkim sredstvima. Ako se ta politika želi nastaviti drugim sredstvima, to već izlazi iz sfere zaštite spomenika i pokušaja nalaženja zakonitog i efikasnog rješenja ovog problema.

Je li država odvojena od crkve?

Od Francuske revolucije do danas, jedan od ključnih principa ustrojstva građanske države i modernih demokratskih civilnih društava je princip odvojenosti crkve i države. Na tom principu, bar formalno i deklarativno, počiva i Republika Crna Gora. Ako bi se tog principa strogo pridržavali, a moramo, ako ne želimo da rušimo državu – crkva nema šta da traži u državnom ustrojstvu, niti država ima ikakvo pravo da se miješa u unutrašnja pitanja crkve, uključujući i raspolaganje imovinom. Sa tog stanovišta, čitava buka oko spomenika počiva na veoma klimavim nogama i nema odgovarajuće pravno utemeljenje. Jednostrano „ograničavanje prava vlasništva“ je legitimno ukoliko funkcioniše u jednom zaokruženom pravnom sistemu, ali je potpuno neprimjenljivo ako se najvišim pravnim aktom ozvaničavaju dva potpuno odvojena sistema, koja se međusobno isključuju. Koliko crkveni sud ima nadležnosti nad državnim činovnicima, jednako toliko državni aparat ima nadležnosti nad imovinom crkve.

Naravno, u životu i praksi stvari nisu tako jednostavne, niti se mogu posmatrati isključivo crno-bijelo. Ako država ima odgovarajući interes u sferi evidencije, zaštite i valorizacije spomeničkog fonda, koji je djelimično nesporno vlasništvo crkve, koja je opet striktno odvojena od države – kako država može da ostvari taj svoj interes? Miješanjem u poslove crkve bez pristanka crkve, pri čemu će kršiti jedan od osnovnih principa na kojima sama država počiva? Da u potpunosti ispoštuje princip odvojenosti crkve i države i ostavi crkvi da po svojoj volji, bez odgovarajućih stručnih znanja sama radi sa spomenicima šta hoće? To su dva loša rješenja, nažalost oba isprobana u praksi, i nisu rješenja uopšte. Pravo i jedino rješenje, koje nije toliko komplikovano da ga se baš niko dosad nije mogao sjetiti, za ostvarivanje posebnih interesa dvije potpuno odvojene ustavno-pravne kategorije, koje se međusobno isključuju, tamo gdje se interesi preklapaju je SPORAZUM CRKVE I DRŽAVE. Sporazum, za koji prvo mora postojati obostrani interes, obostrana dobra volja, međusobno priznanje i uvažavanje. Vraćanje na rješenja prije 1990. godine, kada je crkva bila odvojena od države, ali nije država od crkve, praktično je nemoguće. Još gori put su politički napadi na crkvu, bez nuđenja bilo kakvog rješenja i želje za kompromisom. Je li Vlada Crne Gore nekad čula za termin SPORAZUM? Da li država Crna Gora ima volje da poradi na takvom sporazumu koji bi konačno riješio mnoga sporna pitanja, pa i pitanje zajedničkih interesa u sferi zaštite spomenika? Ako se fotelja Blaža Jovanovića bar malo ne primakne tronu Sv. Petra Cetinjskog, čitava priča o spomenicima kulture zaista neće imati nikakvog smisla.

U poplavi svakakvih eksperata, koji 15 godina spasavaju narod i državu, mogao bi se naći bar jedan koji bi pogledao kako su odnosi crkve i države i zaštita spomenika kulture riješeni u razvijenim demokratskim državama. Sumnjamo da će poslije takve analize kao rješenje ponuditi rat crkve i države i progon crkve od strane države. Ponudiće, vjerovatno, sporazum crkve i države, a priznaćemo im zasluge da su izmislili toplu vodu.
Za sve ostale imaoce spomenika kulture, koji nisu odvojeni od države, država ima puni kapacitet da im propiše pravila ponašanja. Činjenica da se devastiraju i drugi spomenici, koji nisu u vlasništvu crkve, samo potvrđuje tezu da nije suština problema u crkvi, nego u državi, njenom sistemu zaštite spomenika i njenom odnosu prema crkvi.

Je li Crna Gora građanska država?

Crna Gora je ustavno definisana kao građanska država. Zato je neprihvatljivo i sa pravnog, i sa stručnog, i sa političkog stanovišta, da u sferi zaštite spomenika kulture država promoviše bilo kakve ekskluzivne „crnogorske“ nacionalne interese. Ako se držimo ustavnog principa, svi „crnogorski“ interesi imaju isto pravo i važnost kao i „srpski“, „hrvatski“, „albanski“ ili bilo koji drugi. Sa stručne i profesionalne strane, potpuno je svejedno da li je neki spomenik sakralni ili profani, pripada li ovoj ili onoj nacionalnoj ili vjerskoj zajednici. Neki spomenici zaista imaju nesporan nacionalni ili konfesionalni pečat i identitet, ali to za državu ne smije da bude presudno, niti država ima pravo da arbitrira ili navija za bilo koju nacionalnu ili vjersku zajednicu, a posebno ne da po „nacionalnom“ ključu rangira spomenike.

Decentralizacija

Pod pretpostavkom da se u dogledno vrijeme odustane od neproduktivnih političkih napada na crkvu i da dođe do odgovarajućeg sporazuma crkve i države i definisanja zajedničkih interesa i korektnih pravila igre, sa postojećim sistemom zaštite stvari se neće mnogo promijeniti. Postojeće institucije – dva zavoda za zaštitu spomenika kulture i „veliki gazda“ u liku Ministarstva kulture i medija objektivno ne mogu da pokriju odgovarajućim sistemom zaštite čitavu teritoriju Crne Gore. S druge strane, veliki broj lokalnih institucija kulture, kojima bi po prirodi stvari morala pripasti uloga najmanje jedinice zaštite, za sada nisu na adekvatan način uključene u sistem. Kakva rješenja će se ponuditi novom zakonskom regulativom – za sada ne možemo komentarisati, jer je to saznanje rezervisano za mali broj privilegovanih.
Ako država krene u golu centralizaciju, samo sa ciljem da lokalne institucije stavi pod svoju kontrolu – sistem neće funkcionisati, a donijeće i more novih političkih problema. U krajnjem, takva namjera bi bila ne samo neefikasna, nego i anticivilizacijska i u suprotnosti sa svim modernim tokovima decentralizacije i afirmacije lokalnih zajednica. S druge strane, ako država prepozna interes u zaštiti spomenika uključivanjem lokalnih institucija kao najmanjih jedinica zaštite, koje će na tu ulogu obavezati odgovarajućom efikasnom i primjenljivom zakonskom regulativom – to će biti početak rješavanja ovog velikog problema na trajan i efikasan način.

Zaključak

Pokušali smo u ovom tekstu da damo jedno viđenje problematike zaštite spomenika kulture u Crnoj Gori, sa ponuđenim rješenjima. Ovo je oblast od najvišeg državnog i društvenog interesa, oblast u koju bi najmanje smjela da ulazi dnevna politika. Objektivno loše stanje spomenika se može riješiti odgovarajućom zakonskom regulativom (uz garancije da će se ta regulativa zaista primjenjivati), strogim poštovanjem ustavnih principa, jasnim razgraničenjima nadležnosti, uključivanjem lokalnih institucija kao najmanjih jedinica zaštite, dosljednom decentralizacijom i sporazumom crkve i države u onim sferama gdje postoje zajednički interesi, uz obavezno garantovanje imovine i prava vlasništva. Sve ostalo je galama radi galame ili galama radi ostvarivanja nekih pojedinačnih političkih interesa i u krajnjem neće dati nikakav rezultat, osim produbljivanja starih i stvaranja novih podjela.