Jedan narod-utopija jednog naroda

Da li je moguće da jedan narod generiše dva sučeljavajuća nacionalizma? I da takav proces ne podijeli njegovo potencijalno jedinstveno istorijsko biće? Svaki pokušaj da se apstraktno doživi takva mogućnost je osuđen na lutanje neprohodnom šumom kontradikcije.

Jedan od karakteristično crnogorskih načina potvrde teze da Crnogorci i Srbi čine jedan narod jeste ukazivanje na brojne porodice u Crnoj Gori koje su nacionalno, jezički i vjerski podijeljenje. Međutim, to više govori o uspjehu jednog projekta, a o krahu nekih drugih nego o validnom dokazu za navedenu tvrdnju.

Ne ponirući u sholastičke dubine pojma nacije, jasno je da sem krvnog srodstva, nacionalnu zajednicu prije svega opisuju zajedničke duhovne vrijednosti nespornog značaja. Odnos prema tim vrijednostima rađa kulturni model, imajući nacionalizam kao svoj neizbježni izraz. Bilo da nacionalizam doživljavamo kao stepen povišene nacionalne temperature ili kao prirodnu, dakle očekivanu formu spoljne identifikacije, ostaje činjenica da njegovo postojanje jeste odraz postojanja određene nacije. Iako logički postulati u Crnoj Gori imaju neznatan učinak na njenu stvarnost, moramo pitati (ne samo na teorijskoj ravni)– Da li je moguće da jedan narod generiše dva sučeljavajuća nacionalizma? I da takav proces ne podijeli njegovo potencijalno jedinstveno istorijsko biće? Svaki pokušaj da se apstraktno doživi takva mogućnost je osuđen na lutanje neprohodnom šumom kontradikcije.

Držeći se školske koncepcije da svaki nacionalizam izrasta na tlu definisanog nacionalnog entiteta ili pak prihvatajući tezu Ernesta Gelnera da je nacionalizam taj koji stvara nacije, a ne obrnuto, teško se može izbjeći posljedica da Crnogorci i Srbi nisu jedan narod.

Radikalna suprostavljenost srpskog i crnogorskog nacionalizma gotovo da dotiče asimptotu apsolutnog. Ne postoji nijedan segment od značaja za društveni život u Crnoj Gori, u kom nije uspostavljen duboko usiječen front u svijesti Srba i Crnogoraca. Danas je bukvalno nemoguće pronaći tačku susreta, zajedničku vrijednost od suštinske važnosti, pojam prema kojem je očuvan makar i sličan odnos od strane ova dva entiteta. Da li postoji ijedan drugi osnov sem istorijske inercije da ovaj kolektivitet tretiramo kao jednu naciju?

Izmjestimo ovu raspravu iz njenog apstraktno-teorijskog ugla i spustimo je na nivo ličnog iskustva. U mom najbližem srodstvu su prisutni ljudi druge nacionalne pripadnosti. To je činjenica koju sam zbog čudnog prizvuka, intimno dugo osporavao i doživljavao nestvarnom. Na vrijeme ili ne, shvatio sam da nije samo u pitanju oprečno vrednovanje društvene zbilje, naboj nastao u ključanju političkih razlika. Postalo je jasno da su djelotvorne razlike posljedica bitno drugačijeg duhovnog sadržaja naših života.

Genaralan osvrt na društvenu stvarnost, istoriju i njene poruke, optika postojećih političkih procesa i budućih prioriteta, različito valorizovanje tradicije, samo su neki momenti kojima se jasno razdvajaju naše duhovne magistrale. Pomalo neočekivano, podebljane demarkacione linije su uspostavljene i na polju intimnih određenja u kojima nacionalna pripadnost generalno nema odlučujuću ulogu.

Takav je primjer književnosti, odnosno vrednovanju književnih tradicija. Mi odavno pravimo drugačiji književni izbor i to već ima sasvim jasnu koncepcijsku definiciju. U sirovoj i zatupljujućoj medijskoj agresiji koja se sprovodi se u Crnoj Gori, a u svrhu promjene njenog tradicionalnog identiteta, bio sam prinuđen da pratim sve organske i neorganske promjene u koacervatima zvanim „nova crnogorska književnost“, „nova crnogorska muzička scena“, „nova crnogorska ekonomska škola“ ... Što zbog napadnog reklamerstva, što zbog nedostatka talenta za istraživanjem predživotnih i predduhovnih stanja, za razliku od dijela moje rodbine, nisam pronašao nijednu sponu sa tim svijetom.

Na taj način, prestali smo dijeliti književni, a slično i muzički prostor. Razlika nije ostala u nijansama, već se izrazila u kategorijama. Vremenom su se raslojili i naši sportski afiniteti. Iako osjećaj pijeteta za lokalni klub kao što je „Zabjelo“ ima svoje prirodno objašnjenje, a uz to i predstavlja značku subkulturne prepoznatljivosti, bilo je neshvatljivo preseliti svo značenje i navijačku strast stečenu sa Zvezdom na Marakani na stadion preko puta Hemomonta. Međutim, svjedok sam da su pojedini uspješno obavili ovu krajnje komplikovanu transplataciju. Nisam siguran da treba čestitati.

Na kraju, a po značaju svakako na početku, ispostavljaju se nepremostive razlike u odnosu na pripadnost crkvi i jeziku. U crnogorskom simulakrumu gdje nijednoj gluposti nije tijesno, dvorski ideolozi su se dosjetili da pitanje naziva jezika i kanonskog ustrojstva crkve rješavaju kroz prizmu ljudskih prava. Ovaj partijski institut, promovisan na nekom glavnom odboru DPS-a nakon 1997 godine, postavio je vrlo visoke zidove u crnogorskom društvu. Dio ljudi, indoktriniran jednostranim i pogubno tupim medijskim sadržajima, uz internu partijsku sugestiju je lako, preko noći definisao novo ime jeziku kojim su govorili do tada, a slično i pripadnost crkvi. Neočekivano ili ne, to je počelo da živi u razmjerama kad ga više ni njegovi kreatori nisu u stanju kontrolisati. Danas je to jednako dio društvene zbilje, koliko i moja riješenost da sačuvam i njegujem ime jezika u kojem sam rastao, odnosno pripadnost kanonskoj crkvi u kojoj sam kršten.

Znači, naši duhovni svjetovi su isuviše udaljeni da bi se povezali tako lošom tehnologijom kojom se služi crnogorska vlast. Nacionalni izbor, Srbin ili Crnogorac, nije više deklarativno pitanje, nije isticanje istorijskih ili nekih drugih nijansi. To je izbor drugačijeg duhovnog i kulturnog modela među kojima nema mnogo sličnosti. Što prije prihvatimo kodove nove realnosti, biće nam lakše pronaći odgovarajući komunikacioni okvir.

S obzirom na njegovu prirodu, na tempo i tendencije, siguran sam da je potpuna diferencijacija srpskog i crnogorskog entiteta irevirzibilan istorijski proces. Mi smo vjerovatno među poslednjim generacijama koje pod istim porodičnim krovom imaju djecu različite nacionalne, vjerske i jezičke pripadnosti. To će se neminovno i prirodno vremenom razdvojiti. Jedina i prema novijim istorijskim iskustvima, gotovo bezvrijedna spona će biti zajedničko porijeklo. Takvih primjera imamo u izobilju u Crnoj Gori, a i šire.

Možemo zauzeti negatorski odnos prema ovom procesu. Ne priznavati ga, optuživati Drezden, Kominternu i komunistčke ideologe, pozivati se na istoriju, geografiju, poeziju i matematiku. Uz manje ili više sentimenta prema ovom pitanju, ništa se suštinski neće promijeniti.

Srpski narod ima važan zadatak očuvanja svojih etničkih i duhovnih obilježja. Kao prvi korak moraju se definisati nacionalni simboli. Vrijeme je da se okrenemo sebi i prestanemo neoprostivo gubiti energiju ubjeđujući ljude druge nacije, vjere i jezika da među nama nema razlike. Za razliku od nas, oni nemaju nikakvih dilema, niti izražen osjećaj ambivalencije.

Pitanje je kakav odgovor, nacionalnu strategiju priprema srpska politička elita u Crnoj Gori. Uhvaćeni u spletu međusobne zavisti, sebičnosti, a često u odsustvu talenta i vizije, srpski političari besomučno troše potencijale sopstvenog naroda. Umjesto konstruktivnog i odgovornog pristupa, obavezujućeg konsenzusa, oni su međusobne odnose sveli na zvižduke i dobacivanje sa tribina u duhu lokalnih doskočica.

U svemu tome provejava utisak da je agresivno isticanje razlika često motivisano samo zatvaranjem takozvane „cenzusne“ izborne konstrukcije. To rađa nepovjerenje birača u iskrenost njihovih proklamovanih predstavnika. Otud pojava ogromne apstinencije koja već ima dramatčne posljedice.

Vrijeme je za političku elitu koja će povrh ostvarenja osnovnih prava, spriječiti dalju devastaciju kulturnog prostora srpskog naroda u Crnoj Gori. Njena prvenstvena uloga je u izgradnji institucija koje će biti brana poplavi falsifikata i kič proizvoda crnogorske stvarnosti. To je vrsta istorijske odgovornosti koju očekujemo od nove srpske političke elite.