Koliko moraš biti čovjek da sve pooduzimaš, da sve aminuješ, da sve potkradeš, da sve saznaš i da ćutiš? Kakav moraš biti čovjek, da potpisuješ laži, da klevećeš istinu, da smatraš neprijatelja prijateljem, brata da zoveš protivnikom, kakav to moraš biti? Nema tog Hamleta, Magbeta, Henrija V, Gorskog vijenca, Luče, da to objasni...Nema.
Jer zašto? Zašto pljuvati iznad sebe? Što „U zdravu nogu trn zabadati“? Zašto meni kaže moj drug, visoki funkcioner DPS-a prije neki dan: „Vidi, pa bliži si mi ti nego....“ neću reći ko da me ne optuže da mrzim nekog (a samo to i mrzim, da mrzim bilo koga), ali ti „ neko“ su njihovi dugogodišnji saveznici, tog istog DPS – a. Neprirodni, anahoni, ekspanzionistički, svakako.
„ Kako smo to postali bliži“ ? Vjeruje(m) da bi mu prije ja ponio cigarete i presvlaku kao stari prijatelj u Spuž sjutra nego oni miševi koji već sada kalkulišu kuda se okreće i kuda plovi njihov partijski brod...?!!! I bih vjerovatno, ja sam hrišćanin, donekle... i ne zaboravljam prijateljstvo. Ali ovo nije bezvezarija... Ovo pitanje....
Hoće li to ove godine pući? Ove 2012 – te? Taj nevjerovatni konglomerat nemogućnosti, spojen na brzinu, planiran dugoročno, na vlasti vječno? Hoće li nas već jednom ostaviti na miru...? Koja je to partiokratija koja zamjenjuje ovu partiokratiju (jer to je definicija prelaska u demokratiju nakon ovakve 67 – mogodišnje komunističke torture, a i svake) i koliko im vremena treba da shvate da je njihovo vrijeme prošlo?
Može li ojađena, razuđena, moja... opozicija da da novu snagu? Ko su ti ljudi ? Mogu li oni bez pomoći iznutra, bez rascjepa ovih što drže vlast da zavladaju? A pukotina je vidljiva, jer kada se priča o njoj ona je zaista tu, jer zašto bi se poništavala, potencirala, opravdavala i pominjala, da je nema?
Ko sad smije da kaže da će biti na pravoj strani, jednom kad taj sukob javno počne? Đukanović je imao 7 ljudi kad je Momira rušio, pa ga je srušio ?!! Koliko ima novi pretendent? Pet, sedam ili sedamdeset sedam ? Ili je usamljen i čeka šansu? Koja ga to interesna grupa gura u raskol? Da li je pohvatao kontakte kakve mora da ima čovjek koji ruši? Ima li pomoć sa strane? Je li mu UDBA naklonjena? Koji intelektualni krugovi ga podržavaju? Koje zemlje su mu saveznici? Može li on to? Smije li?
Fingira li ovo sve neko ko vodi ovu zemlju? A jedan je te isti vodi od 1997- me godine i nije li ovo opet njegova volja da zavadi pa smiri? Ako je to smislio onda bolje da mi ne mislimo... nego je možda bolje da vjerujemo da nam bolje niti treba, jer nismo bolji?
Vjerujemo li u promjenu koja mora doći? Duvaju li vjetrovi podataka sa Pacifika tako jako da mogu da oduvaju žabokrečinu sa Gorice ili je ona dobro zaklonjena novoizgrađenom Podgoricom, pa joj vjetar ne može ništa? Šta znači ova strašna smjena, goreg sa gorim u Upravi policije? Ili ova sljedeća, sa neznavenijim od neznavenijeg u DB-u ? Je li to kozmetika ili priprema za kraj koji svakom mora doći?
Kad su Ježova, Staljinovog dželata broj 1 u tridesetim, gonili u smrt, rekao je „ Makar ću kao čovjek da odem na onaj svijet! “ Je li neko to spreman da u Crnoj Gori umre politički kao dragi drug Kupina (Ježov) ? Ili mu je i dalje prijemčivije da ostane tamo makar mu ženu gonili i ubili kao na primjer Buđoniju (Staljinovom maršalu) ?
Hoće li nesrećni Univerzitet dići glas, da ne dozvoli da razni frizeri postanu akademici? Je.Be...na tebe mislim(o) ? Ima još, takvih Jevrema...ima li? Prezviteri mistifikacija, pretorijanci dukljanštine hoće u Akademiju nauka? Dokle smo mi stigli, moj Bogo?
Lukšić na tome instistira, Vujanović će to da potpiše, pa dokle ljudi moji ? Je li moguće da čovjek na vlasti, u današnjoj Crnoj Gori, u 21 – vom vijeku, čuva svoju fotelju tako što pristaje na ludilo i ozvaničava ga? Gdje je sram i stid? Gdje je poštenje, makar ono elementarno? Gdje su ti kulturni radnici? Gdje je elita? Profesori? Studenti, cvijet jednog naroda? No kad naroda i nema, makar većinskog, tako će biti sve, zar ne?
Je li moguće da ljudske nagrde (ružnoća je Božja nagrda) hoće da nam prodaju svoje mišljenje tako što će iz Kine dijeliti lekcije o samoopredjeljenju i kvazi pamćenju, ali i o ekonomskoj floti ?
Možemo li Crkvu našu odbraniti? Ili ćemo i nju pustiti? Hoćemo li tad znati da nam spasa nema kad ga i ne zaslužujemo? Šta ovaj narod treba da doživi od ovih afera da bi reagovao? Jesmo li posali amorfna masa? Topovsko meso za nihilizam i nepotizam budalaštine koja je samu sebe proizvela u misaonost? Je li osrednjost naš put? Je li birokratizam, dostojan Gvozdene guzice (nadimak Molotova) ideal kako treba živjeti? Možda je jedini način da opet dođe vrijeme da plata nema, pa da ulica proradi? Ili ćemo i tada biti sretni da možemo da „ Jedemo korijenje“ ?
A šta ako sama vlast shvati da ovo mora da mijenja? Šta ako nas sve pretekne? Šta ako prostudira situaciju dostojanstveno hladno i reaguje tako da zamaskira probleme, uključi nezadovoljne, istrguje sa zlovoljnima, podiđe interesdžijama i napravi kompromis?
Kako će onda da dođe novi dan a da u njemu ne bude ništa više sem kozmetičkih promjena? Hoće li se narod, navikao na jedno te isto i gvozdenu pesnicu, time umiriti? Možda će vlast preduprijediti opoziciju, Zapad, Istok i opet napraviti kompromis dostojan Velikog Vođe? Šta će izrasti iz toga? Crna Gora opet podijeljena ili njena muka zalijepljena flasterom koji je slabašan da zatvori rupu nastalu vrijeđanjem?
Ko je kao mi ? Niko... Ko je kao ja ? Niko... (Velška poslovica ) Možda je i crnogorska?