Pozdrav iz rezervata: KRAJ JEDNE NACIJE

U svoj ovoj izjavi, upitno je jedino šta reći kada se to tačno desilo? A, kako više ne postojimo, šta nas je, uostalom, briga? Nesrazmjer između brige i nebrige nas je i dotjerao do ovdje gdje smo sada, dakle u .

Tekst i foto: Dani(j)el Simić

Možda je na, prvi pogled, protivurječno objaviti nepostojanje nečemu što je čvrsto u vašim rukama, ali ovo što upravo čitate, ne postoji!

Na širem prostoru gdje je nekada obitavala srbska nacija, izgubljeno je iz vida da je evropski nacionalizam ideologija udružena prevashodno oko jednog jezika, a ne genetička kategorija.

Na taj način, ovaj oblik udruživanja je izgubio svoju svrhu i nacija se udrobila u nekoliko neuobličenih socijalnih institucija, najpribližnije određenim kao “informatičke plemenske zajednice”.

Pogrešna je do sada korištena metodologija po kojoj se nekada integralni srbski korpus raspao po religioznim naprslinama, čiji su centri počivali van glavnog bića; i to na: katoličke Srbe (kasnije pripojene Hrvatima) i islamizirane Srbe (imenovane kroz istoriju kao: Turci, poturice, Srbi muhamedanci, hrvatsko cvijeće, muslimani, Muslimani, balije, i na koncu Bošnjaci).

Možda ne toliko pogrešna, koliko zastarjela, mrtvorođena, i nadasve – nepotpuna.

Nauka i istina

Kako nakon pada Berlinskog zida, istorija naroda bivše SFRJ ide na verifikaciju istinitosti u Kongres SAD, a ne kao do tada u Centralni komitet KPJ; takva teza je u najmanju ruku neuračuljiva, za svakog iole ozbiljnog autora koji bi poželio da mu se knjiga štampa.

Danas je naučno prihvatljivo vršiti neku vrstu opservacija, jedino u okviru onoga što je kao srbska nacija definisano Dejtonskim sporazumom.

Sa naukom, i naučnom istinom, ova stvar nije nikada ni imala veze. Nešto bi uslovno moglo biti naučno, jedino ako se ostvaruje u okviru jedne nacije, ili se bavi nekom oblašću koja nije prevashodno vezana za nacionalna, odnosno društvena pitanja. Naprimjer: matematika, hemija, biologija; a nikako: istorija, lingvistika, estetika, itd.

Kao što je rečeno, jedino je sporno kada se iščezavanje, odnosno raspad, desio. Odgovor na ovo pitanje mora se dati prije imenovanja frakcionih destilata, jer u velikoj mjeri od toga i zavisi.

Kad smo nestali?

Raznorodnost ponuđenih odgovora je jedina moguća, iz prostog razloga što se dezintegracija jedne nacije odvija u više ravni: kulturnim, jezičkim, ideološkim i političkim.

Da li se to desilo Bečkim sporazumom 1850. kada je srbski jezik ijekavskog izgovora uzet za zajednički naddijalekat Srba i Hrvata? 1918. kada je svaki treći stanovnik Kraljevine Srbije poginuo za Kraljevinu Jugoslaviju? 1941. osnivanjem NDH i konclogora Jasenovac, uz sadejstvo nacističke Njemačke i fašističke Italije? 29.11.1943. zasjedanjem u Jajcu, kada je srbska antifašistička borba krunisana dijeljenjem nacije u pet republika i dvije autonomne pokrajine, te svrgavanjem srpske kraljevske porodice?

1948. čistkom srbskih komunističkih kadrova interniranjem na Goli otok? Ustavom iz 1974., kada su republike postale države? 1992. konačnim raspadom SFRJ, i početkom idiotizma zapadnoevropske i američke marionete, Slobodana Miloševića? 1995. i 1999. utjerivanjem mira; okupacijom Bosne i Kosova?

Po svemu sudeći, vrhunac će se desiti montiranim suđenjima u Hagu; i ocjepljenjem još jedne (pomorske) srpske države. Svi ovi odgovori su istovremeno tačni, i nedovoljni.

Informatičke plemenske zajednice

Sve u svemu, Srba (čak i nas koji se tako osjećamo) nema! Ono što je od njih preostalo jesu pomenute “informatičke plemenske zajednice” (IPZ) nastanjene u Hrvatskoj, Bosni, Makedoniji i Jugoslaviji.

Karakteristike IPZ, jesu nizak stepen organizovanosti, komunikacije, i svako odsustvo vezanosti za preostale IPZ nastale od srpske nacije. Sa kojim imaju nepomirljivo suprotstavljene stavove, ili njihove stavove uopše ne poznaju.

Njihovo životno opredjeljenje oblikuju radio-televizijske stanice koje dopiru do njihovih prijemnika, i samo od njihovog stava zavisi kakvo će biti regionalno javno mnjenje. Uz to obavezno ide i veoma nizak nivo kulturnog života, koji se upražnjava najviše konzumiranjem produkata iz, uslovno, strane sredine.

Neprisustvo odgovarajućih nacional-kohezionih institucija, rađa još primitivnije regionalizme, koji svojim potpuno neodgovarajućim sistemima vrijednosti sitne i same IPZ.

Od nacije su preostali sljedeći IPZ-atavizmi:

1. Prestravljeni Gerijatrijski Kninjanin

Većinom starije osobe, u neprestanom strahu za goli život, nemoćne da ostvare bilo šta od zagarantovanih ljudskih prava.

Razbacani diljem zapadnog dijela pokojne RSK, prinuđeni da se bore za životni prostor sa mlađim i agresivnijim Hrvatima iz srednje Bosne. Nešto kao humanizirani lososi, namjerni da umru tamo gdje su se rodili (bez potomstva, naravno).

2. Potuljeni Baranjac-Vukovarac

Zajednica nastala tako što su Srbi odlučili da ne pobjegnu. Obespravljeni dio pučanstva na kojim se testiraju prava nacionalnih manjina, tako što im se dopusti da otvore škole “na srbskom jeziku”, dobiju ćirilično-latinične table na ulazu u svoja mjesta, i izvjese nacionalne zastave; pa im to poslije ukinu.

Ravničarski miroljubivi, ne mogu čudom da se načude, otkuda da su najednom postali nacionalna manjina u sopstvenoj državi.

3. Bensedinima Tovljeni Republikosrbijanac

Prilično nehomogena cjelina, koju sjedinjuje jedino da svoju državu ne mogu dozvati bez oznake uređenja, slažući se da se država u kojoj žive Srbi može zvati samo (Srbija) Bosna.

Nevični po pitanju pravne problematike, uvijek budu nasamareni za Brčko-dva, puštajući da drugi tumače Dejtonski sporazum kako njima odgovara. Zadešeni tu većim umijećem, brojem stanovnika, i odlučnoću da izbjegnu sudbinu Kninske krajine.

Dijele se na najmanje četiri podgrupe: Usoljene Banjalučane, Bijeljinsko-Podrinjske Švercere, Paljanske Abdikacioniste i Hercegovačke Tradicionaliste. Rok trajanja ograničen.

4. Flegmatični Beograđanin

Nastanjen u području do kojeg dopiru linije gradskog saobraćaja. Nezainteresovan za bilo kakva geopolitička previranja ukoliko je sebi obezbjedio stambenu jedinicu “u krugu dvojke”.

Kivan je na izbjeglice koje su sve pokvarile, vježba gađanje pikadom na slici Slobodana Miloševića, i kadar je da ubije za doživotnu vožnju taksijem. Zna sve o Srebrenici i Sarajevu, a nikada nije čuo za pokolj u Kravicama, Dobrovoljačkoj ulici, ili za “Tuzlansku kolonu”.

Sanja da se probudi u glavnom gradu SFRJ.

5. Pipavi Vojvođanski Autonomaš

Potomak Svetozara Miletića, namjeran da objasni kako želi jedino finansijsku autonomiju, ali mu niko drugi ne vjeruje (ko se na mlijeko opeče i u jogurt duva).

Srbska Atina definitivno nije Srbsko Sarajevo, ali se najviše istakla u finansijskoj pomoći nekadašnjim zapadnim Srbima.

6. Razgoropađeni Šumadinac

Odlučan da pokaže svakom ko mu napadne na narod, ali njih, eto, niko nije napao. Najviše ga nervira što Srbija ove posljednje ratove nije vodila, jer bi on sigurno učestvovao.

Morava i dalje teče kroz Srbiju, i to je ono što je bitno.

7. Skrajnuti i Neobavješteni Južnosrbijanac

Tek odnedavno zabavljen granicama srbskog etničkog prostora. Bojažljivo zure ka Kosovu, odustajući od utvrđivanja broja padeža i sjećajući se donedavnih šoping tura u Sofiju.

8. Getoizirani Kosovar

Zlostavljane grupe nekadašnjih Srba, utorene oko srbskih srednjevjekovnih manastira. Scene iz izraelsko-palestinskih sukoba, sa televizije su im se preselile ispred kuće.

Oni tvrde da im je samo malo teže nego što je to bilo 1945.-1989. Znaju da im neće biti bolje, i da zbog njih niko neće otići u Hag. Kamo li biti osuđen.

9. Patrijarhalni Srbocrnogorac

Riješen da sačuva jedinu nepokorenu srpsku državu, u zajednici virtualnih srbskih država. Nastanjen u Crnoj Gori i Raškoj oblasti. Izuzetno vezan za istorijsko naslijeđe, gusle i mobilni telefon.

10. Žabaroidni Montenegrin

Zasnovan na tezi da Njegoš, vladika Danilo, i knjaz Nikola, nijesu bili uračunjljivi kada su tvrdili da su Srbi. To što je Milo postao predsjednik zalažući se za Jugoslaviju bez Miloševića, takođe je rekao u trenucima neuračunjljivosti. Bez zazora reže granu na kojoj sjedi, jer sa nje pada pravo u Jadran ligu.

Glasačko tijelo koje treba da spase Đukanovića Slobine sudbine, budući da je tražen u susjednoj Italiji kao glavni mafijaški kum u švercu cigareta i oružja.

Uopšte im ne smeta, čak se i ponose činjenicom da pacovi bježe sa broda koji tone.

11. Izbjeglica Gdje God Da Je

Osobe koje su iz bilo kojeg razloga izgubile zavičaj, rasijane preko cijele Zemljine kore. I pored sve svoje želje da se prilagode sredini, iz raznorodnih razloga ipak ne uspijevaju, tako da tvore posebnu IPZ.

Karakteriše ih da na pitanje “Odakle si?” odgovaraju imenom grada ili zemlje odakle su protjerani. Izgovore li ime mjesta gdje trenutno žive, nadopunjuju ga objašnjenjem gdje su proveli veći dio života.

Prolaze faze od nabrajanja šta su sve ostavili, i traženjenja krivca za svoju sudbinu, do potmulog žala za silovanom prošlošću. Najčešće nemaju snage da se zovu bilo kako.

12. Lista Za Odstrel

Najmalobrojnija IPZ, sa jednom jedinstvenom željom: da se spasu holandske inkvizicije.

Bivše političko i vojno rukovodstvo, koje je vjerovalo, ili se pravilo da vjeruje u svijetlu budućnost danas nepostojeće nacije.

Ucjenjuju ih tajno, ali ih spaljuju javno.

Jedini problem je što je jedan dobar dio njih, odgovoran prije svega pred svojim narodom, a drugi, veći dio, taj isti narod doživljava kao heroje otpora genocidu.

Kako sad više nema nacije koju su branili, tako se pretpostavlja da ne treba da bude ni njih. Poznaju se po tome što se bune kada sudija daje golove; a sudija, svi znamo, nikada ne mijenja odluku.

***

IPZ ne mora nužno zavisiti od regionalne pripadnosti, već se neki naročiti oblici, poput sekti, mogu sresti preko cijelog narečenog areala.

Njihovo opredjeljenje je duboko ideološke prirode, tako da se njihovi stavovi ni po koju cijenu ne mogu dovesti na minimum zajedničkih interesa. Pripadnici ovakvog oblika IPZ se trude da budu nezavisni od sredine u kojoj se nalaze, i gaje izrazitu vjeru u kosmičku ispravnost svojih stavova, koji će jednoga dana postati zvanična ideologija čitave planete. Može se reći da su oni nešto kao religiozni pokreti, sa većom ili manjom zastupljenošću unutar regionalnih IPZ.

Najistaknutije među njima su:

1. Jugonostalgični pomiritelj

Pripadnici ove IPZ su daleko najbrojniji, i po pravilu najčešće locirani istočno od Drine. Polaze od teze “da smo svi jednako krivi” i žive u nadi da je većina stanovništva u drugim republikama istog mišljenja, ali da zbog “političara”, ne mogu da to i iskažu.

Svoju zemlju nazivaju “Ovi Naši Prostori”, a protekli istorijski period, za razliku od drugorepubličkih istomišljenika, ne zovu “najezda barbara sa Istoka” ili “napadi agresora s brda” – već prosto: “ovaj užas koji nas je sve zadesio”.

Pored “nacionalističkih vođa”, za raspad SFRJ krive i “velike sile koje su nas opet zavadile zarad svojih interesa”. Iskreno vjeruju u pobjedu opšte pravde sadržane u visokom standardu.

Posebno vatreni jesu maloljetni i netom punoljetni pripadnici, koji su u vrijeme raspada SFRJ išli, ili uopšte nijesu išli u osnovnu školu. Upinju se dokazujući kako u svojoj užoj ili široj porodici imaju pripadnika druge nacionalnosti, te da oni, prirodno, ne mogu biti protiv zajednice sa njima. Čak i ako su pomenuti protiv nje.

2. Ljudskopravni inkvizitor

Nalazi se na svim teritorijama, sa posebnim naglaskom na istočni dio. Njihova postavka je da su svi odreda mesije, koje treba da prosvijetle zaglupljeni narod, i uvedu ga u “porodicu civilizovanih nacija”. Najlakši način da se to učini, jeste da se podržava sve što se odluči u zapadnim metropolama.

Sistematično tragaju za ratnim zločincima, nalazeći ih samo u okviru svoje nekadašnje nacije. Obrazloženje za to nalaze u izreci da: “prvo treba da izvade kašikicu za sladoled iz svoga oka, pa onda paket petardi iz oka brata svojega”.

Specijalizovani su za učešće u tribinama na kojima se ljudima bez televizora u kući, objašnjava poguban uticaj internet pornografije na njihovu djecu. Organizacija tih tribina, tradicionalno, košta koliko i zbir mjesečnih plata prosvećivanih. (Privredni preporod je jedino moguć ako se istrjebe “narodnjaci”).

3. Svesrbski ujedinitelj

IPZ čija je misaona koncepcija bila u protekloj deceniji na nivou nacionalnog programa, da bi se svela na teško ugroženu vrstu. Najviše ih je tamo, gdje je bivšim Srbima najteže.

Svoje paćeničke živote provode ukazujući na činjenice iz srpske drevne i nedavne prošlosti, za koje svi koji gledaju Si- En-En znaju da se nijesu ni desile.

Pitaju gluposti tipa: “Zašto Hrvatska nije bombardovana, kada je mimo povelje UN izgnala i pobila stotine hiljada nekadašnjih Srba?” Iscrpljuju se paralelama Kurdi-Šiptari, sjevernoamerički Indijanci-Jasenovac, Hirošima-Nagasaki-Beograd, Vijetnam-Foklandi-BiH, i sličnim nespojivostima.

Izloženi stalnim progonima, u velikom broju zapadaju u pravoslavni misticizam, nalazeći u bivšoj SPC jedino utočište. Nešto kao Getoizirani Kosovar u duhovnom smislu.

4. Anacionalni kvazipragmatičar

Složiće se sa svima navedenim, samo ako mu dovoljno plate. Ima ga svugdje gdje ima dovoljno novca, najčešće u međunarodnim humanitarnim organizacijama. U Srbskoj i Kosovu tvore posebnu kastu, nešto kao kolaboracionistička aristokratija.

Njihove plate su neoporezovane, i višestruko veće od njihovih sugrađana koji rade daleko mukotrpnije poslove. U podatku da nacionalna ekonomija počiva na stranim donacijama, ne vide ništa sablažnjivo. Boga mole da se strana dominacija nikada ne okonča; ali ako i odluče da odu, da na njihovom avionu bude mjesta i za njih.

***

Ova tipologija, kao uostalom i sve druge, nije nikada sasvim precizna, ali barem donekle oslikava geoetničku situaciju, nakon nestanka srpske nacije.

Možda je ovo i prirodna posljedica naginjanja ka Megalopolisu? Danas kada je jedan proizvođač prešećerene soda-vode (npr. Koka-Kola), moćniji od nekih suverenih država (npr. BiH), budući da ima flaširanog ambasadora u svim zemljama svijeta, čemu uopšte nacionalna ideologizacija?

Hazari, Srbi, Asteci i Inke

Međutim, svi mi (Hazari, Srbi, Asteci i Inke), znamo da se svjetska ekonomija zasniva na principu: jednom ne svane, dok drugom ne omrkne.

Engleski narodnjak, Elton Džon, ima mjesečne izdatke za cvijeće, dovoljne za tamošnju četvoročlanu porodicu u godini dana. Toj četveročlanoj porodici, nadalje, ne pada na pamet da se odrekne jednog od svojih automobila, da bi neko trbušasto centralnoafričko crnče ostalo živo.

Ujedinjene nacije su globalni parlament u kojem NATO ima najjaču poslaničku grupu. Što znači da su ljudska prava laž za opijanje slabijih. Jedna i po milijarda ljudi na Zemlji, nema ni najosnovnije uslove za život, niti bilo kakvu mogućnost obrazovanja, te je bio red da nacija koja periodično ubija careve (što tuđe, što svoje) konačno nestane u toj višeznamenkastoj brojci.

Ne može se nekažnjeno ponašati kao da imaš atomsku bombu u zadnjem džepu farmerki; a nemaš. Sad smo mi (koji ne postojimo) u buretu.

Najvjerovatnije će jedna od narečenih IPZ, na temeljima svoje ideologije osnovati novu naciju; ostavljajući ostale da se priklone ili umru.

Ono što je srpsku naciju moglo spasiti dok je još postojala, bila bi možda jedino televizijska stanica koja se vidi i uređuje u svim njenim krajevima. Sada je sve gotovo, a veliku odgovornost snose ponajviše njeni pripadnici sami.

Uostalom uzdati se u slogu te nacije, bilo je isto što i gledati američke ratne filmove iz osamdesetih, i navijati za Ruse.

Ne znam vama, ali meni je poslije ovoga lakše. Zbogom.

-----------

NAPOMENA:

Prva objava ovog eseja zbila se u štampanom časopisu Buka, 2001. godine, kada su neki dijelovi teksta namjerno izostavljeni. Sada, za 20 godina državnosti Republike Srpske, u mogućnosti smo da tekst donesemo u cjelosti, bez cenzure, kako je i napisan. Sad postoji Frontal.