Prodaje se olimpijska baklja iz Sarajeva

Kada je Dejan Nikolić, taksista iz Kragujevca u Srbiji, predavao oglas da prodaje olimpijsku baklju sa 14. zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, održanih 1984. godine, morao je to da čini tri puta. U oglasniku mu nisu vjerovali. Da se šali, mislili su i njegovi prijatelji.

Ali, baklja je prešla mnoge ruke tokom dvije decenije i na kraju došla do Dejana Nikolića. Godinama je čuvao u ormaru i sada riješio da je proda.

"Sa ocem sam kao vojnik Motorizovane gardijske brigade bio u Vukovaru, u ratu. Neko iz jedinice je našao baklju i kako je imala lep rukohvat, odmah je smislio kako će je odseći i zavariti na kapiju da mu služi za otvaranje. Jedva sam ga nagovorio da mi je da", priča Nikolić dodajući kako je njegov otac bio sportski radnik i htio je da je spase od uništenja.

Na ideju da proda olimpijsku baklju, koja mu je ipak draga jer ga podsjeća, kako na neka bolja vremena u kome je imala svoju svrhu, tako i na ona najgora - ratna, Nikolić je došao poslije više mjeseci razmišljanja i prelamanja.

Kaže da živi skromno, kao i većina Kragujevčana, a besparica je prvo njegovu suprugu sa kojom ima i ćerku dovela do ideje o prodaji baklje.

"Prije tri godine u junu kaže meni supruga, pošto si ostao bez posla zašto ne prodaš baklju, možda bi mogao da je unovčiš. I ja onako pod stresom razmišljam pa kome to treba? Pozovem 'Halo oglase' i objasnim šta hoću da prodam. Djevojka koja je primala oglase spustila mi slušalicu. Nakon nekog veremena pozovem opet i ona mi kaže da se uozbiljim i da primaju samo ozbiljne oglase. Posle podne me pozove urednik i ja mu natenane objasnim šta hoću. E, od tada je počeo telefon da zvoni", kaže Nikolić dodajući da su ga, ipak, najviše zvali novinari.

Ističe da je baklja lijepa, ali da mu nikad nije palo na pamet da je u kući drži poput nekog ukrasa.

"Ljudi daans i ne znaju šta je to. Pomislio sam da bih možda imao i neke probleme što sam je doneo u svoj stan, ali se nadam da se to što sam je doneo iz Vukovara pre može tumačiti kao spas za nešto vezano za olimpijske igre. Dok su drugi sa ratišta donosili veliki plen, ja sam doneo samo nju", kaže Nikolić.

Od tada nije htio da je čisti, ni da je glača, jer je baš želio da ostane autentična jer svaki trag na njoj dio je priče o olimpijskoj baklji iz Sarajeva. Ne zna ni ko ju je nosio na otvaranju Olimpijade, mada se sjeća da su Olimpijske igre u bivšoj Jugoslaviji bile prava atrakcija i da je, kao i većina Kragujevčana, najviše vremena provodio pored televizora i navijao za domaće sportiste.

"Zvao me neki Šveđanin koji hoće da je kupi, ali ja ne znam da mu kažem cenu, pa me zvao neki Srbin iz Las Vegasa koji tamo ima aukcijsku kuću. Uglavnom, ko god je zvao nisam znao koju cenu da mu kažem", kaže Nikolić dodajući kako ne želi da je pokloni nekom muzeju.

Da prodaje baklju dao je u oglasima na Internetu, pa se nada da će se javiti neki kolekcionar.

"U svakom slučaju, njoj pripada neko bolje mesto nego što je moj orman", smatra Nikolić.

Edin Numankadić, direktor Olimpijskog muzeja u Sarajevu, kaže da je tada kroz cijelu Jugoslaviju, u dva smijera išao olimpijski plamen.

"Bilo je na hiljade baklji koje su ljudi sačuvali kao suvenire", navodi Numankadić dodajući da se u Olimpijskom muzeju nalaze tri baklje da ZOL '84. godine.

Olimpijska baklja, koja je plamen prenijela od Atine do Sarajeva, preživjela je bez oštećenja ratni vihor. Duga je oko 70 cm, načinjena je od srebrnastog metala, a dio koji odvaja dršku je zlatne boje. Na njemu je otisnuto "Sarajevo '84", a na plameniku znak OI. Vide se jasno tragovi dima i gareži, a na dnu je oznaka proizvođača "Mizuno korporejšn - Japan". Njen sadašnji vlasnik se nada da će se na njegov oglas javiti neko kome je uspomena na prve OI održane u nekoj socijalističkoj zemlji, potrebnija nego njemu.