Valjevski roboti zasukali rukave

Srbija jeste finansijski nejaka, ali nije u takozvanom „kamenom” dobu po pitanju uvođenja automatike, odnosno robota u proizvodne procese.

 

Podatak da su prije više od 30 godina u beogradskom zavodu „Lola” pravili robote jasno govori da je svjest o toj vrsti inovacije odavno prisutna i da se ona ne može jednostavno izbrisati. Da je to tako svjedoči i primjer iz jedne privatne metalske firme iz okoline Aranđelovca, koju bi po opremljenosti teško bilo pronaći i u nekoj od najrazvijenijih zemalja Evrope.

 

Ovako je počeo naš razgovor sa diplomiranim elektroinženjerom Željkom Krstivojevićem (40) osnivačem i direktorom inženjering firme „Robotakt” iz Valjeva, koja se pune četiri godine bavi takozvanom sistemskom integracijom fotoćelija za određene aktivnosti, odnosno poslove koje će obavljati roboti. Uz ovaj posao firma je ovlašćeni predstavnik i serviser dve poznate kompanije ABB i „Fanuk” za Srbiju i ovaj deo regiona. Inače, valjevski „Robotakt” je jedna od četiri inženjering firme u našoj zemlji koje se bave industrijskim robotima.

 

– U prve dvije godine rada sve je iznenađujuće dobro krenulo i mi smo na području naše i nekoliko zemalja negdašnje Jugoslavije, instalirali blizu 20 industrijskih robota. U 2009. i 2010. godini kao po nekakvoj komandi sve je stalo da bi ove ponovo krenuo posao. Razlog za ovakvim kaskadama je nepovoljna ekonomska situacija.

 

Pored metalske roboti su sve više prisutni u prehrambenoj, hemijskoj i industriji namještaja. Moja firma je zajedno sa Tehničko-remontnim zavodom iz Kragujevca, razvila i robotsku aplikaciju koja služi za delaboraciju, odnosno odvajanje upaljača od metka, mine ili tela bojeve rakete.

 

Ja i moj tim smo sa tom aplikacijom posebno zadovoljni, jer nije u pitanju samo dobar posao, već zaštita ljudskih života što nema cjenu. Roboti su, inače, nezamjenljivi u auto-industriji. Tamo gdje su visoke temperature, zračenja ili opasna isparenja – kaže Krstivojević, uz napomenu da su sve manje predrasude o tome da roboti otpuštaju radnike. Objašnjava da oni zapravo omogućavaju, preko stvaranja viška vrjednosti, nova investiciona ulaganja i samim tim dodatna zapošljavanja.

 

– Sam robot, zavisno od namjene, nije skup i cjena mu se kreće, sa ugrađenim softverom, od 25 do 50 hiljada evra, ali je zato vrlo skupa takozvana logistika – od lasera ili raznih ploča i alata za sječenje. Međutim, da i tako nešto nije ograničenje govori primjer da smo nedavno instalirali dva robota u jednoj metalskoj firmi u Bosanskoj Kostajnici, koja se bukvalno nalazi usred šume. Za jednu malo poznatu domaću fabriku namještaja upravo osposobljavamo robota koji treba da vrši višedimenzionalno glodanje drveta. Tačnije, on će imati posao umjetnika za duborez u drvetu na komadima namještaja koji je namjenjen izvozu.

 

Isto tako privatna firma, „Stublina – Stojnik” u blizini Aranđelovca, koja se bavi izradom brava, kvaka, okova i slične metalne galanterije, odličan je primjer da je Srbija po ovom pitanju na dobrom putu. Tako dobro ukomponovanu savremenu firmu u kojoj su pored radnika, inženjera i menadžmenta aktivno uključena i tri robota teško da bi mogli naći i u nekoj od najrazvijenijih zemalja u Evropi – navodi inženjer Krstivojević, podsjećajući da će poslije ugradnje 350 robota u novoj fabrici „Fijat” u Kragujevcu, naša zemlja značajno podići brojno stanje metalnih „genijalaca” koji ne traže platu, topli obrok… i ne odlaze na proteste ispred zgrade Vlade Srbije. Naš sagovornik, čiji tim broji šest stručnjaka za robotiku, takođe ne skriva zadovoljstvo zbog toga što je u Srbiji spriječeno ozbiljnije kompromitovanje ove ideje – da se uz niske cjene nude prevaziđene „bezube” robotske mašine i programi.