EPISKOP KANADSKI GEORGIJE: Ne može se služiti Bogu i bogatstvu

 
 
Ne može se služiti Bogu i bogatstvu




Stavili smo sebe, jadne, male i izolovane, u centar svega. I kako da se onda takav usamljen čovjek ne napuni strahom od svega i svačega? A od toga počinje i nesloga i odsustvo patriotizma… Da se Lazar nije molio „Oče naš“, ne bi bilo Vidovdanske žrtve zahvaljujući kojoj i danas znamo ko smo i šta smo. A srbska istorija puna je ovakvih primjera, od Kosova 1389. godine, preko srbskih ustanaka, do stradanja i žrtvovanja u velikim ratovima i pogromima dvadesetog vijeka

Eparhija kanadska je najveća srbska pravoslavna eparhija na planeti. Osnovana 16. maja 1983. godine, kada je izdvojena iz istočnoameričke i kanadske. Prostire se od Atlantskog do Tihog okeana. Od pomirenja, i usvajanja novog Ustava za Severnu i Južnu Ameriku, obuhvata sve srpske parohije na teritoriji Kanade, ukupno trideset i tri. Njen episkop je Georgije, izabran na to mesto 16. maja 1984. godine. U eparhiji kanadskoj, pod rukovodstvom episkopa Georgija, osvećeno je jedanaest novih crkava i kapela i prvi srbski manastir na tom području. Episkop Georgije je osnovao Savezno kolo srbskih sestara, doveo petnaest novih sveštenika, pokrenuo eparhijski list „Istočnik“ i izdavačku delatnost Eparhije, osnovao biblioteku „Svetog preobraženja Gospodnjeg“. Neumorno radi na prevazilaženju raskola i njegovih posledica u Srbskoj pravoslavnoj crkvi, i vodi brojne akcije za pomoć Srbima u otadžbini.

Kakav je crkveni život Srba u Kanadi?
 Najviše Srba danas u Kanadi živi u južnom Ontariju, dakle u Torontu i okolnim gradovima, i crkveni život je tu najživlji. Hamilton, jedna od naših najstarijih kolonija, Kičener-Vaterlo, Vindzor, London, Vidbi, Nijagara, Okvil, mjesta su sa jednom ili više srbskih crkava u ovom dijelu Kanade. Pored toga, značajan broj Srba moli se Bogu u svojim hramovima i nešto istočnije – u Otavi i Montrealu (Kwebek), a u posljednje vrijeme i u kwebeškom gradu Šerbruku. Velike su srpske kolonije i na zapadu Kanade: Vankuver, pa i Kelona, u Britanskoj Kolumbiji, i u Alberti Kalgari, i Edmonton. U samom središtu Kanade, u njenim prerijama nalaze se najstarija parohija Ridžajna (Saskačevan) i Vinipeg (Manitoba). To su naši najveći, ali ne i jedini centri crkvenog života. I pored ogromnog prostranstva odlikuje nas istinska povezanost. Ne samo vjernici, koji su povezani kumovskim ili rodbinskim vezama po cijeloj Kanadi, već i moji sveštenici, i kao služitelji oltara i kao ljudi, upućeni su jedni na druge, rado se druže. To je klima koja krasi sve naše parohije, od Halifaksa na Atlantiku, do Vankuvera na Pacifiku. Navešću jednu lijepu tradiciju koju imamo, kao primjer. Za vrijeme časnog posta sveštenici i vjernici u svakoj od parohija jedne od nedelja bivaju domaćini svim drugima iz bliže okoline na velikoposnim večernjim bogosluženjima, prema rasporedu koji se unaprijed napravi. Dragocjeni su to susreti, prelijepa bogosluženja, ali i druženja i razgovori uz posnu večeru posle službe.

U Kanadi žive sve moguće nacije sveta. Multikulturalni princip funkcioniše. U čemu je suština ovakvog koncepta življenja?
 Kanada je specifična zemlja. U njoj se ne osjeća niko strancem jer su svi stranci. Jedino su domoroci, koje mi znamo pod nazivom Indijanci, autohtoni Kanađani. A njih je najmanje. Taj program „multikulture“, razumije se, nametnut je emigrantima da bi se lakše uklopili u novu sredinu, ali za sve one koji znaju šta hoće i imaju dovoljno odlučnosti, ovaj koncept je idealan ukoliko žele da očuvaju svoju kulturu, jezik i običaje. To se posebno njeguje, i pored pritiska od strane SAD-a, u čijem je „melting potu“ duhovna i kulturološka situacija bitno drugačija. U Americi ne mogu da zamisle da je neko ovdje, na primjer, prvo Srbin, a onda Kanađanin. U Americi je svako prvo Amerikanac, pa tek onda stidno, ili kao sa nekim kuriozitetom, može da se predstavi svojim porijeklom.
 Kanada ima i tu blagodet da svojim podanicima omogućuje školovanje na njihovom maternjem jeziku, i za to plaća učitelje. Omogućava da se za upis na fakultet srednjoškolcima kao ravnopravan kredit uzima i kurs srbskog jezika. Ne treba posebno objašnjavati koliko je ovo pogodno za nekoga ko želi da radi na polju održanja nacionalnog i kulturnog identiteta. Mi, tako, imamo danas situaciju da smo u ponekim našim parohijama, u tim školama – a najveća je u Kičener-Vaterlou sa oko 500 učenika – odnjegovali već jednu generaciju mladih koja sada preuzima da vodi crkvene poslove u ovdašnjim upravama. To su ljudi svjesni šta se može postići. Već su postali dio kanadskog društva, a ostali su do srži pravi Srbi. I njihova djeca već su stasala za najniže razrede u srbskim školama i redovno ih pohađaju. Naravno, uspjeh na ovom polju ne dolazi sam od sebe. Potrebno je nametnuti se i neprestano isticati svoje nacionalno porijeklo. Ali to se ovdje može, dozvoljeno je, čak i poželjno.

U dvadesetom veku, kažete, u hladnu Kanadu se doselilo oko dvesta hiljada Srba, i za toliko je opustela Otadžbina. U kojoj se meri Srbi i dalje doseljavaju u Kanadu, kako žive, šta im je pretežna delatnost?
 Prvi emigranti, srbskog porijekla, kako se zna, došli su 1905. godine. Svakako ih je bilo i ranije, no tada su počeli da se nacionalno organizuju i stvaraju svoje crkvene jedinice. Tako je već 1912. godine osnovana crkvena opština u Ridžajni, provinciji Sakačivan. U tom prerijskom gradu je i podignuta prva Srbska crkva 1916. godine. Interesantno je napomenuti da je to na sredini Kanade, a ne u nekoj luci, na primer, u Montrealu, Vankuveru ili recimo u velikom gradu kakav je Toronto, gdje danas živi najveći broj srbskih doseljenika. Ridžajna je žitnica, a tu su odnekuda došli ljudi iz Banata, pa su nastavili da rade posao koji su i u Starom kraju radili. Prvi veći talas se desio posle Prvog svjetskog rata kada je došao veći broj Srba.
 Treba imati na umu da je za vrijeme Prvog svjetskog rata od tih malobrojnih emigranata Srba organizovana pomoć ratnicima u Srbiji, u vidu raznih pošiljki, pa sve do slanja bolničarki koje su liječile Srbe na Krfu…
 Ti prvi emigranti su uglavnom radili po rudnicima uglja, bakra i nikla, ali su i pored teškog posla uspjeli da očuvaju svoj jezik, vjeru i običaje.
 Novi talas se desio poslije Drugog svjetskog rata kada su došli tzv. „Dobrovoljni radnici“. To su uglavnom bili oni koji su nezadovoljni ishodom rata izbjegli u Italiju (Eboli) i u Englesku ili bili zatečeni po logorima Nemačke, Norveške i kuda sve ne po Evropi.
 Ti emigranti nisu htjeli da se vrate u porobljenu komunističku Jugoslaviju, te su se rasplinuli na zapad, do Kanade i čak do Australije. U to vrijeme je bio sabirni centar Srba, a i Rusa i Ukrajinaca, u Ledbridžu, Alberta. Hiljadu devetsto četrdeset osme u tom malom gradiću je bilo oko 800 Srba. Tu i danas imamo misionarsku parohiju posvećenu Svetom Savi, ali od Srba je ostalo samo nekoliko familija iz mješovitih brakova i tek dvije čisto srpske familije. Srbi su se raselili po većim gradovima i tako formirali kolonije sa više stotina srbskih familija u Edmontonu i Kalagariju, pa sve do Džaspera, u Alberti. Mnogi od njih su otišli i dalje na zapad, u Vankuver, koji je danas narastao na preko deset hiljada Srba.
 Broj tih prvih Srba uvećavao se spajanjem porodica ili ženidbom iz svoje Otadžbine.

Međutim, nije komunizam, pogotovo ne u poslednjih dvadeset godina, mogao biti razlog emigriranja u Kanadu…
 Kasnije su dolazili i „ekonomski“ emigranti koji su u Kanadu stizali raznim putevima i načinima, ponekada sa specijalnim režimskim zadatkom, jer se nije moglo lako izaći iz tadašnje Jugoslavije sve do nekih sedamdesetih godina kada je počela opšta navala na Zapad tzv. „gastarbajtera“ (gostujućih radnika), od kojih su neki opet stigli i do Kanade.
 Najnoviji, i veoma veliki talas srbskog iseljeništva u Kanadu, nažalost, zbio se padom Berlinskog zida i raspadom Jugoslavije. Tada, a naročito kada je nastao rat u bivšoj Jugoslaviji, mnogo Srba je po nuždi moralo da napusti svoj rodni kraj i većina se našla u Kanadi. Prema podacima koje sam dobio, samo do 1998. godine u Kanadu se u tom periodu uselilo 38.000 Srba. Ovdje nije uračunat veliki broj Srba iz mješovitih brakova koji su dolazili na tzv. „Jugoslav program“, i sakrivali svoj nacionalni identitet ovdje u Kanadi. Iako je Kanada „obećana“ zemlja, ovdje naši ljudi nisu dolazili po volji, već, uglavnom, po nevolji.
 Danas je taj priliv smanjen i dolazi onaj ko ima mogućnost, značaj i potrebu, dakle manji broj Srba. Znamo i za slučajeve povratnika: neki se i vraćaju sa nečim stečenim ovdje da nastave život negdje u Srbiji ili Srbskoj, kako bi se od asimilacije sačuvali.

Po vašem mišljenju Kanada je jedna od najboljih zemalja za život Srba, odnosno emigracije. Zašto?
 Kanada je, rekoh, obećana zemlja. Zemlja koja je prostorno velika kao 100 današnjih Srbija, a ima stanovnika negdje jedva preko 30.000.000. Najbogatija zemlja, poslije Rusije, po drvetu, rudama i vodi. Program državni je dosta dobar, zakoni moćni i principijelni. Pa ko hoće da radi i pošteno živi – evo mu prilike. Time ne propagiram useljenje u Kanadu, ali samo sagledavam razlike između drugih zemalja, gdje sve Srbi žive u odnosu na Kanadu. Ovdje se slobodno ispoljava nacionalni ponos, sloboda ispoljavanja vjere je zagarantovana i naša vjera je ravnopravna u odnosu na druge vjere. Pa i ekonomski se još uvijek ne osjeća kriza koja pogađa mnoge druge bogatije zemlje. Kanada spada u „G 8“, dakle u osam najbogatijih zemalja svijeta. Socijalni status u Kanadi je riješen na najbolji način, i svako ima zdravstvenu i drugu zaštitu, sa nadom da će to opstati i nadalje. Kanada danas ima status zemlje čiji pasoš je poželjniji od bilo kojeg drugog, bar je takvo moje mišljenje.

Vaše srce je uglavnom znalo da ćete se zamonašiti. Dobar monah je…
 …Onaj koji je stasavao uz pobožne roditelje, slušao primjere iz života svetih, saznavao da je „zemaljsko za malena…“, da su slavni Nemanjići gradili manastire i u njima se Bogu posvećivali… Šta drugo, nego da se želja u meni umnožavala i uvjerenje raslo da ću i ja jednoga dana biti monah. Biti monah nije bježanje od svijeta. Biti monah znači biti svijeća koja sagorjeva u ljubavi za bližnje. Sam Hristos ističe: „Od ove ljubavi ko će naći veću nego da dušu svoju položi za bližnjega svoga“. Takav treba da bude svaki monah, ne da sebe zbrine već da brine o drugima i svojim primjerom druge vodi putem pokajanja i spasenja…

Da li je lako naći dobrog i valjanog duhovnika?
 Svaki sveštenik, a episkop naročito, treba da je i dobar duhovnik. Blagodaću, koju dobija rukopoloženjem, sveštenik prima i darove: bogosluženja, učenja i suđenja (prosuđivanja o drugim kroz ispovijest). Svako ima mogućnosti da sebi nađe nekoga u koga ima povjerenja, kome svoju dušu može lakše da otvori. Ali nema pravo da procjenjuje „ovaj mi nije dobar duhovnik, ja hoću samo toga“, to je već sujeta i gordost. A to je onda opet grijeh.
 Neki se ljudi istaknu svojim životom i primjerom (ne znanjem), te za sebe pridobiju epitet dobrog duhovnika. Dakle duhovnici su tu oko nas, ako ih poštujemo od svakoga možemo dobiti i dobar savjet. Sve zavisi od nas, koliko mi zaista hoćemo savjet. Mnogi bi željeli prije nego da dobiju savjet, drugima da ga daju.

Svi srbski manastiri su moja kuća. Nemam svog imetka, ali kao da imam. Svugde mogu da nađem stan i tiho pristanište, kažete.
 Za monaha, makar on bio i episkop, manastir je njegova kuća. Zar se treba brinuti za zemaljsku kuću? Bog se brine o svakome. Bog je dao dovoljno dobara za sve ljude, kada bi samo ljudi znali i htjeli da ne grabe sebi i opterećuju sebe onim što im je suvišno. Zato nemam i ne treba mi kuća. Zašto će mi opterećenje nečim što će jednoga dana neko drugi da otima i time da griješi, a mene osuđuje. Manastir, ma bilo koji, moja je kuća. Samo ono što sam stekao i na dobro utrošio – moje je. Sve ostalo bi bilo samo tuđe, kome sam ja neplaćeni čuvar.

Čula sam da je manastir Tavna u Vašem životu imao posebnu ulogu. Kakvu?
 Tavna je jedan od mojih prvih manastira u koji sam dolazio. U Tavni sam saznavao o dubinama promisla Božijeg, čitao prepjevanu ili zapisanu na zidovima istoriju srbskog naroda. Na kraju sam proveo i jedanaest godina kao duhovnik. U tom manastiru je i moja sestra Nadežda monahinja. Tamo, svagda kada sam u otadžbini, odlazim da se napojim sa duhovnih izvora starodrevnog Nemanjićkog manastira. Mnoge ideje iz Tavne prenosim na ovaj prostor Kanade. Za djecu smo sačinili vozić koji se zove: „Tavna Milton“, a otac Vasilije Tomić je sastavio i priču razvoja, od Tavne do Miltona. Tako priču ispričamo, dok se za 15 minuta voz proteže po imanju manastira Miltona.

 Teško je biti vladika, a kamoli patrijarh…
 Prvenstveno teško je biti čovjek! Zar sveti naš patrijarh Pavle nije opominjao „Da budemo ljudi!“ Mislim da sam u svojoj knjižici rekao i to: „Ako neko ne želi biti vladika, ne može biti ni dobar monah“. Nama je dato da se usavršavamo „do punoće rasta Hristova“ i da stalno težimo nečem većem, ne radi isticanja pred drugima već radi upodobljavanja Bogu i primjera drugima. Naravno, što je čovjek na nekom većem položaju ima i veću odgovornost pred Bogom, rodom i svojom savješću.

Imala majka dva sina, jedan je dobro živeo i radio u Otadžbini, a drugi je bio vladika u Americi, govorio Vam je vladika Sava, negdašnji episkop istočnoamerički i kanadski. Kako je biti vladika u dijaspori?
 Svuda je zemlja Gospodnja. Ako čovjek shvati svoju ulogu ozbiljno, onda mu je jednako odgovorno i teško, ma gdje da je. U rasijanju (dijaspori) je utoliko teže što je episkop mnogo više istaknut u narodu, više je među vjernicima, nego u Otadžbini. Drugi je i sastav ljudi ovdje. Mnogi su, rekao sam, došli ovdje „ne po volji, već nevolji“, te rane nose u duši. Kada je čovjek nečim opečaljen, on tu pačel prenosi i na druge. Ovdje smo mnogo više oslonjeni jedni na druge, i to je dobro kada bismo na dobro iskoristili. Dešava se da sve muke koje nas snalaze ne rješavamo, već ih drugima namećemo i druge njima opterećujemo. Ima i onih koji nemaju „Boga u sebi“, a željeli bi da budu nosioci vjerskog i crkvenog života. Mnogi bi da popuju popovima i vladikuju vladikama. To naročito opterećuje i veliki je problem, prvenstveno je zbog toga blaženopočivši vladika Sava izrekao ovu poslovicu.

U Americi je 1964. godine izbio raskol. Prvi put u istoriji pocepan je hiton Svetoga Save.
 Desilo se, ne ponovilo se! Raskol je strašna i pogubna stvar. To je rak rana u Crkvi. Svi mi znamo, a naročito mi u rasijanju, šta je sve donio raskol. Bogu hvala i molitvama svetog patrijarha Pavla formalno je raskol prevaziđen. Sašiven je „hiton Svetog Save“, ali taj šav još se osjeća i žulja, i danas živimo sa nadom da ćemo se navići i da neće, ne daj Bože, biti novih raskola. Očuvanje od raskola se postiže samo jakom i nepokolebljivom vjerom, trpljenjem, stradanjem, sledujuću putu Hristovome. Hristos, zabrinut za svijet i za apostole je rekao: „Želim da svi jedno budu, kao što ti u meni i ja u tebi“. Kada se pojave neke druge ideologije i kada neko želi da bude veći od drugoga – ne da služi već da mu služe ili, još gore, da on umjesto Bogu služi nekome drugome – onda se rađaju i takve stvari da se pod vidom nacionalnih interesa stvore podjele, raskoli, šizme i onda to ide do jeresi.

Došli ste u Kanadu 1984. godine, kada je postojala oficijelna zabrana kontaktiranja sa raskolnicima.
 Naravno, da bi se očuvalo biće Crkve bilo je i prestrogih, po meni bar, odluka po kojima se zabranjivalo i svako kontaktiranje sa „raskolnicima“. Nisam našao formalnu odluku da se to zabranjivalo, ali je Crkvenonarodni sabor u Detroitu, 1964. godine o tome raspravljao. Nije se dozvoljavalo ni kumstvo između „raskolnika“ i „federalaca“, kako su jedni druge zvali. Da bi umanjili uticaj politike, tadašnjeg Titovog režima, zabranjeno je te godine predstavnicima jugoslovenskih vlasti dolazak u crkvene prostorije i bilo kakvo učestvovanje. Sada vidim zašto je ova poslednja odluka i bila dobra.

 Sanjali ste o prvom srbskom manastiru u Kanadi. San se ispunio…
 San svakog monaha je manastir! Ideju o manastiru u Kanadi je prvi istakao sveti vladika Nikolaj. U našem narodu, neko je rekao da svaki Srbin ima svoj manastir. Svaki Srbin, danom hoda je mogao stići do nekog manastira. Manastiri su, naročito u našem narodu, svetija mjesta od crkve. Kroz vijekove manastiri su odigrali neizbrisivu i veoma značajnu ulogu u srbskom narodu: To su bile prve škole, bolnice, biblioteke, prepisivačke škole, umjetničke radionice, izvori pismenosti i kulture. „Manastiri gusle i gudalo, to je naše srbsko očuvalo.“ Bogu hvala, ostvario se taj san, i eto podigli smo manastir u Kanadi. Još samo da da Bog da se monaštvo, koje nažalost nema tradiciju na američkom kontinentu, umnoži i onda bi bila puna satisfakcija. No, nažalost, sve je manje poroda u srbskom narodu, pa i to je uzrok što je sve manje monaha. Nekada se znalo da Srbin ima djecu – jedne za Boga, druge za kralja, a treće za ratara itd.

Danas se nove globalističke sile obrušavaju na Crkvu. Kako to prevazići, kako se odupreti?
 Uvijek je u svijetu borba između dobra i zla. Nekada se to izražavalo u otimanju i osvajanju tuđeg dobra silom i oružjem, danas sve više ucjenom i uslovljavanjem da se pretopimo u bezličnu masu. „Ne može se služiti Bogu i mamoni“ – Bogu i bogatstvu. A u globalizmu se baš na bogatstvu insistira. A to „bogatstvo“ je bez Boga koji je osnovni pojam u toj riječi! Umjesto savršenog i jedinog Hrista, mundijalisti i globalisti stavljaju u centar „savršenog“ čovjeka – antihrista. Tu je borba neprestana. Mi se molimo Bogu i stalno ponavljamo riječi psalmopjevca Davida: „Ne uzdajte se u knezove, u sina čovječijeg u kojega nema pomoći“. (Ps. 146, 3). Znamo mi da su nam potrebna i ovozemaljska blaga. Ali zar Hristos nije nahranio 5.000 ljudi samo sa pet hljebova i dvije ribe? Treba se truditi da živimo jevanđelski, da ištemo najprije „Carstva nebeskoga i pravde njegove, a ovo će nam se sve dodati“ (Mt. 6, 33)

Stiče se utisak da mediji danas uvode priču o međureligijskom dijalogu, o ekumenizmu. Koliko nam je to potrebno danas?
 Mi se u Crkvi molimo Bogu „za mir u cijelom svijetu, za blagostojanje (postojanost) svetih Božjih crkava i sjedinjenje svih“. Dakle, mi smo pozvani da svijetu svjedočimo istinu. Da se svijet spase i dođe do poznanja istine. I u tom smislu, kao svjedoci istine Božje treba da smo prisutni, ali to nipošto ne znači da sledujemo drugim uzorima, da zarad nekog bez osnove proklamovanog boljitka sledujemo putu onih koji su izmjenili tu istinu.

 Otkud tolika srbska nesloga i odsustvo patriotizma u srbskom narodu?
 Nije to ni dnevna, ni politička tema. Niti je od ovog vremena. Reći ću samo ovoliko: i jedno i drugo, i nesloga i odsustvo patriotizma, počinju onda kada neko zaboravi, i u umu i u duši, kako se molimo u osnovnoj molitvi Gospodu. Ne kažem „Oče moj“ nego „Oče naš“ čak i onda kada je molitva najličnija i najintimnija. Zanemarimo li molitvu, zanemarimo li vjeru u Oca našeg beznačalnog, stavili smo sebe, jadne, male i izolovane, u centar svega. I kako da se onda takav usamljen čovjek ne napuni strahom od svega i svačega? A od toga počinje i nesloga i odsustvo patriotizma. Pa i onda kada takav čovjek i ne vidi koliko je jadan i isprepadan, kada misli da je moćniji i iznad drugih ljudi. Da se Lazar nije molio „Oče naš“, ne bi bilo Vidovdanske žrtve zahvaljujući kojoj i danas znamo ko smo i šta smo. A srbska istorija puna je ovakvih primjera, od Kosova 1389. godine, preko srbskih ustanaka, do stradanja i žrtvovanja u velikim ratovima i pogromima dvadesetog vijeka.

 Da li su Srbi u Kanadi ktitori i zadužbinari?
 Sledujući naše Svete i čestite, Srbi svuda, pa i u Kanadi, iskazali su se u zadužbinarstvu. Zadužbina i dolazi od riječi „za dušu“. Srbi su i ovdje u Kanadi, za spas svojih duša podigli mnoge zadužbine – 27 crkava, među kojima je i naš jedini manastir Svetog Preobraženja Gospodnjeg, u Miltonu. Pored toga, Srbi su činili i čine dobročinstva i drugim ustanovama, manastirima, školama, svojoj sabraći u Otadžbini u svim nevoljama, a ovih godina naročito Srbima na Kosovu i Metohiji, i pojedincima kojima je pomoć u određenom trenutku bila potrebna. Tokom ratnih godina sakupljeno je i poslato preko 40 šlepera razne humanitarne pomoći. Naš dobrotvorni fond je zbrinjavao jedno vrijeme, tokom devedesetih, ratnih godina, 1.600 djece, ratnih siročadi bez roditelja ili sa jednim od roditelja. I sada, svake godine, pozamašna suma bude sakupljena i poslata u Otadžbinu.

 Rajko Petrov Nogo, povodom vaše najnovije knjige „Kovčežić uspomena: Moj put ka Bogu“ (2011), piše: „U čuždoj zemlji u Kanadi, ovaj je vladika prostrano i lijepo parče zemlje posrbio“.
 „Kovčežić uspomena“ je takođe jedna ideja da se na ličnom primjeru pokaže raspon od onoga šta čovjek ponese od mladosti, do onoga koliko to ima značaja kroz njegov život. Ima tu i te kako povezanosti i značaja. Još jedno, htio sam da ostavim djelo o sebi dok sam živ i dok su svjedoci živi, i mogu to potvrditi. Nisam književnik, ali se, eto, sticajem okolnosti bavim knjigom.
 I „Kovčežić uspomena“, ovo je mala knjiga, ali je značajna utoliko što joj je saizdavač, pored „Istočnika“ i „SKZ“.
 Naša izdavačka kuća „Istočnik“ je veoma zapažena na Sajmu knjiga u Beogradu. Ove godine, ako Bog da, biće dvanaesta uzastopna godina da se pojavljujemo. Svaki put budu poneke nove knjige. Zasluga je tu prvenstveno onih naših prijatelja, pisaca i književnika koji su nam ukazali povjerenje i sarađuju sa „Istočnikom“…

Teškoća je puno u svetu, u veku, u narodu i u Crkvi, pišete.
 Polazeći u Kanadu ispratio me je patrijarh blaženeuspomene German riječima Hristovim apostolima: „Evo ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezaedi kao golubovi“ (Mt. 10, 6). Uostalom, „krst nositi nama je suđeno“, kaže Njegoš. Vreme je teško. A koje je vreme za nas hrišćane lako? „I svi će vas omrznuti zbog imena mojega. Ali koji pretrpi do kraja, taj će se spasti“ (Mk, 13, 13). Trudimo se, svagda da, kako sveti patrijarh Pavle kaže: „Da nam se preci raduju, a potomci ne postide!“

 

Razgovarala Zorica Zec

 

Izvor: Pečat