Intervju sa Peđom Slavnim

Prvo pitanje mu nekako dođe obično uvod u priču, neki kraći opis osobe koja daje intervju, pa da ne kvarimo tu tradicijiu i ovoga puta prvo pitanje bi bilo, ko je Predrag Ikonić? Reci nam nešto, reč, dve, tri, rečenicu koju o sebi.

Prvo pitanje ti je i najteže od svih koje si mi poslao u prvoj turi. Ne mogu ti ja tu puno reći, bolje da si nekog drugog pitao. Ono što ja mogu potvrditi je da sam veliki sanjar, da maštam otvorenih očiju, malo spavam, ali previše sanjam, u stvari ja imam neke osobine zduhača, ako znaš ko su zduhači... Rođeni sam Sarajlija, porijeklom iz Foče, živio sam u Vogošći, Višegradu, Jahorini, Lukavici, a poslednjih osam godina živim i radim na Palama. Diplomirani sam mašinski inženjer sa stalnim zaposlenjem, a povremeno nacrtam i neku tablu stripa. Stalno sam tu negdje u svijetu devete umjetnosti iako ne stižem da crtam ni približno onoliko koliko želim. Član sam udruženja "UPPS" i "Deveta dimenzija" i karakteristični predstavnik zlatnih retarda srbskog stripa.

Otkud ti u stripu? Kad si se prvi put zainteresovao za strip generalno bilo da je čitanje/crtanje u pitanju?

Kažu da sam vrlo rano naučio da čitam. Po pričama mojih roditelja i sestri, nisam imao ni pune četiri godine kada sam uzeo bukvar jedne od njih i počeo da sklapam kompletne rečenice bez greške. Ubrzo sam se pogubio kada sam vidio stripove kod četiri godine starijeg rođaka, Dragca, koji je živio u kući do moje! Vjerovatno su to bile edicije "Nikad robom", "Mikijev zabavnik", "Politikin zabavnik", "Mikijev almanah" i sl. koje je on gutao! Ja sam automatski bio začaran tim fantastičnim svijetom stripa i mašte i krenuo sam sa crtanjem. Malo sam precrtavao tuđe junake, ali uglavnom sam odmah počeo raditi svoje serijale. Znao sam da iscrtam školske sveske svojih sestri i rođaka pa su oni kasnije imali problema u školi. Kupovao sam dosta stripova prije nego sam i pošao u školu. Prvi strip kojeg se baš dobro sjećam iako ih je bilo dosta i prije njega je "Nevidljivi čovek", epizoda sa Zagorom Tenejom. Mada, meni je Veliki Blek kao i većini raje iz moje ulice bio uvijek broj jedan.Naročito onaj iz pera domaćih autora.

Pomenuti rođak, Dragac bio je pokretač svih naših akcija i dešavanja iz djetinjstva. Na njegovu ideju smo valjda inspirisani "Dnevnikovim" izdanjima "Zlatna serija" i "Lunov magnus strip" kao i saznanjima kako se to radi u Boneli ekipi formirali strip klub u našem naselju Hotonj. Ime je bilo "HOCRKL" (HOtonjski CRtački KLub). Bilo je nas 5-6 koji smo crtali, pisali, skupljali stripove (Dragac, pokojni Nešo, Haš, ja...). Krenuli smo kao novosadski "Dnevnik" sa dvije edicije sa po četiri junaka. Neko je crtao određene junake, neko samo naslovne i sl. Pravi timski rad! To su bili mali stripovi tj. romani kako smo ih zvali formata otprilike A6 na listovima bez linija i na oko 16 stranica sa koricama po epizodi. Olovka i drvene boje. Nismo znali za tuš, hamer i sl. To je došlo kasnije. Eto, to je bio sami početak, ovo doba "Hocrkla" je otprilike 4-5. razred osnovne.

UPPS era. Možeš li nam nešto reći o tome, kako je to sve počelo, kada si krenuo da radiš na sajtu, i kako je to uticalo na tvoju strip karijeru?

UPPS era... Ovo era zvuči kao istorija. Moj prvi kontakt sa svijetom stripa i interneta nakon 7-8 godina ratne i poslijeratne pauze bile su "Strip vesti" Zlatka Milenkovića, a nakon toga sajt Marka Šunjića stripovi.com. Taman kada sam naučio šta je forum, nickname, post, topic, kako se kače slike na forum i sl. jedna mlada ekipa puna energije krenula je sa formiranjem svog strip foruma i sajta. U početku se na taj forum ulazilo na poziv, nije bio otvoren za sve. Sjećam se da je mene tamo pozvao drugar sa stripovi.com sajta pod nadimkom DusMan (Dušan Mladenović, danas odgovorni urednik edicije "Veseli četvrtak").

Ubrzo je forum postao otvoren za sve i krenuo je sa radom i sajt sa raznim zanimljivim sadržajima iz svijeta stripa. Tu sam "upoznao" dosta super ljudi virtuelno, a mnoge od njih kasnije i u stvarnom životu. Predsjednik udruženja UPPS, Magic (Vladimir Ćuk) pozvao me ubrzo da se pridružim samom jezgru UPPS-a i da uđem u skupštinu udruženja. Tu su već bili neki moji stari znanci, Marlowe, pa Djole tj. Vladimir Tadić sa kojim sam uradio nekoliko zajedničkih stripova, a ubrzo su se pridružili Nodice, Pantelejski, Zombie, Ozzy i sl. To je bilo negdje početkom 2006. godine, a ubrzo nakon toga je uslijedio naš zajednički odlazak u Leskovac na balkansku smotru mladih strip autora. Opet me Magični pozvao da idem sa njima, ugostio me domaćinski u svom stanu u Beogradu pa smo zajednički kao predstavnici UPPS-a otišli na smotru: Magic, Vuk Marković, Suzana Lazarevski i ja. Nekoliko godina već, čini mi se od 2002. ili 2003. godine "virtuelno" sam poznavao jednog od organizatora smotre i mog velikog drugara Marka Stojanovića, Srđana Nikolića Peku - neraskidivi dio tog leskovačkog ganga, majstora nad majstorima i velikog čovjeka prije svega, sam prvi put tada sreo i oduševio me na prvi susret, sa Deksom Pantelejskim sam sarađivao već nekoliko godina, a da se nismo poznavali do tada, s Bojanom Vukićem, Davorom Dramičaninom četovao svakodnevno, s Vladom Aleksićem sam se dopisivao godinama, a znao sam i mnoge druge crtače tako virtuelno, ali ovo je bilo prvi put da se sretnem sa svima njima uživo i da zajednički stvaramo crtamo, pričamo o najljepšoj sporednoj stvari na svijetu ;) Prelijepo je bilo to ljeto i ti ljetni dani, meni jedni od najljepših u životu, neopisivo... U Leskovcu sam osjetio ogromnu ljubav, toplinu, pripadnost i sl. Pojačala se moja vjera u strip i sve što radim... Upps, da ne odlutam od pitanja.

Sve te osjećaje od početka sam imao na UPPS forumu, a Leskovac mi je bio UPPS uživo! Tako sam to osjećao. Vremenom su se stvari promjenile, dosta stare UPPS ekipe napustilo je sajt, veliki dio fanova je odlazio, ali je dolazilo sve više strip crtača i istomišljenika, naročito nakon te leskovačke smotre. Meni je takva atmosfera odgovarala, ne ta gdje se odlazi s foruma nego ta gdje je većina članova foruma autorska (crtači, scenaristi, koloristi, kolumnisti...). Kad već nisam imao mogućnost da u svom okruženju pronađem istomišljenike, UPPS mi je to omogućio virtuelno. Neopisiv je značaj UPPSa na moj rad (ne bih rekao karijeru to mi zvuči nekako pretenciozno), a mislim i na samu strip scenu u okruženju. Naročito je bilo dobro vrijeme kada smo tek krenuli sa strip radionicom, crtanjem na zadatu temu...

"Ekstra Gedža". Čuo sam za to, ali lično nisam video. Možeš li nam objasniti ko je ili šta je "Ekstra Gedža"?

Odgovor je vrlo jednostavan, "Ekstra Gedža" je tatko na superheroji. Strip serijal "Ekstra Gedža" nastao je u glavama mladih Nišlija Dejana Stojiljkovića, Dejana Kostića i Andrije Milojkovića prilikom njihovih svakodnevnih boravaka u Klubu Pravnog fakulteta u Nišu dok su ispijali litre i litre "Rubinovog" vinjaka. Riječ je o domaćem superheroju sa južnomoravskog područja, zemljoradniku koji štiti slabe tj. studente, alkose, kolege zemljoradnike i ostalu bagru. Obožava narodnjake i uvijek sa sobom nosi ramoniku jer ima običaj da ispoljava svoj antitalenat za muziku koji mu je ujedno i jedno od najjačih oružja. Pravo ime "Ekstra Gedže" je Milisav Lukić, ima tridesetak godina, i dobija super moći kada popije gutljaj džibre iz hrastovog bureta skrivenog u mračnoj pećini.

Džibru je svojevremeno spravio Velizar Čudotvorac, poznat po nadimku Velizar Šljokča i to za Kneza Lazara lično! Kasnije je knez Lazar tu džibru poklonio Milisavljevom pretku za zasluge u borbi protiv Turaka. Deksa Pantelejski se povremeno susretao sa Milisavom, čak je jednom prilikom uradio i intervju, specijalno za UPPS.

Ja sam se pomenutoj ekipi stvaralaca pridružio krajem 2003. godine na poziv Dekse Pantelejskog jer smo imali namjeru da uradimo neki zajednički strip. Bio je to jedan od najtežih perioda u mom životu jer sam se oporavljao od teške saobraćajne nesreće i rad na ovom stripu bio mi je terapija koja mi je pomogla da iako udaren u glavu povremeno bacim i neku pametnu. Prva epizoda koju sam uradio "Sajgon, Sajgon" nacrtana je kompletna u krevetu, na pleksiglas tabli koju sam držao u krilu jer sam bio skoro nepokretan, tako da sam za nju baš intimno vezan.

Krajem 2008. godine, zahvaljujući Deksinoj upornosti i agilnosti, uspjeli smo objaviti prvu južnomoravsku grafičku novelu "Ekstra Gedža - tatko na superheroji" koja je na 80-ak stranica donijela četiri epizode ovog strip junaka, more tekstova i intervjua, južnomoravski riječnik i sl.

Poslednjih godina pauzirali smo od rada na "Ekstra Gedži", ali on je tu oko nas svakodnevno, čuva nas, štiti i vreba trenutak kada će opet da uleti na rafove striparnica!

Isto vazi i za "Larmadžije". Ime mi zvuči kao da je neki serijal u pitanju, možeš li nam reći nešto o tome?

"Larmadžije" su čudo! U raznim periodima života imao sam uvijek to "nešto" što me udaljavalo od uglavnom ružne stvarnosti i davalo mi pozitivnu energiju. Nakon rata, krenuo sam sa studiranjem Mašinskog fakulteta i upoznao cijelu plejadu fantastičnih likova koji su mi i dan danas najbolji prijatelji. Svakodnevno se zahvaljujem Bogu na tome, što me spojio sa svima njima. Bilo je tih godina u obilju dobre zajebancije, cuge, derneka, djevojčica, ma svega! Te neke naše izlete u raznorazne dimenzije iz milja smo zvali "larmadžijanje".

Većina nas smo svirali gitare i imali smo običaj da na dernecima na poznate melodije kalemimo svoje opičene tekstove i tako je nastao VIS "Larmadžije" koji je čak i ovjekovječio nekoliko hitova iz pera raznih autora. Najpoznatija stvar svakako je pjesma "Nek pobjedi feLACIO" u narodu znana i kao "Milena Dravić" koju je specijalno za nas komponovao Rajko Dujmić iz "Novih fosila". Kada su "Larmadžije" prestale da postoje u tom muzičkom svijetu (iako larmadžijanja ima još uvijek, ne toliko kao ranije, ali ima) kontao sam da kroz jedan strip serijal, u kaiševima ovjekovječim neke od istinitih dešavanja iz tog doba. Nije toga dosta nacrtano, svega desetak kaiševa, ali su objavljeni u mnoštvu časopisa i blogova, možda su i najobjavljivaniji moj strip ("Eon", "Pressing", "Strip pressing", "Dan", "Revija D", "Parabellum", "Kreator", itd.).

Pretpostavljam da su "Larmadžije" i "Ekstra Gedža" bili pre "Parabelluma". Kako je došlo do ideje da se pokrene realizacija jednog strip magazina poput "Parabelluma"?

Pokretanje strip magazina koji bi objavljivao radove domaćih autora je jedan od ostvarenih dječačkih snova. Oduvijek sam to želio jer sam od malena fasciniran izdanjima poput "YU stripa", "Našeg stripa", "Oscara" i sl. Ideja o "Parabellumu" postojala je i prije registrovanja našeg udruženja, ali nikada nije došlo do realizacije jer je uvijek bilo više faktora koji koče nego onih ZA. Ekipa koja je bila okupljena oko te ideje je upravo ova ekipa "Devete dimenzije". Kada smo registrovali udruženje, jedan od osnovnih ciljeva bio je pokretanje biltena, magazina udruženja koji bi jednom godišnje objavljivao radove domaćih autora kao i radove naših kolega iz susjednih država.

Zahvaljujući angažovanosti cijele ekipe iz Republike Srpske uspjeli smo vrlo brzo objaviti prvi broj na 140 stranica. Ukoliko si čitao epizodu "Sendmena" "San hiljadu mačaka" znaš da je moguće ostvariti čak i nemoguće kada dovoljno ljudi sanja isti san i u isto vrijeme. Ne zna se koliki je taj "dovoljan" broj sanjara pa je neophodno za takvo nešto non stop sanjati isto i promovisati ideju. Maza, Zoka, Šile, Stanko, Rašo, Dule, Feniks i ja smo sanjali isti san dugo vremena i eto ostvario se!

U pomoć pri realizaciji prvog broja "Parabelluma" su nam naravno pritekle kolege iz okruženja (u prvom broju uglavnom iz Srbije, ali već u broju 2 imaćemo radove stripadžija iz Hrvatske, Crne Gore, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Kanade, Bugarske...) koji su ustupili svoje stripove i tekstove na objavljivanje bez ikakve finansijske nadoknade. Kratak je period od kad je izašao prvi broj do danas pa je još rano za neke analize, ali evo, mi smo već u finalnoj fazi realizacije broja 2 pa možemo krajem godine da sve to rezimiramo (broj dva izašao op.a.)

Šta je "Deveta Dimenzija"? I što baš deveta, a ne osma npr? Čime se bavi "Deveta Dimenzija"?

"Deveta dimenzija" je naziv Udruženja strip autora i obožavalaca stripa Republike Srpske. Poslednjih pet-šest godina šaka entuzijasta iz raznih dijelova Srpske krenula je sa mrtve tačke. Milorad Vicanović Maza, Zoran Pejić, Stanko Gojić, Radovan Subić, Dejan Šijuk, Goran Dujaković Feniks, Duško Vučković i ja povremeno smo se sastajali i nakon nekoliko mjeseci pripreme smo i zvanično registrovali udruženje. Priključili su nam se i mnogi drugi povremeni ili aktivni strip autori i fanovi iz okruženja. Kada smo tražili naziv za ime udruženja bilo je par prijedloga, a usvojili smo ovaj Mazin. Naime, svojevremeno je u doba stare Jugoslavije funkcionisala strip grupa "Deveta dimenzija" čiji su čllanovi bili iz raznih dijelova bivše nam države, a najistaknutiji predstavnici svakako su bili Desimir Miljić, Milorad Vicanović, Denis Fabijanić i Stevan Šinik. O simbolici broja devet, ne treba previše filozofirati. Svi već dobro znamo da je strip deveta po redu grana umjetnosti!

"Deveta dimenzija" se bavi popularizacijom i promovisanjem stripa u Republici Srbskoj, produkcijom, izdavaštvom, organizovanjem izložbi, strip radionica, strip škola, promocijom autora Srpske izvan granica države i sl.

Zašto je Peđa Ikonić Peđa Slavni? Po čemu je on to, i u kojim krugovima, slavan?

Nadimak „peđa slavni" nastao je u periodu studiranja i čuvenog „larmadžijanja" o kome sam već govorio. Kumovao mu je moj veliki prijatelj, Aleksandar Petrić i čini mi se da ga je prvi put koristio kada je napravio „Pjesmu o Larmadžijama" na melodiju one „Na morskome plavom žalu". Meni je nadimak od početka bio simpatičan pa sam ga usvojio i počeo sam se u na svojim tablama potpisivati tako, prvo sa velikim početnim slovima, a kasnije sve malim. Strip „Zašto nema ispita iz matematike", treća epizoda serijala „Igre na snijegu" prvi je u kom sam se tako potpisao. Vremenom me i dosta ljudi počelo zvati nadimkom „slavni". Ne znam ja da li sam i zašto slavan u pravom smislu tog pridjeva, pa sam skontao da je možda najbolje da odgovor na to daju oni koji su i komovali tome, a evo šta mi je Acika rekao kada sam mu pročitao tvoje pitanje:

„Peđa je slavan u svim krugovima gdje se pojavio i gdje se pojavljuje, a ti krugovi ljudi se šire i gdje god ti ljudi krenu širom svijeta pronose njegovu slavu. S obzirom na iskrenost i čistotu duše, inteligenciju i nebrojene talente niko ko god da je ikada upoznao Peđu nije ni sumnjao da će on jednog dana nositi teret svjetske slave, a ja i to naše najbliže društvo okupljeno oko faksa i Larmadžija, koji smo dug period života živjeli zajedno, prošli sve uzduž i poprijeko, skontali smo u tom momentu da zbog porebrzog načina života mi nemamo potrebu da čekamo zvaničnu potvrdu njegove slave tako da smo ovim nadimkom obezbjedili sebi da živimo, zezamo se i sazrijevamo sa slavnom ličnošću svjetskog ranga."

Ko je Žorž Strašni, odakle je stigao i kuda je otišao?

Žorž Strašni je nadimak žive legende mašinskog fakulteta i uopšte Univerziteta u Istočnom Sarajevu, Đorđa Ćeranića, vječitog neženje iz sela Obalj kod Uloga. On je bio neraskidivi dio mašinskog i studentskog života u studentskom domu Lukavica, brinuo se i o studentima i profesorima, a naročito o ženama svih uzrasta. Dobrodušni duhoviti brko, prepun životnih priča poznat je bio po svojoj crnoj kapici i dugom crnom kaputu i ja sam jednostavno morao da ga ovjekovječim u jednom od prvih stripova koje sam uradio nakon dugo godina pauze. Govorim bio jer Žorž je trenutno u penziji u stvarnom životu, a u ovom stripaškom je samo na prinudnom odmoru. Ime Žorž mislim da je koristio za predstavljanje nekim strankinjama preko ineterneta i kad smo to provalili, odmah smo usvojili, a ja sam mu dodao prezime

Strašni jer sam ubjeđen da je on neki dalji rođak čuvenog Hogara Strašnog. Voli pivo, voli žene, ima brkove... Strip je od starta prihavćen od strane svih tadašnjih studenata, a i šire jer je izlazio u nekoliko studentskih časopisa u Republici Srbskoj i Srbiji, a u Crnoj Gori se zahvaljujući Simonu Vučkoviću i Mirku Zuliću pojavljivao i u dnevnim novinama „Dan". Saradnja sa Zlatkom Milenkovićem, tvorcem „Strip vesti" dovela je do toga da Žorž Strašni svoj život živi i na internetu. Jedan dug period oko godinu dana dok je Zlaja uređivao „Nedeljni strip" Žorž se pojavljivao u formi kaiševa. Ja sam htio da ovjekovječim te mnoge njegove pa i naše dogodovštine sa djevojkama i ženama, ali sam često u nedostatku materijala obrađivao poznate i nepoznate viceve na tu temu.

Prije 7-8 godina imao sam ideju, u stvari napravio sam sinopsis i razradio ga po stranicama za album od 60 stranica koji se trebao zvati „Gospodar tangi". Žorž Strašni i Larmadžije su trebali biti glavni likovi. Nacrtao sam 3-4 stranice stripa, ali sam neiskusno zbog formatiranja hard diska ostao bez razrađenog sinopsisa. U tom periodu počeo sam sarađivati sa Deksom Pantelejskim, i kako je vrijeme prolazilo moj stripaški život je išao u nekom drugom pravcu i sve mi je bilo teže da se prisjetim detalja iz tog albuma tako da ga nisam nikada ponovo napisao. Volio bih da to ipak nekad uradim jer „Žorž Strašni" nije otišao u legendu, kao što sam na početku rekao on je svakako živa legenda i vratiće se na stranice mojih stripova kad tad. Pa evo, proljetos se pojavio na naslovnoj stranici „Parabelluma" broj 1.
Šta nam donosi drugi broj Parabeluma? Kakva će biti budućnost ovog lista?
Uopšte nije šuplja priča kada kažem da je budućnost „Parabelluma" svjetla uprkos teškom vremenu za život, ne za strip. Strip na ovim prostorima doživljava reinkarnaciju, počinje neki novi život. Naš cilj je bio jednom godišnje štampati strip magazin sa domaćim stripovima i tekstovima i na taj način uz salone i izložbe održavati živim strip scenu u Republici Srbskoj. Probaćemo da uradimo nešto istorijski kao što su Marko i Deksa sa „Strip Pressingom" i ekipom okupljenom oko njega. Ja ne znam da li su ljudi iz okoline svjesni uopšte značaja najboljeg domaćeg strip magazina na ovim prostorima, a to je sigurno „Strip pressing", za opstanak i popilarizaciju srbskog i balkanskog stripa. Mislim da ovaj ritam možemo izdržati jer iako malobrojna, ekipa „Devete dimenzije" je uporna u ostvarenju svojih ideja. Jedan magazin godišnje, plus još neko vanredno izdanje, možda album nekog domaćeg autora i ja sam zadovoljan.

Zahvaljujući tome što neko cijeni naš rad i uz malo sreće uspjeli smo obezbjediti sredstva za štampanje još jednog broja „Parabelluma" u ovoj godini. Jesmo prekršili planirani ritam, ali nadam se da nam niko ne zamjera. A broj dva kao što ćete odmah u startu vidjeti je obolio od jedne savremene bolesti čovječanstva, gojaznosti. Ovaj put dosta deblji, na preko dvjesta crnobijelih stranica objavljeno je dosta kvalitetnog materijala, stripova i tekstova. Osnovne ideje koje smo imali u prvom broju nastavljamo ostvarivati i dalje, tako da mogu reći da „Parabellum" ima jasnu koncepciju, a to je: u jednom dijelu predstaviti stripaše iz Republike Srpske koji trenutno rade, prezentovati radove domaćih stripadžija iz ex-Yu okruženja, posvetiti dio prostora školama stripa i radovima najmlađih autora i sve to promješati sa kvalitetnim redovnim kolumnama. Iz toga slijedi da smo i u broju 2 zadržali sve redovne tekstualne rubrike iz prvog broja, a dodali i neke nove. Imali smo namjeru u ovom broju, a i uspjeli smo u tome predstaviti dva najznačajnija domaća strip serijala poslednjih godina, a to su „Vekovnici" Marka Stojanovića i „Zabava za celu porodicu" Vladimira Tadića. Oni su tema naših rubrika „Južnjačka uteha" pomenutog Stojanovića i „DJ Meho šou" Uroša Smiljanića, a objavili smo i po jednu dugometražnu epizodu oba stripa. Tu je naravno fragment iz „Istorije stripa Republike Srpske" Gorana Dujakovića, intervju „Čašica razgovora sa...", „Legenda o znanom junaku", „Putovanje Mangaplovom" Gorana Markovića, „Legija nezaboravnih" ovaj put u izvedbi Harisa Cerića, „Naši preko grane", a ima i par tekstova o aktuelnim strip dešavanjima iz okruženja. Nova rubrika pod nazivom „Parabellum vam predstavlja" ovaj put ugostila je strip kuću „Komiko" iz Novog Sada. Odličnih stripova, novih, a i legendarnih imena ima na sve strane, da ne bih sada detaljisao, svakako će ovih dana krenuti najava po forumima jer „Parabellum" broj 2 izlazi u oktobru 2011. godine. Samo ću reći da ovaj put imamo saradnike iz skoro svih bivših republika (Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora), a imamo i nekoliko tabli autora iz Bugarske, Italije i Kanade. Ja se uvijek najviše zahvaljujem pa ću to uraditi i u ovom razgovoru svim našim saradnicima autorima, kolumnistima, ilustratorima koji su nam ustupili svoje radove na objavljivanje bez ikakvog honorara. Stvarno nemam riječi za te momčine i ljudine koji žive za strip, ulažu ogromnu energiju uprkos svemu. Obično izbjegavam da izdvajam nekoga, ali stvarno moram pomenuti Marka Stojanovića i ekipu leskovačke škole stripa „Nikola Mitrović Kokan" bez čije saradnje „Parabellum" sigirno ne bi bio to što jeste, a šta jeste, nemam pojma.