Ćirilica i ja

Prikaz slučaja: Ćirilica i ja

 

Ne priliči doktoru stomatologije da piše o ćirilici!?

 

To je zadatak namijenjen lingvistima, istoričarima, književnicima. O ćiriličnom pismu kao kategoriji srbskog identiteta trebalo bi da pišu sociolozi, ali i neki drugi, svakako, ljudi od struke.

 

Ali, ako je to tako, zašto o ćirilici, bolje rečeno ćiriličnoj pismenosti, sve više pišu ljudi kojima to nije struka i posao? Entuzijasti različitih profesija i nivoa obrazovanja, rođeni "kojekude" i okupljeni u patriotskim udruženjima, sve češće se hvataju pera i mada često nevješto, ali ne bez hrabrosti pišu ćirilicom o ćirilici.

 

Šta im bi da se, pored mnogih kojima na ovaj ili onaj način to jeste struka, hvataju neravnopravne borbe na terenu gdje ih ti isti, uglavnom, smatraju zalutalima?

 

Ako se rezultati rada stručnjaka, koji su se bavili ili se  bave ovim poslom, mjere brojem saopštenja, naučnih radova i knjiga, ti su rezultati (pretpostavljam) veliki.

 

Ali, ako rezultate mjerimo stepenom primijenjenosti onog izučenog, zaključenog i napisanog, taj je rezultat mnogo slabiji.

 

Ipak, onaj istinski rezultat, vidi se u stepenu ćirilične pismenosti pripadnika srbskog naroda, gdje god oni živjeli, kao i u dubini usvojene potrebe za služenje ćirilicom.

 

E, taj je rezultat poražavajući!

 

Otuda, valjda, i potreba da se kao izraz bunta zbog svijesti o „okljaštrenom“ i „raščijanom“ identitetu, bolno urlikne na internet forumima, tribinama na patriotske teme i rijetkim časopisima koji pružaju priliku i naturščicima da se oglase.

 

Za mene najprihvatljiviji način da pišem o ćirilici je forma prikaza slučaja i mislim da ću na taj način najbolje iskazati svoj odnos prema ćirilici.

 

Rođen sam u Zagrebu, od roditelja porijeklom iz Grubišnog Polja (Zapadna Slavonija), a živim već evo dvadesetak godina u Banjaluci, gdje se rodilo i troje od moje petoro djece. Vođen pretpostavkom da će se moji praunici morati poprilično namučiti da dokuče svoje korijenje, prije desetak godina sam se počeo baviti rodoslovljem kao hobijem.

 

U etapama "stradanja u kontinuitetu", pogroma 1941. - 1945, raseljavanja 1945. – 1990. i konačnog rješenja srbskog pitanja u Hrvatskoj 1991. -1995., niko od mojih bližih rođaka i prezimenjaka ne živi na području gdje su vijekovima živjeli.

 

Većina mojih rođaka je "zatvorila krug", danas žive na području Srbije, odakle su im preci zbog turskog zuluma otišli u 15. vijeku i prebjegli na austrijsku stranu da spasu porodice, ali i da budu brana hrišćanstvu pred osmanlijama.

 

Da ne bi jednoga dana naši potomci, čitajući "novu hrvatsku povijest" pomislili kako su zaista njihovi preci bili srbski agresori u Hrvatskoj, valja im ostaviti rodoslove, porodična predanja, stare zapise, slike......

 

Bio sam već desetogodišnjak, kada sam saznao da sam Srbin. Bili smo u Grubišnom Polju, kada mi je otac jednom prilikom kada smo se vraćali iz lova počeo pričati o tome kako su pokojni djed i stric ubijeni u Jadovnu. Rekao je još da su ubijeni samo zato jer su bili Srbi. Pitao sam ga da li je i on Srbin, a kada je potvrdno klimnuo glavom, malo sam odćutao i glasno zaključio da sam i ja od te sorte.

 

Nisam ja to baš najbolje razumio, ali znam da su ta saznanja na mene snažno djelovala pošto bi danas na geografskoj karti mogao tačno pokazati mjesto gdje mi je otac to rekao.

 

Negdje u to vrijeme, 1967. godine, u trećem osnovne počeli smo učiti ćirilicu. Ne sjećam se da nam je rečeno da je to novo pismo vezano uz srpstvo. Ne, to je bilo samo nešto novo što smo učili u predmetu Hrvatsko-srbski jezik i za kratko vrijeme naučili. Tokom nastave, na istom predmetu, povremeno bi pročitali nešto na ćirilici, s vremena na vrijeme nešto i napisali. O podjednakom korišćenju jednog i drugog pisma nije bilo ni govora. U predmetu Hrvatsko-srbski jezik, latinično pismo je bilo osnovno i uveliko preovlađujuće, a u ostalim predmetima isključivo pismo.

 

Mada oboje potiču iz čistih srbskih porodica, otac i majka su pisali isključivo latinicom. Od onih kratkih porukica što se ostavljaju djeci na stolu, do potpisa u đačkim knjižicama. Nikada mi nisu ukazivali na potrebu da pišem ćirilicom više nego što je to nastavni plan zahtijevao.

 

Sa čitanjem je bilo drugačije. Pošto sam kao klinac mnogo čitao, u bibliotekama sam uzimao knjige ne gledajući kojim su pismom pisane. Zato sa čitanjem ćirilice nisam nikada imao problema.

 

Sa pisanjem je išlo mnogo teže....

 

E onda je došla 1971. i donijela takozvano hrvatsko proljeće. U razredu su se pojavile „šahovnice“ na "kutama". Kute su bile plave uniforme za školu, kao košulje sa dugim rukavima. Meni to nije bilo ništa neobično, ustvari, nisam imao pojma šta predstavlja ta „šahovnica“, a ne sjećam se da su mi roditelji ukazivali na to. Uostalom i na grbu SR Hrvatske je bilo to crveno-bijelo šahovsko polje. Imam negdje slike cijelog razreda, gdje većina učenika na lijevom gornjem džepu ima zalijepljenu "šahovnicu".

 

Počeše se redati događaji koji me nisu toliko uznemirili, koliko su mi ukazali da me okolina smatra nekako drugačijim.

 

Naša razrednica, ujedno i nastavnica hrvatsko-srbskog jezika, stara drugarica profesorica Mihalj (tako smo joj se obraćali), prozove me jednog dana da ustanem. Prozva još dvoje u razredu, Veljka i Nedeljku. Naša drugarica Nedeljka, koja je inače bila povučena djevojčica, nije ustala nego je u klupi iza mene, sramežljivo "putovala" iz sjedećeg u stojeći stav, sluteći da nešto "neće dobro biti". Nas troje razrednica je, posebno naglašavajući riječi Srbi i ćirilica, upoznala sa našim pravom da kao Srbi izaberemo ćirilicu kao svoje osnovno pismo u nastavi. Zatražila je i da se izjasnimo o našoj odluci.

 

Mada je ova prozivka i poziv na izjašnjavanje bio "grom iz vedra neba" instinktivno sam potražio pogledom Veljka koji je sjedio desno od mene, negdje u zadnjim klupama, valjda iskazujući i tražeći neku vrstu solidarnosti. Ali on je već gledao u mene čineći isto. Djelovao je stariji od mene, bio je viši, sa tamnim paperjem na gornjoj usni na kome sam mu zavidio. Sada je bio manji od makova zrna. Zabezeknuto je čekao da se ja prvi izjasnim. Tišinu prekide Jadranka, koja je sjedila u klupi ispred mene. Okrenu se dijete i mimo mene "sastavi" pogledom Nedeljku i procijedi: "Srpkinjo!". Jadna Nedeljka iza mene, samo što se nije onesvijestila.

 

Uslijedilo je ono: "Mir djeco, i Bastašiću?"

 

Rekao sam kao i ono drugo dvoje, da biram latinicu.  Nekoliko dana nakon ovog događaja, uslijedila su još dva slična, čime sam definitivno shvatio da sam kao Srbin neko drugačiji i u manjini.

 

Zadjelović, profesor geografije, pardon „zemljopisa“, predavajući nešto, dođe do mene, nasloni se punim dlanom na klupu, značajno me pogleda pa uputi pogled prema razredu i reče:

 

"Jel` da djeco kako mi za naše mame imamo fine nazive od milja! Mamice, majčice, majkice, a Srbi kažu keva, kao krava.....". Tu pogled opet usmjeri prema meni. Ne moram reći da majku nikada nisam zvao kevom.

 

Ne prođe dugo, a drugarica profesorica Mihalj, dok sam stajao pred tablom, odmjeri me nevoljko od glave do pete pa prozove da izađe učenik Pleš. Željko je zaista uvijek bio obučen "pod špagu". I tako, stojim ja uz njega u izlizanim pantalonama od pliša, a profesorica samozadovoljno uputi djecu da pogledaju kako Pleš uvijek izgleda pristojno i uredno sa pantalonama  "na buk", a onda mene počasti pogledom i reče: "A pogledajte ovo!".

 

Kada sam 1973. završio osmi razred i trebao se upisati u Gimnaziju, ranije pomenuti profesor Zadjelović nije mi htio izdati svjedočanstvo jer sam bio zagubio đačku knjižicu.... Možete misliti razloga!? U toj knjižici je pisao uspjeh na polugodištu. Posljednji rok za upis u gimnaziju se približio, a on se zainatio, neda svjedočanstvo i još se uživajući u mojoj nevolji, zadovoljno smješka.

 

Ne sjećam se da sam roditeljima govorio o navedenim iskustvima u školi. Ipak, ovaj put sam morao tražiti pomoć. Kada sam ispričao za svjedočanstvo, otac me je gledao sa nevjericom.

 

Sutra je sa mnom krenuo u školu. Jao što sam bio srećan! Ide tata sa mnom u školu i to u uniformi. Tada je bio u činu sanitetskog majora JNA.

 

Došli smo pred zbornicu gdje mi otac reče da ga pričekam. Čini mi se da nije prošlo ni minut, kad ono izlazi stari iz zbornice "kao furija", jedva ga sustiže Zadjelović, tapše ga po ramenu i uz usiljeni smješak uzbuđeno ponavlja: "Sve će biti u redu druže majore, sve će biti u redu......".

 

I tako, dobih ja sutradan svjedočanstvo.

 

Upisao sam Prvu gimnaziju. Ne sjećam se da sam ikada u srednjoj školi išta napisao ćirilicom.

 

Ali, iako nisam pisao ćirilicom, iako su me svi zvali Duško, našao se profesor fizičkog da me podsjeti da sam Srbin.

 

Bio sam nizak rastom i antitalenat za sport, ali sam se trudio iz petnih žila da zadovoljim i ne pokvarim prosjek ocjena.

 

Jednu od vježbi nisam uspio izvesti kako je traženo i profesor me „počasti“ sa: E pa Dušane (ime je naglasio), idi u p. materinu, pa kako to ne možeš!?. Onako iz prve, rekao sam mu da je običan iskompleksirani primitivac.

 

Na sljedećem času ulazi razrednik (inače Srbin) i pita me šta je to bilo, a ja ponovih šta sam rekao i dodadoh da je ono iskompleksirani zbog toga što je profesor visok "metar i žilet", a ono primitivac zbog psovke.

 

Poslao me smjesta kod direktora (inače Srbin) koji je pokušao ublažiti incident, ali je morao formirati sjednicu nastavnog vijeća, na kojoj su gotovo svi profesori glasali da me se isključi iz škole. Gotovo svi, jer je profesor Obrane i zaštite (inače Srbin) stao u moju zaštitu i pošto sam bio njegov najbolji strijelac, nosilac zlatne značke u streljaštvu i kvalifikovao se za prvenstvo Jugoslavije, tražio da budem pohvaljen!

 

Prilikom upisa na Stomatološki fakultet u Zagrebu u indeks sam na latinici pod nacionalnost napisao: Srbin.

 

Gotovo sve ispite koje sam padao, mada ih nije bilo mnogo, pao sam zbog onog Srbin u indeksu. Da ne griješim dušu, jednom sam na ispitu dobio odličnu ocjenu, a nisam je zaslužio, profesor je bio Srbin.

 

Diplomirao sam u roku, mada sam imao namjeru odužiti malo, proputovati.... Ali kao apsolventu, dali su mi rok od 45 dana da diplomiram, inače će me izbaciti sa fakulteta uz zabranu upisa na bilo koji fakultet u SFRJ.

 

Evo zašto:

 

Početkom 1983. mom kolegi rodom iz Vukovara pade na pamet da se na našem fakultetu primijeni takozvani  prištinski ključ upisa, prema  kome bi se na prvu godinu, bez obzira na rezultat prijemnog ispita, upisivalo 80 odsto  Hrvata i 20 odsto  ostalih.

 

Čovjek se zainatio i dao prijedlog na OO Saveza komunista, u čije sam se redove tek bio učlanio računajući na karijeru stomatologa u JNA. Bio sam siguran da ovakav prijedlog ne može proći kod studenata i akademske zajednice, ali prevario sam se. Vidjevši da niko na sjednici nema ozbiljnih primjedaba na izneseni prijedlog, puče mi film i onako preko cijele sale zavitlah partijsku knjižicu, uz naravno prigodni komentar koji je uključivao: Kako vi sijede komunističke glave.... To mi nije bilo dosta, nego sam pozvao novinare lista "Polet" koji su na tu temu napravili veliki intervju sa mnom. Diplomirao sam, položivši 11 stručnih ispita u roku od 45 dana, a da moj "slučaj" nije još stigao na glavni odbor SK grada Zagreba.

 

Vojni rok sam služio na VMA u Beogradu u školi rezervnih oficira. U četi smo svi bili mladi stomatolozi iz čitave bivše nam države. Moje kolege iz Zagreba su oformile svoj kružok u kome za mene nije bilo mjesta jer sam bio Dušan –Srbin, a Beograđani su imali svoj kružok u koji isto nisam primljen jer sam došao iz Zagreba i govorio ijekavicom.

 

Družio sam se sa kolegama iz Kragujevca, Dervente i Sarajeva. Kao "stažo", završio sam u kasarni u Gospiću, onoj istoj u kojoj je i moj otac bio pedesetih godina kao mladi potporučnik. Dakle, čudnom koincidencijom obojica smo služili u mjestu koje je 1941. bilo centar kompleksa ustaških logora Gospić – Jadovno, gdje su tati ubili oca, brata i strica, a meni oba djeda i strica. Paradoksalno je da otac i ja to nikada nismo komentarisali. Stepen "prepariranosti" našeg identiteta je bio mnogo viši od stravičnog porodičnog iskustva, smještenog  negdje duboko u podsvijesti.

 

Sa odličnim uspjehom iz škole rezervnih oficira, kao sin pukovnika JNA sa predatom molbom za stupanje u aktivnu vojnu službu, zaposlaio sam se na određeno vrijeme u vojnoj bolnici u Zagrebu. Ugovor o radu je produžavan na mjesec, tri mjeseca, ali nikada nisam dobio stalni posao, mada su upravnik bolnice i načelnik odjeljenja bili Srbi! U tom periodu stalni radni odnos i specijalizacije su dobile dvije supruge  oficira kao i unuka poznatog partijskog radnika. Sve Hrvatice. 

 

U jesen 1986. otac je po kratkom postupku penzionisan zbog, kako rekoše, nacionalizma. Pola sata nakon toga, pozvan sam da se javim šefu personalnog odjeljenja. On mi doslovno reče: "Bastašiću, vi za mene ovdje od danas više ne postojite!"

 

Ostadoh bez posla, a bio sam podstanar sa dvoje male djece i ženom studentom.

 

Zaposlio sam se u jednom selu u Sloveniji, bio tamo dvije godine, vratio se u Zagreb i dočekao 1991. godinu.

 

Trebalo bi mnogo prostora da iznesem sve neugodnosti, opišem neizvjesnost i strah kada se počeo slagati mozaik sličan onome iz 1941. o kojem mi je govorio otac.

 

Danas sam u potpunosti siguran da sam zahvaljujući prenesenom, tragičnom porodičnom iskustvu iz 1941. u proteklom ratu sačuvao porodicu od izgibije.

 

Preko noći sam se našao u jednoj bosanskoj naseobini, u sobi na spratu kuće moga tasta. Žena i djeca zaspaše na razvučenim foteljama. Izašao sam na balkon, pogledao u tamu i zapitao se: Bože, šta mi se to dogodilo?

 

Ostao sam bez otadžbine, bez rodnog grada, bez posla, sa 700 maraka u džepu.

 

Pitam se kao bi završio da sam sve one godine ispravljao ljude i insistirao da me umjesto Duško, Dujo, Dudo, zovu po imenu -  Dušane?

 

Kako bi se film odvijao da sam se još u osnovnoj školi odlučio da pišem ćirilicom, da sam i indeks ispisao ćiriličnim slovima?

 

Da li bi da sam bio kršten, da sam odlazio u crkvu, držao u stanu ikonu Svetog Trifuna, slavio krsnu slavu, provodio vrijeme u srbskim kulturnim društvima, čitao i nosio ćiriličnu dnevnu štampu.... ?

 

Šta bi se izdešavalo da nisam bio samo deklerativno Srbin, preparirani Jugoslaven defektnog identiteta?

 

Ja nisam imao od koga naučiti kako je to biti pravoslavni Srbin u Hrvatskoj. Nisu za to bili krivi ni roditelji ni djedovi ni bake.

 

Proces razbijanja, raščijavanja i postepenog gubljenja identiteta, počeo je nekoliko vijekova ranije. O tome sam počeo čitati i učiti tek prije nekih desetak godina.

 

Taj proces se i danas, punim intenzitetom odvija u Hrvatskoj. Konvertizam, odnarođivanje i brisanje identiteta preostale šačice Srba u Hrvatskoj svakodnevna je pojava.

 

Priča koju sam iznio slična je onima koju bi mogli ispričati mnogi Srbi iz većih gradova Hrvatske.

 

Iako pretpostavljam da je i epilog priče sličan, ipak ću ga napisati.

 

Kršten sam se prije desetak godina. Bio sam mnogo srećan kada je moje troje starije djece odlučilo da se krste. Znate, oni pišu ćirilicom još od prvog osnovne.

 

 

 

Negdje u to vrijeme, došla mi je pod ruku knjižica Vladike Nikolaja.... Upoznao sam jednog kaluđera, danas mog duhovnog oca, koji mi je pomogao da počnem skidati sa sebe mnogobrojne čvrste oblatne sakupljene dugogodišnjim "prepariranjem".

 

Mnogo sam se posramio kada sam prije desetak godina na jednom skupu u Hercegovačkoj Gračanici trebao da stavim svoje ime i adresu na papir koji je stigao do mene. Svi prije mene su pisali ćirilicom. Ja to nisam znao. Bio sam jedini koji se potpisao latinicom.

 

Uglavnom pišem na računaru, gotovo uvijek ćirilicom i rijetko sam u prilici da pišem rukom. Učim pisati ćirilicom, ide teško ali je motiv “k`o kuća“ velik.

 

Potpisujem se ćirilicom, jer to je moje pismo i pismo naroda kome pripadam.

 

I ne dam je!