Političke jezičke igre

Čuveni američki filozof, filolog, esejista i teoretičar književnosti, Mihail Epštein, profesor Emori univerziteta iz Atlante na katedri za ruski i istočnoazijske jezike i kulturu, bio je gost mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija tokom svog trodnevnog boravka u Crnoj Gori.
Iskoristili smo priliku i poslije liturgije održane u hramu u izgradnji Svetog Jovana Vladimira, koju je mitropolit služio sa sveštenstvom iz Bara, Sutomora i Ulcinja, u prisustvu nekoliko stotina vjernika, i zamolili uglednog profesora za kraći razgovor.
~Koliko nam je poznato, prvi put ste na našim prostorima. Da li je u pitanju odmor?
- U pravu ste. Prvi put sam Crnoj Gori. Poslije razgovora sa osobom kao što je mitropolit Amfilohije koji je nesumnjivo stub pravoslavlja u ovom dijelu svijeta, posjete cetinjskom manastiru , manastiru Ostrog, prelijepom crnogorskom primorju i poznanstva sa mojim ljubaznim domaćinima, žalim što ranije nijesam došao u posjetu. Za odmor u smislu izležavanja na plažama i upornog cjelodnevnog sunčanja zbilja se nema vremena a i to nije moj manir. Uvijek radim na nekom od projekata bez obzira gdje se nalazio. Šetnje i odmor su uvijek u drugom planu i u funkciji su ovog prvog.
~Koji projekat Vam je okupirao pažnju?
- Radim istovremeno na nekoliko projekata. Jedan nosi naziv „Budućnost humanitarnih nauka", drugi „Razvitak ruskog jezika", a treći je „Knjiga o ljubavi".
~Važite za jednog od najboljih poznavalaca ruskog jezika u svijetu. Učestvovaćete na simpozijumu o perspektivama razvoja ruskog jezika u Varni. Jezik je simbolički kod za identifikaciju jednog naroda, zar ne?
- Jedan narod se može objediniti i identifikovati samo na osnovi jezika. To nije samo lingvistički zadatak. Jezik svima omogućava da se iskažu. Jezik je stariji od države. Države nastaju, mijenjaju se, nestaju, jezik ostaje. Mentalitet naroda se mijenja brže nego jezik. Mijenjanjem jezika utiče se na brže promjene mentaliteta nego bilo kojim drugim sredstvima. Snaga uticaja moćne Amerike više leži u činjenici da engleski jezik na svoj način prožima sve nacionalne jezike, nego u mnogobrojnim bojevim nuklearnim glavama njihovih raketa. Osnovu bogatstva jedne države u 21. vijeku čine informacioni, jezički, znakovni kapital. To mnogi u slovenskim zemljama ne shvataju. Ako se ta sfera bude sužavala nikakva naftna izvorišta i bogatstvo neće pomoći. Vidjećemo. Ne znam kako je u drugim slovenskim zemljama, ali ruski jezik vrlo brzo i primjetno gubi svoj uticaj.
~Poslije raspada SFRJ zemlje članice bivše federacije su jezik kojim govori njihovo stanovništvo, a koji je u stvari srpski jezik sa određenim dijalekatskim varijetetima, nazvale po imenu svojih osamostaljenih država. Kako gledate na predlog da se u novom Ustavu Crne Gore službeni jezik definiše kao crnogorski jezik?
- To su političke igre na temu jezika. U svakom slučaju sam za bogaćenje jezika i unošenje novih riječi i izraza tako da se izvjesne razlike u dijalektu ili narječju nikako ne mogu prihvatiti kao mjerodavne za promjenu naziva jezika. To je sve jedan –srpski jezik. Ja sam za bogatstvo različitosti u jednoj cjelini, a ne za suprotstavljanje. Recimo, u Rusiji, u Smolenskoj oblasti se govori nešto drukčije nego u Rostovskoj oblasti, ali to ne znači da i jedni i drugi ne govore jedinstvenim ruskim jezikom. Dobro je kada jezik dobija nove sadržaje i bogati se, a ne kada jedna neznatna posebnost sebe proglašava samostalnim jezikom.
~U Vašoj knjizi „Velika sova" pominje se izvjesni Mihailo Černogorski. Ima li taj književni lik neke veze sa istorijskim ličnostima Crne Gore?
- Kao što znate, u toj knjizi se govori o zemlji u kojoj je sve kao u negativu. Sve što je nama normalno njima je nenormalno. Što je crno, tamo je bijelo. Dan je kada padne mrak, a kada grane sunce oni odlaze na spavanje. Što je dobro, tamo je loše i slično. Dugo vremena za nju niko nije ni znao da postoji. Tu zemlju koja se nalazi negdje na sjevernim evropskim prostorima prvi je opisao čovjek koji se zove Mihailo Černogorski. On u svojim putopisima opisuje svoj doživljaj te čudne zemlje, način života njenih stanovnika, ustrojstvo društvenog poretka i slično. Moram priznati da me je za taj lik u romanu inspirisala impresivna ličnost unuka kralja Nikole – Mihaila Petrovića. Bio je snažna ličnost, puna lirskog i boemskog u duši, čije sam memoare čitao još u ranoj mladosti i koja je na mene ostavila jak utisak.

Postateistička Rusija

~Vaši opisi postateističkog perioda u Rusiji imaju dosta sličnosti sa kritikama francuskog društva Rolana Barta.
- U pravu ste. Kao što je francuski mislilac Rolan Bart nastojao da opiše mitologiju buržoaskog društva, ja pokušavam da opišem mitologiju socijalističkog društva. Ne da je demitologizujem nego upravo da pokažem snagu te mitologije u najširem smislu . Da je depolitizujem.

Bogatstvo opusa

Profesor Mihail Epštein je svjetsku slavu stekao djelima „Relativistički modeli totalitarnog mišljenja", "Istraživanje jezika sovjetske ideologije", „Poslije budućnosti", "Paradoksi postmodernizma i savremana ruska kultura", „ Riječ i ćutanje" i "Metafizika ruske književnosti". Autor je brojnih knjiga i eseja od kojih je većina prevedena i na srpski jezik - "Esej" (1997), "Vera i lik" (1998), "Postmodernizam" (1998), „Očinstvo" (2001) , „Novo sektaštvo" (2001).