Nećemo biti maligni, pa tvrditi da autoput neće biti završen ni do Nove (2012.) godine, ali ono što smo zatekli na trasi Klašnice – Nepostojeći most na Savi, ne ostavlja ni tračak sumnje da autoput neće biti završen do kraja ovog (jun 2011.) mjeseca.

Nismo bili sigurni gdje tačno počinje autoput Banja Luka – Gradiška, pa smo svoju ekspediciju ozvaničili na početku jedinog komada (polu)autoputa koji je postojao u Socijalističkoj Republici BiH prije Otadžbinskog rata (1992.-1995.). Komad puta od Prijedorske petlje do petlje u Klašnicama, posljednjih mjeseci takođe doživljava metamorfozu.

Nadležni proširiju taj autoput, sa očiglednom namjerom da dodaju zaustavne trake i ogradu za fizičku odvojenost dva smijera saobraćaja. Taj dio puta će, budući da postoji alternativni pravac starim putem za Klašnice, sasvim sigurno biti uključen u dionicu koja se plaća. Do sada, pa i u ovom trenutku, ta dionica je besplatna i trenutno većinom iste se moramo voziti jednom trakom, bez preticanja – gotovo sve do Klašnica.

Autentični autoput

Od Klašnica je petljom riješen protok saobraćaja, i kroz tunel se upućujemo u pravcu Gradiške, putem koji ozbiljno liči na autoput. Bez namjere da se traži dlaka u jajetu, primjećuje se da liči na veoma star putni pravac, jer njegov asfalt ima dosta neravnina i naprslina. Zaista je dosta detalja gdje se vidi promjena boje određenih dijelova, koje će kiša i mraz izložiti dodatnim naporima i otvoriti rupe veoma skoro.

Nakon nepunih četiri (4) kilometra, taj autoput se ponovo uključuje na stari magistralni put do Gradiške (na Savi) i sva zabava brze vožnje prestaje. Odatle dalje, ukoliko želite da dođete do graničnog prelaza i mosta, te pređete Savu i uputite se ili u Zagreb, ili u Beograd, najisplativije je da to uradite kako ste i navikli. Dakle, zasad imamo manje od četiri kilometra autoputa, za koji (medijski zlobnici, a ko drugi) tvrde da nema ni tehnički prijem.

Radovi na izgradnji autoputa Banja Luka - Gradiška u zvanično su započeli 25. jula 2004. godine i to upravo ovom dionicom. Akcionim planom za izgradnju autoputa je predviđeno da autoput bude završen do 2008. godine, a njegova izgradnja da košta 250 miliona KM. Prva trasa puta od Glamočana do Aerodroma Mahovljani, u dužini od 5,7 kilometara, u startu je proglašena kao najteža dionica puta, koja će se graditi dvije godine, budući da treba probiti dva tunela, izgraditi pet mostova i tako dalje, i tako dalje...

Danas, gotovo 11 godina kasnije, ta dionica nije kompletirana i do Mahovljana ne možete autoputom. Sasvim je prirodno da jedna garnitura vlasti, okrivljuje za neuspjehe onu koja je bila prije toga. Mi, kao posmatrači, možemo tu vrstu opravdanja da prihvatimo ili ne. Ukoliko je nekome uopšte stalo do mišljenja biračkog tijela i javnosti.

Recimo da prihatamo opravdanje

Ako odlučimo da vjerujemo aktuelnoj vlasti, da su oni prije njih bili potpuni diletanti, te da se put ne može raditi onako kako su ga oni otpočeli, onda niko ne može uložiti prigovor na logiku da Frontal.RS podsjeti na obećanja resornog ministra i direktora Javnog preduzeća “Autoputevi RS” Dušana Topića, data 07. avgusta 2009. godine.

Tada je rečeno da bi autoput Banja Luka - Gradiška trebalo da bude u funkciji do kraja juna, a da je u njegovu izgradnju do sada uloženo 55 miliona evra. Topić je kao ugovorenu vrijednost radova za izgradnju autoputa Banja Luka - Gradiška, u dužini od 37 kilometara, naveo 78 miliona evra.On je naglasio da je, na osnovu sprovedenog postupka javne nabavke po FIDIC proceduri, druga faza izgradnje ove dionice autoputa podijeljena u tri lota.

Izgradnja lota 1 i 2 odvija se planiranom dinamikom. Izgradnja lota 3 usporena je zbog prenosa ugovora sa italijanskog preduzeća “Vidoni”, koje je bilo izvođač radova, na preduzeće koje je preuzelo poslove poslije odustajanja “Vidonija”, odnosno na firmu “Integral inženjering” - kazao je Topić.

On je naglasio da je sa Hrvatskom postignut dogovor o zajedničkoj izgradnji mosta na rijeci Savi, čija je procijenjena vrijednost 30 miliona evra i ugovorena je izrada projektne dokumentacije. U toku je izrada projekta za izgradnju mosta, a dogovoreno je da gradnju finansiraju BiH i Hrvatska popola - kazao je Topić.

Obećanje da će se građani voziti autoputem do proljeća 2010. godine, ponovio je tada i Nedljko Čubrilović, resorni ministar. U oba slučaja, do sada nismo dobili odgovor zašto se to nije ni desilo. Kako su u međuvremenu prošli i izbori, teško je da ćemo ozbiljne odgovre uskoro i slušati.

Pošto?

Još krajem oktobra 2008. Godine, spekulisalo se da je prosječna cijena kilometra prve dionice autoputa sve veća i prema zvaničnim podacima iz Vlade RS iznosila 23,1 milion maraka ili 11, 8 miliona evra.

Za izgradnju, nadzor i eksproprijaciju zemljišta prve dionica auto-puta od Klašnica do aerodroma Mahovljani, u dužini od 5,7 kilometara, do tada je ukupno potrošeno 131,7 miliona KM. Eksproprijacija je koštala 20.098.332 miliona KM, izgradnja 109.996.342 KM, nadzor milion, projektovanje 638 hiljada KM, a revizija projekta 65 hiljada KM.

Kako sad stvari stoje, teško je i zamisliti koliko je ovaj put koštao poreske obveznike Republike Srpske, a osim uključenja u Laktašima, teško da možete vidjeti koliko su radovi na preostaloj dionici odmakli.

Skreni lijevo kod Barande

Frontal.RS se odlučio da osjeti sve čari vožnje običnim magistralnim putem sa dvije trake i to smo činili sve do Nove Topole. Tu smo skrenuli kod ugostiteljskog objekta „Baranda“, po istoimenom selu proslavljenom u beogradskoj seriji „Vratiće se rode“, koja je čuvena po korupciji i nemoralu uvezenom iz glavnog grada Srbije u pitomu vojvođansku ravnicu.

Odmah na početku prođete kraj nadaleko poznatog preduzeđa Farmlend, koje je takođe dobilo velike subvencije od Srpske, a koje danas baš i ne posluje najbolje. Nakon desetak kilometara, dolazite do U raskrsnice, od kojih lijevi krak vodi prema autoputu koji se još pravi.

No, ispostavlja se da mi nismo jedini koji koriste ovaj putni pravac bez njegovog zvaničnog puštanja u promet, tako da usput nalazimo mnoštvo automobila parkiranih u sijenci nadvožnjaka, koje prži julsko sunce. Autoput je trenutno jedan daleko širi seoski put, koji stanovništvo koristi nesmetano. Zahvaljujući tome, ni Frontal.RS nije imao problem da izvidi detalje radova na autoputu.

Cijela ta dionica je bez završene ograde za fizičku odvojenost pravaca, bez uređenih prilaza i neočišćenih odvodnih kanala. Kvalitet asfalta je kao da je put već dugo korišten, na nekim mjestima je i pokrpan. Skraćeno rečeno – gotovo identičan dionici od Klašnica do Laktaša, koja je zvanino u upotrebi.

Čitavim putem se još uvijek postavljaju ograde za zaštitu od buke, velike dizalice su gusto poredane po istom, a kamioni sa natpisom Integral inženjering špartaju gore – dole. I poslije izvjesnog perioda vožnje, dolazi se do samog kraja našeg čuvenog autoputa.

Perspektiva u zidu od pijeska

Tu ste primorani da se zaustavite i pogledate u zid od pijeska, napravljen protiv onih koji bi se nesmotreno noću zaletili brzinom od 120 kmčas, a put nema nikakvu signalizaciju. Sa druge strane pješčanog zida, vidi se nasip i drvored kraj rijeke Save, a par kilometara sa desne strane, gledajući prema Savi, vidi se i Gradiška. Nažalost, sasvim nedostižna, osim povratkom na neki od nadvožnjaka, koji će vas vratiti na stari put.

Taj zid od pijeska, preko kojeg sa nadom gledamo i zamišljamo kako će nekada biti produžen mostom, zapravo je paradigma naših života u političkom, ekonomskom i javnom pogledu. Sama činjenica da se gradnja ovog putnog pravca ne prati u medijima svakodnevno, može uzrokovati veliku količinu nerealnih nadanja i doživljaja svijeta kakav on nije.

Da bi utvrdili kako je stanje na ostatku pravca ispod Nove Topole prema Laktašima, odustali smo od odlaska do Gradiške, nego smo se direktno sa nepostojećeg mosta okrenuli i uputili prema jugu.

Gradiška – Banja Luka

Taj put je sličnog izgleda i kvaliteta putne podloge, kao što je slučaj sa onim Klašnice – Laktaši, čija je dionica puštena je u saobraćaj 30. aprila. Star, neravan, i ispucao asfalt. Nema fizičke odvojenosti, izuzev nekih dionica gdje su pobijeni stubići za željeznu ogradu između traka.

Nakon izvjesnog vremena, primjećuje se da je lijeva traka (gledano iz pravca Gradiške) popločana asfaltom koji se crni, te što smo išli niže i asfaltom koji se gotovo još puši. Zatim, nekih 4 kilometra do susreta onim starim prekidom u Laktašima, dolazi do pravog prekida. Put bukvalno završava u brdu, koje je tu ostavljeno dok se ne napravi nadvožnjak.

Zatim slijedi otprilike tih četiri kilometra šljunčanog, a zatim i zemljanog puta, koji prolazi kraj aerodroma Mahovljani, na kojem nismo primjetili nikakvu poletno-sletnu aktivnost, ali smo se sjetili da je to dio koji je trebao biti završen još 2008. godine jer je „najteži“. Na toj, prvoj dionici, nalazi se dva tunela, tri podvožnjaka i po jedan vijadukt i nadvožnjak.

Sve u svemu, autoputem koji bi drage goste koji iz svijeta pristignu privučeni raftingom i banjolučkim ćevapima, zasad prolaze samo teški kamioni Integral inženjeringa i valjci koji se trude da taj put ispeglaju i asfaltiraju. Priča o rokovima je već ulazak u polje gdje će vas neko vrlo lako optužiti da se „bavite politikom“, ukoliko postavljate normalna i očekivana pitanja.

Ima li još neštoneko da se ofarba?

Iz onoga što smo vidjeli, potpuno je sigurno da se posao koji preostaje (čak i bez mosta preko Save, za koji ćemo okriviti hrvatsku stranu), ne može okončati do kraja juna mjeseca. Mi smo svoj brojač postavili na sredini ovog roka, iz prostog razloga što čekamo već tolike godine. Tako nikad nijesmo sigurni da li je juni juni, ili je možda riječ o mjesecu istog imena, samo naredne godine.

Dakle, od obećanja koja su Dodik i Čubrilović dali u februaru ove (2011.) godine, neće biti ništa. I da li zbog toga treba da se uopšte uzbuđujemo? Da li je normalno da neki politički ili drugi predstavnik nešto izjavi, a da se to poslije redovno ne obistini, a zatim i zataška sa još novijim rokom i još neuvjerljivijim opravdanjem.

Mi iz Frontal.RS nismo stručnjaci za niskogradnju, tako da bi mogli dati neko objašnjenje koje bi bilo relevantno u stručnim krugovima. Ipak, znamo da je gradnja druge dionice od 26,5 kilometara započeta 2008. godine, a ugovorom je bilo predviđeno da 31. januara 2010. bude završena. Onda je rok, između ostalih, probio i ministar Čubrilović, rekavši da će se to desiti na proljeće, a ne u zimu 2010. godine, a zatim se to nije desilo ni u proljeće 2011. godine.

Svi smo očekivali da će makar izborna godina natjerati vladajuće da taj put konačno završe, pa makar i bez mosta na Savi. No, to se nije desilo i koalicija SNSD – SP – DNS je ponovo dobila mandat da formira Vladu RS. A tu bi, već, o razlozima zašto je to tako, mogli ponešto i reći.

Bez obzira na to, mislimo da je krajnje nedopustivo da se političarima i ljudima na drugim javnim funkcijama, ne smije gledati kroz prste za obećanja koja daju, pa ih onda ne održe. Frontal.RS je ovom reportažom pokušao dati mali doprinos osvješćenju građanskog društva u Srbskoj, te osnažiti nadu da ćemo se u ovoj zemlji u susretu sa vlastima osjećati kao birači, a ne kao podanici.

Mi svakako trebamo tražiti ono što nam pripada, a to je da se uradi ono što se obećalo i na osnovu čega se osvojila vlast, ili barem da nam se redovno daju objašnjenja i opravdanja zašto nešto nije urađeno.

No, ne dobijamo ni jedno, ni drugo. Vladajuća garnitura, poslije ovolikih godina na vlasti, više nema ama baš ni jedan razlog da se vadi na bilo koga drugog, osim na sebe i svoje sposobnosti u procesu okončanja ovog Autoputa na Savi, koji sve više počinje da liči na Skadar na Bojani.

Nadati se da neće biti potrebno nikoga uzidati u temelje, kako bi, kao u narodnoj pjesmi, zidanje ovog autoputa moglo biti okončano.

Onda nas čeka most... na Savi ćuprija...