Kako nas je Hag opet propustio iznenaditi, počinjemo feljton Dani(j)ela Simića, sa podnaslovom: skribomanijom povodom skribomana. Nema se šta više čekati.
Piše: Dani(j)el Simić
Ovaj maratonski kvaziesej je napisan još 28.12.2007. godine, i eksperimentalno ponuđen jednoj od ovdašnjih internet-ispostava kolaboracionističke provenijencije. Naravno, odbijen je. Tako je ovo sada njegovo prvo obnarodovanje, koje je prošlo i provjeru ljudskopravnih inkvizitora i vremena koje ne prašta.
Riječi koje predstoje, namjeravao sam objaviti kada se burleska sa dr Vojislavom okonča, ali ovo suđenje za verbalni delikt se toliko razvuklo, da napisano (usljed velike količine alegorija) na kraju ne bude razumljivo ni samom optuženiku.Ovaj njegov zahtjev da ga puste, meni je dovoljno bitan beočug za startovanje.
Otkako sam napisao sve to, susreo sam se uživo sa Vojislavom Šešeljem u Hagu, ali osim klimajućeg pozdrava koji smo razmijenili, budući da sam bio jedini prisutan u publici, komunikacija je nastavila biti jednosmjerna. On je pričao, a ja sam se, na sablazan obezbjeđenja i Šešeljevo namigivanje, valjao od smijeha na izrečeno.
Vojvoda Od One Strane Metkoneprobojnog Stakla; nastavio je da fluktuira u akvarijumu ispunjenom besmislom, a ja sam se vratio iza linije Karlobag - Karlovac - Virovitica, te i danas potpisujem redove koji slijede:
Vojislav Šešelj i Horde zla
Netom pošto se slegla prašina oko izlaska pokojnog Slobodana M. pred pokojnog sudiju Meja, napisao sam pokojni članak Supersloba i prijatelji suda (superheroji nove generacije).
Više ga među mojim člancima na internetu nema, ali bio je posvećen baš tom pravnom vodvilju u Hagu. Pokušao sam tad pomenutoj sadomazohističkoj burlesci dati malo naučno-obrazovnog tona, provlačeći joj motivski siže kroz djela svjetske književnosti. Što je najgore, dosta ljudi je našlo kako je to bilo baš zabavno i duhovito.
Ne samo da mi se ovih dana nametnulo poređenje sa Šešeljevim slučajem, nego mi (vrlo svjesno i potpuno hotimično) ni na kraj pameti nije padalo da i njemu posvetim jedan kvaziesej, prožet impresionističkom književnom kritikom. Unaprijed sam se pripremio na to, kao što su kod nas često unaprijed poznati rezultati konkursā.
Stoga, prije nego što otpočnemo bilo šta, dužan sam jedno formalno-pravno upozorenje:
Smjestite se udobno ili odustanite. Ovo će potrajati...
Sve je u ovom predmetu mirisalo na poltronski prostačku repliku skupog proizvoda, kakve smo, u vrijeme kojim se bavi optužnica, daleko obilatije sretali po pijačnim tezgama, nego u pikselima televizijske slike. Pamasonik. Nikke. Abidas.
No, stvar se ispostavila daleko drugačija. Čak i ako su prvi kadrovi te, pet godina pritvora pripremane optužnice, takođe djelovali vrlo musavo. Pogotovo je prizor gosn. Vojislava djelovao nepristojno. Zašto je sada izronio ispod tepiha?
Stvarno nijesam shvatao šta sad on hoće, ispadajući pred nas tim psihijatrijski zategnutim licem. Crvenim od liberalne frustracije i masnim od psihopatske ambicije.
Uho, grlo - oči
Prosto me, tako zabezeknutog, natjerao da kontempliram o organima na glavi. Uši i nos ne prestaju da rastu čitavog života. Za razliku od očiju, naprimjer, koje rastu srazmjerno malo od samog rođenja. Znate kako oni đedovi Solunci, ako je još koji pretekao, imaju te organe po mjerama afričkih slonova?
Ako nije pretekao nijedan, pažnju usmjerite na učesnike proboja Sremskog fronta, i njihove fotografije iz mladosti. Ako ni tu više nema živih, onda smo u biološkom nedostatku autentičnih svjedoka, za relevantne rasprave o navedenim organima i njihovim osobinama u društvenoistorijskom kontekstu.
No, baš kao da i sama Šešeljeva nosina nije dovoljna da nam liči na bjeloglavog supa, nego je lešinarskom izgledu doprinio i taj organ, koji kod većine normalnih ljudi ne raste u odraslom dobu. U krajnje neekskluzivnim terminima, iznad kljuna od kojeg je čuveniji samo onaj Batićev, na TV ekranu su se ukazale i oči.
Ogromne, ptičije oči. Anahrono uvećane dioptrijom, zadriglom od predanog pisanja sitnih knjiga junačkijeh, u besanim robijaškim noćima.
Zar nije i Džoni Štulić otišao u Holandiju?
Za razliku od odmjerenog dostojanstva Superslobe, Šešelj je, vodeći postupak živčano i isprekidano, učinio da isti miriše na osušenu pljuvačku, a sam djelovao baš kao marveni advokat sa stočne pijace u Obrenovcu.
Zašto nije ostao ispod tepiha i ušao u legendu (kao Džoni Štulić, naprimjer) krijući kako bi bio smiješan i prevaziđen u današnjim uslovima? Što nije popio čašicu kukute, u uskom krugu sljedbenika svoje filozofije kojom je kvario mladež, već nas sada lupa u pleksus osjećajem bruke, podsjećajući da smo takvu atmosferu svakodnevno crpili iz njegovih izjava u Narodnoj skupštini Srbije?
Šešelj hoće da živi i kad priziva smrtnu kaznu. Ne pada mu na pamet da umire u istražnim ćelijama i postaje svetac u crkvama sa petokrakom na vrhu kupole.
On bi da se brani konkretno.
Da ujeda, psuje, i šutira ukoliko ustreba. Da se vrati kući ženi i djeci. Da se vrati slavodobitno i zasjedne u fotelju koju mu je, uz politički nezapamćenu odanost, zagrijao Tomislav Nikolić. Iz ovog osnovnog poriva, kreće val razlika u odnosu na nedostižan estradni nastup Superslobe.
Supersloba – sličnosti i razlike
Razlike, prirodno, nijesu same po sebi dovoljne da bi me potakle da otpočnem ovaj niz rečenica, ali biram da ih nabrojim prije bilo kakve dalje razrade spora. Čisto da bih, za razliku od onih koji se ovim predmetom bave za pare, dao bar obrise naučnog i nepristrasnog pristupa:
1. Potpuno različite optužnice. Po težini i obimu krivičnih djela koja se stavljaju na teret, ali i po svojoj specifičnoj suštini, koja nije u srazmjeri s izbornim procentima koje su optuženici osvajali za ovozemaljskog života.
2. Šepelj je potpuno drugačiji um od Superslobe, taman koliko se razlikuju i optužnice.
3. Branjenik mnogo više uvažava predsjedavajućeg sudiju i komunicira s njim. Može se tvrditi i da je to obostrano.
4. Srbska javnost se potpuno odvikla od tema, terminologije i retorike, koje prate pitanja iz vremena optužnice. U Srbiji, pak, nikad i nije znala detalje iz ratnih zbivanja van granica te zemlje.
5. Suđenje više ne prenosi uživo Soroševa B92, nego ga, kao snimke manje bitnih utakmica, u kasnim večernjim satima prikazuje 2. program RTS. (Ne i RTRS.)
6. Sudije su jeftinije estradno probrane, pa više nijesu pripadnici tri rase. Diverzitet koji garantuje princip "ni po babu, ni po stričevima", ovdje obećavaju muško, žensko, muško (Francuska, Italija, Danska).
7. Ukoliko se poštuje sudska odluka da sva tri konstitutivna naroda u BiH pričaju jednim jezikom (BHS – SHB – HBS –SBH – HSB – BSH), te ima svijest da Francuzi ne pričaju engleski iz inata, ovaj se proces od Superslobinog razlikuje i po svakodnevnoj primoranosti na bar trojezični, babilonični galimatijas. Utoliko je i zamorniji za prevodioce.
8. Društvenopolitičke okolnosti ne zahtijevaju toliki pritisak na tužilaštvo i sudsko vijeće, izuzev pojačane pažnje da se izjave optuženog drže podalje od aktuelnog političkog trenutka.
Motiv krivičnog djela
Razlika može biti i više, i manje. Opredjelio sam se za ovaj broj. No, kako sam već rekao, iz njih ne proizlazi razlog što sam se ipak odvažio, da i Voji vojvodi posvetim koju riječ.
Odluka je pristigla sporo i neočekivano. Možda čak i istim tim metodama i društvenopolitičkim okolnostima, koje su nakon odlaska Šešelja u Hag, reanimirale njegovu partiju do parlamentarne snage kakvu nikad nije imala.
Od kliničke smrti sa 8,59% glasova na prevremenim izborima 2000., do neprikosnoveno najjače stranke u Srbiji 2003. godine. Samo osam mjeseci po odlasku vožda! Bez ikakvog ozbiljnog pojavljivanja u medijima, u uslovima jednopartijske antikampanje.
Razlog skoku popularnosti, sigurno nije u radikalskim rukama. Oni neprestano zastupaju iste stavove, kao Švabo trajlala. Tako ni moje pisanje, nije u mojim rukama.
Obratite se tužilaštvu.
Pepeljuga iz Hrtkovaca
Jeste da u odnosu na Superslobinu raskoš, Šešeljevo suđenje izgleda kao koncertna izvedba opere. Bez grandioznih kulisa i sjajne kostimografije.
Nekada fensi i haj-tek autfit borilišta u Hagu, danas izgleda ofucano do stepena da primjećujemo zgužvane zavjese. Šešelju je ostala samo muzika i glas.
Stoga ovaj put ni nemam namjeru biti duhovit, te ići po književnim paralelama. To je možda bilo zanimljivo u slučaju autističnog samodršca, obrazovanog na principima dijalektičkog materijalizma. Priliku da iskazujem svoj loš smisao za humor, nepopravljivo mi je oduzelo tužilaštvo.
Optužnica
Stvar je zabavnija, što je optužnica banalnija. Neko se dosjetio da nakon toliko filmova o 1. amandmanu na Ustav SAD, optuži političara iz jedne suverene zemlje – za verbalni delikt. Vjerovatno zato, što Amerikanci ljubomorno brane i amandman koji je sljedeći. Za one koji nijesu Šešelj, pa ne pamte svakakve gluposti, on ima veze sa ličnim naoružanjem.
Vojo je dakle optužen da je izgovarao moćne riječi, koje natjeruju Srbadiju da se laća zarđalih kašika. Nema komandne odgovornosti, nema naređivanja, nema pozicije na vlasti. Šeško je medijum sa sposobnošću masovne hipnoze, koja je, šireći se preko krugovalnih postaja i štampe prelamane u Venturi, uzrok svih postjugoslovenskih zala...
Od ovoga, složićete se, teško se i može smisliti nešto duhovitije.
Patrijarh moskovski i cele Rusije Kiril čestitao je 70. rođendan čuvenom srbskom reditelju Emiru Kusturici i odlikovao ga Ordenom Svetog Serafima Sarovskog 1. stepena.
Ruski vojnici izveli su udar na parking za avione na aerodromu u rejonu Aviatorskog, uništivši jedan od stacioniranih letelica.
Na Kupjansko-Svatovskom pravcu ruske snage su podigle za