Pauk u paklu rata

Kada bi u Rogatici, gdje svako poznaje svakoga, upitali za Željka Ćorića, rekli bi vam da takav zasigurno ne živi u varoši.

Ali, kada bi i najmanjem djetetu na ulici pomenuli Pauka odmah bi vas odveli do njega. Željko Ćorić ni sam ne zna kada je dobio taj čudni nadimak, ali se ne buni kada ga tako zovu.

Uopšte, Željko Pauk se nikad ni zbog čega ne buni. Rođen i odrastao u Goraždu pored Gradskog stadiona, koji mu je obilježio život, preživio je sve strahote rata, ostavši u rodnom gradu, ali se na kraju ipak skrasio u Rogatici pronašavši mir i stekavši nove prijatelje.

- Po zanimanju sam KV bravar, ali sam prije rata radio u "Pobjedi" u Goraždu kao ložač, grijao sam cijelu fabriku. Kada sam bio slobodan hobi su mi bile utakmice na kojima sam prodavao kikiriki i košpe, nekad sam uzimao i slobodne dane zbog toga. Išao sam i po seoskim vašarima imao sam ručno napravljen mali rulet koji je mogao da stane u torbu i prodavao sam tombole s raznim sitnicama, djeca su bila luda za njima, a ja sam dobro zarađivao - sjeća se Željko prošlih vremena.

O strahotama koje je preživio u svom rodnom gradu, za kojim još uvijek boluje i pored svega, ispričao nam je mnogo toga. Pokušao je da iz grada zahvaćenog ratnim ludilom izvuče majku i oca, ali je i sam ostao zarobljen i razmijenjen je tek 1995. godine zahvaljujući rođaku koji je učinio sve da on i majka napuste taj pakao. U tom ratnom ludilu, svakodnevno je trpio batine i maltretiranja i gledao ubistva na svakom ćošku.

- Ne znam ni sam koliko batina sam primio i kako sam ostao živ. Oca mi je ubila granata i pet dana nismo mogli da ga sahranimo, tek šesti dan nekad po noći uspjeli smo ga zakopati - priča Željko najpotresniju priču svoga života.

- Nikada nisam mislio da glad može biti tako strašna i da čovjek može skoro poludjeti od nje dok to nisam doživio. Da nije bilo žare koju smo kuvali bili bi mrtvi. Prekuvavali smo Drinu i pili, ne znam samo kako se nismo razboljeli, jer svaki put kad smo išli po vodu mogli smo ugledati leševe prikovane za dasku koje je Drina nosila. Nekoliko puta majku i mene izvodili su na steljanje - priča Željko o mukama koje je preživio u rodnom gradu.

Danas u Rogatici s bolesnom majkom živi od male penzije i još uvijek ne propušta ni jednu utakmicu, prodaje kikiriki i sjemenke i obavezno sa sobom nosi preko leđa zastavu Crvene zvezde, jer je Pauk od malih nogu vatreni zvjezdaš i jedan je od rijetkih mladića iz ovih krajeva koji prije rata nikada nije propustio ni jedan derbi Crvene zvezde i Partizana u Beogradu.

Pauk "večite derbije" ni danas ne propušta. Rođak Slaviša mu plati put i kartu za utakmicu, a za hranu se sam snađe i put pod noge.

Iako je preko glave preturio patnje za pet ljudskih života, u njemu još tinja ona iskra optimizma i snova koju mogu sačuvati samo rijetki, čak i onda kad život prema njima nije tako nemilosrdan.

I danas mu je najveća želja da u Rogatici otvori kafanu koja će se zvati "Novo Goražde".