Soja - ta užasna grahorica

Nije skupa, ima je u svim krajevima svijeta, moguće ju je naći kao čistu soju ili kao važan sastojak u tisućama drugih prehrambenih proizvoda poput kruha koji svakodnevno jedemo, kolača, slatkiša, dječje hrane, mlijeka i proizvoda koji zamjenjuju meso, u pahuljicama koje jedemo za doručak, umacima, grickalicama, tjestenini. Naširoko se koristi kao stočna hrana i hrana za kućne ljubimce. Liječnici, poljoprivrednici, nutricionisti, sportaši, ugledne kompanije čija su imena u svakom kućanstvu postala dio naše kulture, državne vlasti - svi govore o tome kako je ovo čudo od namirnice sigurno za upotrebu i dobro za očuvanje zdravlja. Soja je toliko dobra i nema baš nikakvih štetnih učinaka da se njezina prisutnost u puno industrijski proizvedenih proizvoda često puta čak ni ne spominje. A kad se negdje navodi, nismo zabrinuti jer znamo da je soja sigurna za jelo.   

 

Soja se uzgaja na stotinama milijuna jutara zemlje diljem svijeta, osiguravajući sigurnu zaradu milijunima poljoprivrednika koji veselo plaćaju namete onima koji su kreirali njezine genetski izmijenjene sorte i pomogli nekima od naših najvećih multinacionalnih korporacija u širenju njezina mita. Žalosno je što već desetljećima ti isti kreatori i korporacije znaju i pritom namjerno skrivaju dokaze o tome da dugotrajno konzumiranje soje izaziva rak i bezbrojne druge po život opasne bolesti, uništava kosti, uništava hormonski sustav kako ljudi tako i životinja te potiskuje seksualni nagon. Čak i da ju se preko noći ukloni iz naše prehrane, soja je tako duboko usađena u prehrambeni lanac i tijela svakoga tko ju je ikad pojeo da će njeni negativni učinci zdravstvenim problemima mučiti i one koji još nisu ni rođeni. Istina koja stoji iza napadne komercijalne integracije užasne grahorice u zapadnjačku prehranu potresna je priča o prijevari, neodgovornosti velikih korporacija, pohlepi, manipulaciji medijima i javnošću, korupciji, zastrašivanju, političkom oportunizmu, zataškavanju, pravnim makinacijama, nedjelotvornosti kontrolnih mehanizama i vladajućih tijela, tako da se u odnosu na njih kompanije za proizvodnju duhana čine potpuno bezazlene.  

 

 Ne možete vjerovati? Možda će i vas, nakon što se upoznate s nekim od dokaza za ove tvrdnje, uhvatiti bijes. Ne samo zbog činjenice što je uopće dozvoljen uzgoj, prerada i prodaja još jednog u nizu prehrambenih proizvoda za koje je dokazano da su opasni po zdravlje, nego i stoga što su u ovom slučaju njegovi proizvođači i propagatori od njega stvorili tako uspješan mit da su državni propisi i ljudi zaduženi za nadzor javnog zdravlja očigledno pokleknuli pred njim, ostavivši proizvođačima doslovce potpuno slobodne ruke da nastave dezinformirati, zbunjivati i trovati ne samo one koje su navukli na konzumiranje njihovih pogubnih proizvoda već i svakoga tko je bez znanja o tome prisiljen sudjelovati u konzumiranju ove toksične bombe koja se nalazi u svim mogućim vrstama osnovnih prehrambenih sirovina, te u hrani za stoku i perad koja se koristi za ljudsku prehranu. Pasivno pušenje je jedan problem, prisilna konzumacija određenog proizvoda nešto je posve drugo.  

 

 Kako je moje zauzimanje za sigurne i prirodne alternative brojnim industrijski dobivenim prehrambenim proizvodima i zdravstvenim postupcima u Australiji postalo naširoko poznato, sada mi svakodnevno pristižu očajničke molbe za pomoć ili priče o užasnim osobnim tragedijama koje su izravno povezane s upotrebom soje.   

 

 Nakon što sam u kolovozu 2002. godine gostovala u jutarnjoj televizijskoj emisiji ''Dobro jutro'' na australskom Kanalu 7, naš su ured preplavili telefonski pozivi i mailovi koji podupiru moja upozorenja o opasnostima od soje. Najpotresnije su priče majki čija djeca pate od uobičajenih simptoma koje im je prouzročila soja, a daleko najgore je svjedočanstvo šokirane majke koja je opisala tragično djetinjstvo svog sina. Ona je tijekom trudnoće pila velike količine sojinog mlijeka, ne znajući da pritom truje svog sina ženskim hormonima. Kasnije, obzirom na to da joj je estrogen oštetio reproduktivni sustav, nije mogla dojiti dječaka pa je on iz pripravka sojinog mlijeka za dojenčad koji joj je preporučila njezina liječnica dobio dodatni estrogen (svaki dan u količini koja je identična pet tableta za kontracepciju). Spolni organi njezina sina nisu se razvili ali njegove dojke jesu, pa je odbijao ići u školu dok mu nije učinjena obostrana mastektomija. Ne znajući što je uzrok zdravstvenih problema, ova je obitelj nastavila piti sojino mlijeko; sada, u dobi od 21 godine, njezin sin mora otići na još jednu obostranu mastektomiju ali nemaju dovoljno novaca za taj zahvat. Propagatori soje, koji točno znaju kako njihovi proizvodi djeluju na ljude, uništili su mu život kao i živote milijuna drugih nesretnika - ali, kladim se da bez obzira na to i dalje mirno spavaju! Istina, ovakve katastrofalne posljedice ne pogađaju svako dijete koje jede soju. Ali to isto tako nisu rijetki, jedinstveni ili izmišljeni slučajevi. To su dokumentirane, raširene, učestale i u mnogim slučajevima predvidljive posljedice hormonske neravnoteže izazvane asimilacijom velikih količina estrogena. A odakle taj estrogen? Iz hrane za male bebe i sojinih napitaka kojima svoju djecu hrane njihovi brižni roditelji - često puta na preporuku stručnog liječničkog savjeta. Vjerojatno je riječ o istoj vrsti savjetovanja koje očito ne vidi nikakve kontradikcije u preporuci da se potpuno istim sastojkom koji se prepisuje ženama u menopauzi, kako bi se utjecalo na razinu njihovih hormona, može pouzdano hraniti novorođenčad!   

 

 Jednostavno rečeno, premda za neke medicinske stručnjake očito ne dovoljno jednostavno: hranjenje malih beba hranom na bazi soje jednako je kao da im dajete pet kontracepcijskih tableta dnevno, prema riječima Švicarske zdravstvene službe. Ovu nepobitnu činjenicu potvrđuje i veliki broj drugih istraživanja, objavljivanih još početkom šezdesetih godina pa nadalje. Nedavno istraživanje provedeno na sveučilištu Californija-Irvine pod vodstvom prof. dr. sci. Francis Crinelle, profesorice pedijatrije, ukazalo je na povećani rizik od izraženih problema u ponašanju poput ADHD-a, a koje je potaknula visoka koncentracija mangana u dječjoj hrani od soje. Prema Crinelli, ''osim narušavanja njihova osjetljivog hormonalnog sustava, sad je već naširoko raširena i pojava da male bebe koje piju sojino mlijeko pate od ozbiljnih gastrointestinalnih poremećaja''. Međunarodna korporacija Nestle, vlasnica proizvođačke marke Carnation, glavni je zagovornik soje. Možda ih se sjećate kao kompanije koja je donijela dječju hranu pripremljenu od soje u zemlje Trećeg svijeta, potirući hranjenje majčinim mlijekom i ubijajući - prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije - 1,5  milijuna djece svake godine. Oni to i dalje rade, besramno forsirajući sojino mlijeko za novorođenčad poput Alsoya unatoč svim dokazima da je smrtonosno. Doista nas ne treba čuditi uzme li se u obzir veličina tržišta koje prekriva ovaj proizvod. Insight on the News, istraživački prilog The Washington Timesa (od 26. lipnja 2001.), citira procjenu jednog nezavisnog stručnjaka da od ukupnog godišnjeg prihoda od 3 milijarde dolara, koliko donosi sva hrana za bebe zajedno, proizvodi od soje donose 750 milijuna dolara.    

 

 Za sad su samo vlasti u Velikoj Britaniji počele ozbiljno shvaćati upozorenja nezavisnih znanstvenika i razmišljati o zabrani prodaje dječje hrane na bazi soje. 

Na žalost, ovi nečuveni zločini protiv male djece koje je moguće spriječiti predstavljaju samo vrh ledenog brijega. Loše sjeme u ubojitoj grahorici ne zanima ni dob ni spol njegovih žrtava. Aluminij je jedan od najraširenijih minerala u tlu, no na većini usjeva ne ostavlja tragove. Biljka soje je, međutim, prijemčiva za aluminij kojeg izvlači iz tla, taložeći ga u grahoricama. Ova kontaminacija još se dodatno poveća kad se sojine grahorice potope u tankove koji sadrže aluminij i kad ih se tijekom prerade ispire kiselinom. Kad jedemo soju male količine aluminija iz oba ova izvora neizbježno ulaze u tijelo. Sojino mlijeko sadrži 100 puta više aluminija od netretiranog kravljeg mlijeka. Nije na odmet spomenuti i to da se kao nusproizvod prilikom prerade soje dobiva lecitin. Za razliku od raznovrsnih masnoća koje se u velikom rasponu prirodno javljaju u jajima, oraščićima, sjemenkama i avokadu, ovaj nusproizvod uvijek je užegao, a ekstrahira se iz taloga koji ostaje nakon što se iz grahorica otkloni ulje. Sadrži veliku količinu otapala i pesticida i - pogodite što se događa. Umjesto da ga bace u deponij za odlaganje toksičnog otpada kamo i pripada, proizvođači su za njega otvorili još jedno visoko profitabilno tržište nazivajući ga dodatkom hrani. Među njegove neodoljive osobine ubraja se sposobnost izazivanja oštrih bolova u zglobovima (koje se često puta pogrešno dijagnosticira kao artritis) i teškog oblika gihta. Dodavanje otrova samo po sebi dovoljno je grozno, ali ubojita grahorica jedva da ih i treba za igranje svoje smrtonosne uloge. Ona je već krcata potencijalnim kancerogenim tvarima i velikom količinom drugih biljnih kemikalija koje jamče stvaranje pustoši u ljudskom organizmu. Ipak, unatoč uvjerljivim dokazima o katastrofalnim posljedicama koje dugoročna upotreba soje izaziva kod ljudi i životinja, zagovornici soje i dalje tvrde upravo suprotno - da sve ove tvari ne samo što nisu štetne već su zapravo dobre za vas!  Stvar je u tome što zrno soje sadrži brojne fitoestrogene - opisno ime za  kemikalije koje se nalaze u biljkama, a imaju estrogensko djelovanje. U prirodi oni se javljaju kako bi pomogli regulaciju ciklusa parenja kod životinja, a u sintetskom se obliku u istu svrhu koriste u stočarstvu. Posvuda raširene tablete za kontrolu začeća njihova su, razumije se, sintetska verzija namijenjena ljudima. U velikim dozama ili ukoliko ih se koristi tijekom dugih vremenskih razdoblja fitoestrogeni počinju davati protuestrogenski učinak. Znatno veće doze koriste se u kemoterapiji za ubijanje stanica raka. Vrsta kemijskih spojeva pod nazivom fitoestrogeni sadrži na desetine podvrsta kao što su coumestani, izoflavoni, lignani i steroli, od kojih svaka sadrži daljnje podvrste. Soja sadrži puno izoflavona, uključujući i podvrste genistein, coumestrol i daidzein. Znanstvenici već dugi niz godina znaju da izoflavoni u sojinim proizvodima mogu smanjiti funkciju štitne žlijezde, dovodeći do autoimune bolesti, pa čak i raka štitnjače. Već se pedesetih godina fitoestrogene povezivalo s povećanim brojem slučajeva raka, neplodnošću, leukemijom i poremećajima u radu endokrinog sustava.    

 

Charlotte Gerson, s američke Klinike za zloćudne bolesti Gerson, objavila je rezultate detaljno provedenog istraživanja (Gerson Clinic: Cancer Research, 1. lipnja, 2001. - 61 (11): 4325-8) kojima dokazuje da je fitoestrogen genistein kancerogeniji od DES-a (diethylstilbestrola), sintetskog estrogenskog lijeka koji je davan milijunima trudnih žena, najvećim dijelom u razdoblju od 1938.-1971.godine. Malo je onih koji nisu čuli za smrtne slučajeve i užasne patnje koje je ovaj lijek prouzročio bezbrojnim ženama i njihovim kćerima. Laboratorij za procjenu zdravstvenih rizika američkog Ministarstva energetike objavio istraživanje koje pokazuje da izoflavoni u soji djeluju na isti način kao i zabranjeni insekticid DDT izazivajući multipliciranje stanica raka dojke. Godine 1988. tim sa Tajvanskog sveučilišta pod vodstvom dr. Theodora Kaya iznio je primjedbu da je već više od pola stoljeća poznato da soja izaziva povećanje štitnjače, osobito kod žena i djece. Dr. Mike Fitzpatrick, ugledni toksikolog koji se nalazi na čelu  novozelandske kampanje protiv soje, napisao je 1998. znanstveni rad u kojem je citirao većinu objavljenih radova o opasnostima od sojinih izoflavona koji je, zatim, podnio američkoj Upravi za kontrolu hrane i lijekova. Ovaj rad najprije je objavljen u časopisu Price-Pottenger Nutritioti Foundation Jonrnal pod naslovom ''Izoflavoni: panaceja ili otrov?'', a zatim u časopisu The New Zealand Medkal Journal (od veljače 2000.) pod naslovom ''Proizvodi od soje i njihov učinak na štitnjaču''. Ovo je dugačak, vrlo detaljan i zastrašujući članak.    

 

Pojednostavljeno rečeno, to znači da soja može oštetiti vaš žljezdani sustav, a ne budu li vaše žlijezde funkcionirale kako treba, to će vam drastično narušiti zdravlje. Fitična kiselina još je jedan slatki, mali sastavni dio ove užasne grahorice - te i ona u potpunosti ruši ugled proizvođača koji tvrde da proizvodi od soje predstavljaju dobar izvor kalcija i pomažu u sprječavanju osteoporoze. Zato što sadrži više fitične kiseline od bilo koje druge žitarice ili mahunarke, i zato što fitična kiselina sprječava apsorpciju svih minerala, a posebno kalcija, soja u stvari tijelo lišava kalcija. Inhibitori enzima iz soje blokiraju tripsin i ostale enzime nužne za održanje dobrog zdravlja. Ovo može izazvati ozbiljne probavne poremećaje, smanjiti probavu bjelančevina i izazvati kronični manjak esencijalnih aminokiselina.    

 

Sve prethodno navedene tvrdnje, kao i mnoge druge, dobro su dokumentirane i dostupne već cijeli niz godina, a novi dokazi izlaze na vidjelo gotovo  svakodnevno. Podrobnije reference svih radova i izvadaka na temelju kojih sam sastavila ovo poglavlje previše su brojne da bi ih ovdje uključila, ali mnoge od njih možete pronaći u posebnom dijelu moje web-stranice,  www.doctorsaredangerous.com.     

 

Unatoč svemu, nastojanjima i predanošću brojnih znanstvenika, istraživača i liječnika stvara se mogućnost da se iznese na svjetlo dana ogromni broj vjerodostojnih istraživanja koja jasno ukazuju na protuzakonite postupke kompanija, na čelu s Monsantom, čije su genetski modificirane poljoprivredne sorte glavni izvor svih ovih nedaća. Dr. Raymond Peat i njegovi suradnici pokazali su da je konzumiranje tofua (sojinog proizvoda) povezano s demencijom. U opsežnom američkom  istraživanju na uzorku od osam tisuća američkih Japanaca s Havaja provedena je procjena konzumiranja tofua u srednjim godinama života, te njegova povezanost s funkcioniranjem mozga i strukturalnim promjenama u kasnijoj životnoj dobi. Znanstvenici su proveli radiološko snimanje neurona u mozgu i opsežna istraživanja kognitivnih funkcija, a nakon smrti ispitanika izvršili obdukciju. Otkriveno je da je poveća-no konzumiranje tofua povezano s indikacijama moždane atrofije i kognitivnih oštećenja u kasnijim godinama života. Na autopsiji je kod ispitanika koji su obilno jeli tofu čak otkriveno oteknuće moždane šupljine i smanjenje težine mozga. Ovo istraživanje objavljeno je u časopisu The Journal of The American College of Nutrition od travnja 2000., a zatim i u glasniku Second Opinion Newsletter.   

 

Otkuda, dakle, ovaj mit? Posljednjih godina objavljeno je nekoliko istraživanja o utjecaju soje na ljudsko zdravlje. Dok se u istraživanjima koje financira industrija soje hvale kako je među Azijatkinjama postotak oboljelih od raka dojke daleko manji nego kod Amerikanki, ona zanemaruju istaknuti da je prehrana Azijatkinja bitno drukčija od prehrane zapadnjakinja.   

 

Klasična azijska prehrana sastoji se od više prirodnih proizvoda, mnogo veće količine povrća i više ribe. Njihova prehrana sadrži i manje kemikalija te toksina zato što jedu puno manje industrijski obrađene hrane. Vjerojatno je na ova istraživanja utjecala činjenica povećanja broja oboljelih od raka među Azijatima koji su se preselili u Ameriku i prihvatili američke prehrambene navike. Zanemarivanje značajnih promjena u prehrani i stilu života ovih Amerikanaca azijskog podrijetla, da bi se pretpostavilo kako je glavni čimbenik više stope obolijevanja od raka smanjeni unos soje, spada u lošu znanost. Što se tiče mita o zaštiti od osteoporoze i negativnih učinaka menopauze, zaključak da Azijatkinje štiti soja potpuno je apsurdan. Kako je prethodno rečeno, njihove navike i prehrana u potpunosti su drukčiji od zapadnjačkih, i podrazumijevaju vrlo ograničene količine hrane loše kvalitete. Osim toga, one rijetko puše i piju alkohol, i ne zamjenjuju maslac koji sadrži vitamin D za margarin dobiven od sojina ulja koji je tako popularan među obmanutim zapadnjacima.  

 

Ostali popularni argumenti u korist soje su oni koji govore da proizvodi od fermentirane soje poput tempeha i natoa sadrže visoke razine vitamina B12. Me-đutim, u tim se argumentima ne spominje da se vrsta vitamina B12 koja se nalazi u soji ubraja u neaktivne oblike B12 koje ljudsko tijelo nije u stanju iskoristiti. Neki su istraživači iznijeli pretpostavke da ovaj oblik vitamina B12 u stvari može spriječiti apsorpciju iskoristivog vitamina B12. Takođe je otkriveno da su alergijske reakcije na soju daleko češće od alergija na ostale vrste mahunarki. Čak i Američka pedijatrijska akademija priznaje da bi rano izlaganje soji kroz industrijski proizvedenu hranu za male bebe moglo predstavljati glavni uzrok alergije na soju kod starije djece i odraslih.  

 

U razvijenim zemljama poput SAD-a, Kanade, Australije i Novog Zelanda  vlasti su osnovale statutarna tijela nadležna za nadzor da hrana i  lijekovi koji su dostupni javnosti budu sigurni za upotrebu. Na žalost, kad se radi o tržištu soje, i Američka uprava za kontrolu hrane i lijekova i Australsko-novozelandska uprava za prehranu (sad pod novim nazivom Prehrambeni standardi Australije i Novog Zelanda) pokazale su spremnost da ekonomske interese proizvođača stave iznad interesa potrošača, u čemu idu tako daleko da čak i falsificiraju podatke ili zadržavaju informacije koje bi imale negativni učinak na reklamu.

 

U ožujku 1999. Australsko-novozelandska uprava za prehranu objavila je do-kument intrigantnog naziva ''Procjena potencijalnih rizika za djecu povezanih s izlaganjem hrani za bebe na bazi soje''.

 

U odjeljku: 

3.1, Lista rizika, navode se neki potencijalni rizici: 

*3.1.2.Stimulacija tkiva osjetljivih na estrogen, neplodnost, otkloni u spolnom razvoju, prerano spolno sazrijevanje 

*3.1.3.Poremećaji neonatalnog razvoja mozga 

*3.1.4.Promjene u funkcioniranju štitne žlijezde: reakcije imunološkog sustava 

*5.1.1. Izloženost kroz prehranu: izloženost razinama hormona koje su 240 puta više od onih u majčinom mlijeku 

*6.0. Procjena rizika

 

 Među potpisnicima ovog dokumenta nalaze se i glavni toksikolog, dr. Luba

 

Tomaska, zajedno s dr. Fionom Cumming (Australsko-novozelandska uprava za  prehranu), dr. P. Tuohvem iz novozelandskog Ministarstva zdravstva te pet stručnjaka za sigurnost prehrane s australskih i novozelandskih fakulteta. Među referencama koje je ovaj odbor proučio i na koje se pozvao nalazi se procjena Američkog saveznog državnog laboratorija iz 1999., Negativni utjecaj sojinih izoflavona na štitnjaču: izolacija, svojstva i mehanizatn djelovanja, koji je istražio medicinska izvješća o oštećenjima štitnjače u posljednjih pedeset godina i opisao kako do njih dolazi.    

 

 Više o svemu možete saznati i na web stranici www.soyonlineservice.co.nz.