Dani(j)el Simić: U polju, u Mariupolju

Propusnica danas, snaga je vojske s čije strane fronta se nalazim. I nema te oružane sile koja će ih natjerati da se povuku. Pobijedili smo 1943. – pobijedićemo i sada! Kažu, odmah pošto uzviknu: Donbas je Rusija!

Jutro u Donjecku me budi samo. Bez alarma. Inače bih zakasnio. Toliko sam bio premoren, da sam zaspao prije nego ga podesih. Kiša pada po Aveniji Majakovskog. Kroz prozor, neka starija žena šeta psa. Čuje se eksplozija. Pojaka. Okreću se i ona i pas. Pas prvi gubi interes. Nastavlja da je cima iz ramena i odvlači za povodac dalje niz ulicu.

Andrej, komandir obezbjeđenja, okupljenim žurnalistima kaže s neprotivkoroničnom maskom na licu:

Ovo je najopasnije mjesto gdje možemo trenutno otići. Šljem da je zategnut, prsluk zategnut. Nigdje ne ići bez njih. Pažljivo slušajte moju komandu. Ako kažemo lezi, lezi. Ako kažemo trči, trči. Ako kažemo da legneš, lezi na trbuh i otvori usta protiv kontuzije. Ruke na potiljak, noge skupljene. Niko da se ne miče, sjeda, gleda okolo i slično. Mi ćemo odbrati koja zgrada je dobra za zaklon. Ukoliko počnu eksplozije u našoj blizini, potražite pogledom ili mene ili moje saborce. Isto tako, ako vidite bespilotnik, avion ili kvadkopter, obavezno nam kažite.

Jedan poslije tog monologa izlazi iz autobusa. Ratni izvještač nije baš posao za svakoga. Malo je ta priča predramatična, mislim se. Natjeraju te da obučeš šljem i pancir, pa onda snimaš djecu kako se igraju u gradskom parku. Izgledaš sam sebi kao hipohondrična budala. Mada Mateo, Italijan, kaže zabrinuto da nije stigao uplatiti ratno osiguranje. Inače ga plaća 400 evra sedmično. Gledam ga bijelo.

Na moje iznenađenje, ne idemo na Novoazovsk, već autoputem Donjeck – Marijupolj. Linijom fronta je presječen skoro odmah po izlasku iz grada. Odatle lokalnim pravcima, meni poznatim kao Banja Luka – Bijeljina. Redaju se Dokučajevsk, Nikolajevka, Bugas. U Bugasu se ponovo penjemo na autoput, na kojem je najveća međustanica Volnovaha. Nju sam čak fotografisao iz daljine. Volnovatь, na ruskom znači brinuti se. Brige više nema, grad je dobrano polupan.

Po svjedočenju v.d. direktora Glavne bolnice, Viktora Fjodoroviča Saranova; uniformisani ljudi u maskama su im rekli da se povuku u jedan manji dio bolnice, a ostatak su pretvorili u svoje uporište. Sada taj dio bolnice radi, dok je ovaj "vojni" razrušen do neupotrebljivosti.

Pšenica je nikla svugdje, osim na pravcu koji je u februaru bio granica DNR i Ukrajine. Tu je korov. Kad napuštamo Volnovahski rejon, napuštamo i autoput. Novoavdejevka i Kremenivka. Opet pšenica. Tek ponegde prekinuta kraterom granate. Crni lijevci u zelenilu i zelena pakovanja sa necrvenom petokrakom u blatu. Natpis Voentorg. Dnevno sledovanje hrane po standardima Ruske Armije.

Nekadšnji artiljerski položaji se poznaju iz daljine po drvenim sanducima municije raspoređenih u sred njive. Linija se pomjerila. Artiljerija otišla dalje. Na par mjesta dugačke i pedantno složene antitenkovske linije. Betonske piramide kvadratne osnove, kod nas poznate kao zmajevi zubi, povezane su bodljikavom žicom, kroz alke na vrhu. Ništa nije pomoglo.

Pročitam na autobuskoj stanici natpis Berdjanskoje. Mjesto iza kojeg je bio front kad sam bio posljednji put pod Marijupoljem. Na jednom blokpostu piše Ahmat Sila. Meni dobro poznat slogan iz Čečenije.

Prvi prizor u Marijupolju je skroz ugljenisana zgrada. Pred njom je neki autosalon i dugački redovi ljudi koji čekaju da im Narodna Milicija DNR podijeli humanitarnu pomoć. Hladno je za kratke rukave, preko kojih mi je pancir i šljem vojnog pedigrea, koje sam uzeo na revers. Nemam ni para da kupim. Da li zbog civilne jakne koja slaže sa šljemom, prilazi mi žena. Objašnjavam joj da ja ne mogu da riješim njen problem, samo da prenesem šta je rekla. "Naš je problem što živimo u blizini fabrike Iljiča, tamo se vode borbe i ne dolazi humanitarna pomoć. Došli smo ovdje pješke. To je veliko naselje, ne znam šta će biti dalje". Kaže, pa počinje da plače. Stavljam joj ruku na rame. Zaboravljam da pitam kako se zove. Ali, evo, ispunjavam obećanje.

Marijupolj je polupan kao Derventa. Požar je gori od granata. A najgore je smeće. Sveprisutni i jedan od najpouzdanijih simptoma rata. Smeće je svugdje u gomilama. Nema vode, nema struje, nema gasa. Nekad bogati grad se vratio u praistoriju. Ljudi lože vatru na ložištu od složenih cigala i kuhaju na roštilj rešetkama ili plehovima. Ulojeni su i iflekani. I neprijatno im je zbog toga.

Pred bolnicom postapokaliptične scene. Ukrajinski natpis nije skinut, samo je stavljen novi, DNR-ovski. Uopšteno, niko ne mrzi ukrajinsko bilo šta, kao što se iz Kijeva ubija sve rusko još od 2014. Ljudi uokolo kuhaju, čekaju sa plastičnim bidonkama.

Ne prestaju da prilaze. Neki traže cigaretu. Drugi Jedna baba pita kad ćemo dobiti vodu. Druga Alina Ševčenko, kaže ključnu stvar: Grad, veliki grad. Prelijepi grad. Da su izvjesili bijelu zastavu kao drugi, mi bi bili živi i naši domovi bi bili čitavi. Imam 52 godine staža i sve mi je sad izgorilo.

Od kada je svijeta i vijeka, vojske su opsjedale gradove. I nudile uslove za predaju, da se spriječi krvoproliće mirnih žitelja. Glava prvog vojnika ili velmože. Pristanak na danak. Savez protiv sljedećeg grada, a u ovaj da ni ne ulaze. Razne opcije.

Zeleboba, poznat kao predsjednik Ukrajine, kojeg su pare Zapada dovele na vlast da komediju provodi u praksu, nije pristao na bilo šta. Doveden je da bi NATO ratovao protiv Rusije do posljednjeg Ukrajinca. Ekstremisti u Marijupoljskoj luci se još opiru, jer znaju kakve su zločine počinili. Smrt im se čini kao bolji izbor od predaje.

Obavijestiću vas kad je sigurno da se dođete okupati u Donjeckoj Narodnoj Republici, čim čitava obala Azovskog mora bude denacifikovana.

Dani(j)el Simić / Frontal