Na današnji dan je Sveti Petar Dabrobosanski, postradao od Hrvata, ćirilice radi.

ĆIRILICA - NIJE SVEJEDNO!!!

U pokušaju da se srbskome narodu odsijeku istorijski korijeni i da se on ukloni sa svjetske scene naroda, ćirilica je uvijek bila prva na udaru.

Mnogi osvajači i okupatori su u različitim epohama pokušavali da zabrane upotrebu ćirilice.

Zakonsku odredbu protiv ćirilice još u Austro-Ugarskoj prvo je donijela Marija Terezija. Tada je bečki dvor izdao naredbu da se u srbskim školama uvede isključivo latinica. Odmah poslije nje i car Franjo Josip Prvi je donio sličnu naredbu, ali ju je povukao zbog žestokih protesta Srba.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata, od 1915. godine, ćirilica je bila zvanično zabranjena u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Godi i Srbiji od strane Austro-Ugarskih vlasti.

No Hrvatima je bilo dugo čekati do 1915. pa su u više navrata 1895., 1899., i 1902.) zabranjivali upotrebu ćirilice. Hrvatski sabor je već 13. okktobra 1914. godine donio odluku o zabrani ćirilice u Hrvatskoj. U nastavku ovog pohoda protiv ćirilice 1915. godine tadašnji Bosanski sabor je doneo odluku o zabrani ćirilice u BiH. Tom prilikom Stjepan Sarkotić, zemaljski poglavar BiH, je u Saboru rekao da

„Srbi u BiH sa svojim ćiriličnim pismom predstavljaju neprijateljsko tijelo istoka u borbenoj zoni zapada.“

Kako tada tako i sada.

U drugom svjetskom ratu u NDH ćirilica je bila zabranjena jednim od prvih  zakona koji je donio ustaški režim. Tako je u Zagrebu, 21. Aprila 1941. Godine, objavljena „Zakonska odredba o zabrani ćirilice“, potpisana od strane ustaškog poglavnika Ante Pavelića.

Po završetku drugog svjetskog rata komunistička vlast u tadašnjoj Jugoslaviji nastavila je, pod parolom „bratstva i jedinstva“, posao zatiranja ćirilice.

Srbski i hrvatski lingvisti i kulturni radnici donijeli su 1954. godine "Novosadski književni dogovor u kome je stajalo da su latinica i ćirilica ravnopravne“.

U praksi su samo Srbi „ravnopravno“ koristili oba pisma, dok su Hrvati i muslimani koristili samo latinicu. Desetak godina kasnije na djelo su stupile posljedice Novosadskog dogovora, pa su dekretom Komunističke partije sve ćirilične pisaće mašine zamijenjene latiničnim.

Uslijedilo je potiskvanje ćirilice i ona je u službenoj upotrebi zamjenjivana latinicom.

Imuni su ostali samo nadgrobni spomenici na pravoslavnim grobljima (Ne svagdje! Groblje sela Brekinje kod Knežice npr. – prim. priređ.) i Srbska pravoslavna crkva.

Kolika je „ravnopravnost“ pisama bila u SFRJ sjetiće se oni koji pamte oznake PTT, JNA, JAT, automobilske registarske oznake... sve je od šezdesetih godina bilo na latinici. Bilo je to vrijeme ravnopravnosti u kojem se za upotrebu ćirilice dobijala etiketa velikosrbskog nacionaliste...

Pod parolom „svejedno je“, Srbi postaše uz Kurde jedini narod na kugli zemaljskoj koji ima dva pisma. Da li i Srbe čeka sudbina Kurda koji su, osakaćeni milionskim genocidom, danas postali narod bez države? Ako i dalje vjerujemo da je svejedno onda smo zasigurno na dobrom putu da to i mi postanemo.

Idući dalje u istoriju, uvidjećemo da borba protiv ćirilice traje od jedanaestog vijeka, zapravo počinje ubrzo poslije otpadije rimokatolika od hrišćanske crkve. Izvorni nosilac te borbe jeste Vatikan, jer on smatra da je ćirilica „kineski zid“ za širenje rimokatolicizma na istok i da u svom nikad završenom „krstaškom ratu“ prvo mora da uništi ćirilicu, pa zatim srbski jezik i pravoslavnu vjeru.

Latinica je kukavičije jaje u srbskom gnijezdu. A priča o dvoazbučnosti srbskog jezika je čista laž, i prva faza koja vodi odbacivanju ćirilice i postepenom ali trajnom i konačnom uspostavljanju latinice. Kada bi dvoazbučnost bila privilegija, i kulturno bogatstvo, baš bi pored Amerike dopala nama Srbima. Uzeli bi je i drugi sebi, da je to za kićenje i hvalu nacije.

Samo je ćirilica srbsko nacionalno pismo, temelj srbske nacionalne kulture i duhovnosti.  Ćirilica je više od znakovnog izraza, ona u sebi nosi svu mekotu, toplinu i ljubav ohristovljene i opravoslavljene slovenske duše, pa se zato s pravom može nazvati i svetom ćirilicom. A sveta je jer su je stvorili svetitelji, osvećena upotrebom u liturgijskom životu crkve, u mučeničkom stradanju Svetog Petra Zimonjića, mitropolita Dabrobosanskog kojeg ubiše ustaše jer je odbio da promijeni ćirilične pečate.

Danas i pored  odmaklog procesa latinizacije, za ćirilicu se vezuju svi oni koji su svjesni svoje srbske pripadnosti, svog porijekla, svog otačastva.

Ne može se biti Srbinom, a koristiti na srbskom jeziku pismo koje se zove latinica. Latinica je odraz zapadne, rimokatoličko-protestantske kulture hladnog materijalizma usmjerenog samo ka osvajanju i vladanju nad drugima, ka materijalnom i formalnom, za razliku od ćirilice koja je oživotvorena veza naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u svim oblastima bitisanja srbskog naroda.

ZATO SRBINE, NE VJERUJ IM, NIJE SVEJEDNO!

Pisanje latinicom predstavlja odstupanje od srbske nacionalne samosvijesti, odricanje od svetog predačkog predanja i pravoslavne vjere, a kao posljedicu ima gubitak identiteta, kolektivnu amneziju i rascjep u duši srbskog čovjeka i naroda. Jednom riječju sunovrat u provaliju.

Prosudite sami koliko je realna sljedeća situacija: Rodiš se kao Srbin, naučiš od svoje matere srbski jezik, srbske običaje, čitaš srbsku istoriju i srbske junake u srbskim narodnim pjesmama. Boriš se za srbsku državu, dižeš srbsko pozorište, akademiju i škole, živiš i umireš za Srbstvo. Vaspitavaš svoju djecu u srbskom duhu, odupireš se svakoj napasti tuđina i nasilnika, trpiš gonjenja, sirotinju, glad i svaku bijedu jer hoćeš da ostaneš Srbin. Radiš tako svoj posao i jednog dana se probudiš, i imaš šta vidjeti – više nisi Srbin već si postao bosanac sa velikim b. Neko je preko noći rekao da je sve tvoje, nekad srbsko, od danas bosansko. I ti se čudiš, buniš, al džaba, kasno, gotov si, bosanac i to ti je.

E to nas čeka, ako im budemo vjerovali da je svejedno.

I po hiljaditi put: NIJE SVEJEDNO!

I zato po riječima Sv. Vladike Nikolaja Velimirovića:

„Ne, ako Boga znate, gospodo srbska, ako ste i učeni budite pametni“,

čuvajmo ćirilicu, u vijekovima prošlim, ona je sačuvala nas.

Sačuvaće nas opet, kao brižna majka svoju djecu, kao dobri otac svog bludnog sina, samo joj se vratimo.

PIŠI ĆIRILICOM SRBINE, NIJE SVEJEDNO.