Mitropolit Amfilohije: Obnova kapele na Lovćenu ispunjenje Njehoševog amaneta i skidanje prokletstva sa Crne Gore

12.09.2020. god.

Antipravoslavna i antinjegoševska histerija u Crnoj Gori ne jenjava ni ovih dana. Mitropolitova najava o gradnji njegoševe zavjetne crkve na Lovćenu izazvala je ponovo reakcije pojedinaca koji zadojeni bogomržnjom i bratomržnjom u svemu vide, samo njima poznat, “velikosrbski nacionalizam kojim se negira Crna Gora”. Mitropolit Amfilohije je i ovaj put, kao i svaki prethodni govorio o obnovi prvobitne Njegoševe kapelice iz 1846. a ne one iz 1925.g, koja je obnovljena poslije austriskog razaranja.

U nastavku je integralno Pismo mitropolita Amfilohija Radovića predsedniku Vlade Republike Crne Gore dr Igoru Lukiću upućeno prije osam godina.

AEM br. 970 25. 6. 2012. g.

Vlada Crne Gore

n/r dr Igora Lukšića, predsjednika

Podgorica

Poštovani g. Predsjedniče,

Kao što je poznato, iduće, 2013. godine, navršava se dvjestagodišnjica od rođenja Mitropolita Petra II Petrovića Njegoša. Pripremano svestrano obilježavanje ovog značajnog datuma, ne samo za velikog tajnovidca i pjesnika Vladiku Rada, nego i za sveukupnu duhovnost, kulturu i biće Crne Gore, pa i mnogo šire od nje, neminovno, za svakoga ko istinski poštuje Njegoša, uključuje i obnovu crkve Sv. Petra Cetinjskog na Lovćenu. To sa razloga što je crkva Sv. Petra bila njegova zadužbina, podignuta po njegovom uputstvu i za vrijeme njegovog života (1846. g), na mjestu koje je sam obilježio i izričito zavještao da u njoj bude sahranjen. Svima je poznato njegovo autentično zavještanje, tj. amanet i potonja želja: „Ja hoću da me saranite u onu crkvu na Lovće- nu… To je moja potonja želja, koju u vas ištem, da je ispunite, i ako mi ne zadate Božju vjeru da ćete tako učinit’, kako ja hoću, onda ću ve ostaviti pod prokletstvom, a moj posljednji čas biće mi najžalosniji i tu moju žalost stavljam vama na dušu.” Njegov sekretar, očevidac (M. Medaković), koji je bio sa Vladikom na Lovćenu, lično svjedoči da je Njegoš „stavio svojom rukom osnovni kamen crkve na Lovćenu, koju je on sagradio i posvetio Sv. Petru… da on bude sahranjen u njoj” (Vidi M.G. Medaković, P.P. Njegoš, Novi Sad 1882, str. 4). Pred samo upokojenje Vladika je rekao: „Kopajte me na Lovćenu u novu crkvu.” Po svjedočenju savremenika, poznatog Vuka Vrčevića: „Njegoš ju je dao obijeliti (crkvu) i svake se godine po njegovoj zapovijedi Liturgija služila u njoj za dušu neumrlih crnogorskih junaka.”

Takođe je poznato da je ova crkvica Sv. Petra Cetinjskog prvi put srušena od Austrijanaca, u noći između 12. i 13. avgusta 1916. godine, poslije osvajanja Lovćena (11. januar 1916. g) radi podizanja na njenom mjestu spomenika (visine „od 16 do 32 metra”) Franji Josifu „kao geniju pobjede i slave”. Tim povodom je bio raspisan konkurs na kome je uzelo učešća 17 umjetnika sa preko 100 izložbenih objekata, prikazanih na izložbi u Herceg Novom, koju je, na carev dan (dan Franje Josifa, 18. avgusta), otvorio „presvijetli Weber sa pet članova Komisije” (Komisija je odobrila projekat slikara arhitekte Marka Rašice iz Dubrovnika). Okupatorska vlast, međutim, vidjevši svoju propast, ponudila je obnovu crkve (1918). Mitropolit Mitrofan Ban, koji je prethodno bio primoran da snese Njegoševe kosti u Cetinjski manastir, obavijestio je Okružnog austrougarskog zapovjednika (1918) da je „Lovćenska kapela posvećena po kanonskim propisima Sv. Pravoslavne Crkve i kao takva stoji pod mojom upravom i staranjem”, i da se „saglasno crkvenim kanonima nikakve obnove na crkvama ne mogu učiniti bez sporazuma i blagoslova nadležnog arhijereja”. Da je crkva ostala u ruševnom stanju vidi se iz akta Paroha dugodoljskog sa Njeguša Đura Pejovića, br. 9, od 22. oktobra 1921. godine, upućenog Cetinjskoj Konsistoriji, koji je bio nadležan za crkvu na Lovćenu, u kome Komisija za procjenu štete na Hramu konstatuje, pored ostalog, da će se crkva, ukoliko ostane u takvom stanju, „naredne zime srušiti u Koprivnu valugu”.

Obnovu crkve na Lovćenu i prenos na Lovćen Njegoševih kostiju, pokrenuo je nasljednik Mitrofana Bana, Mitropolit crnogorski dr Gavrilo Dožić, na Arhijerejskom Saboru, 19. novembra 1920. Pošto se 1921. g poklapala sa sedamdeseto- godišnjicom Njegoševe smrti, Sabor je donio odluku da se te godine opravi crkva i prenese u nju Njegoš, „uz učešće Crkve i države”. U tom cilju, 21. februara 1921. g osnovan je na Cetinju Odbor za obnovu i prenos, pod predsjedništvom Mitropolita dr Gavrila, sa članovima Vojvodom Božom Petrovićem – Njegošem, Milovanom Cakovićem, velikim županom Zetske oblasti i dr.; zbog pomanjkanja materijalnih sredstava, jer Crna Gora i Mitropolija nijesu mogle da ih obezbijede, formiran je u Beogradu Glavni odbor, pod predsjedništvom istog Mitropolita, u koji su ušli Jovan Cvijić, predsjednik SANU, i mnoge druge ličnosti ondašnjeg kulturnog života (1923). Te godine je tadašnji Patrijarh Dimitrije uputio apel Kralju Aleksandru, krvno vezanom sa Petrovićima (njegova majka Zorka je ćerka Kralja Nikole, a sam Aleksandar je rođen na Cetinju), koji je obećao da će lično obezbijediti sredstva potrebna za crkvu i prenos Njegoša, njegovog srodnika i vladarskog prethodnika. Dok su radovi na obnovi crkve i izgradnji puta do vrha Lovćena počeli u julu 1924, Mitropolit Gavrilo je obaviješten od beogradskog člana Odbora – Jelene Lazarević da je Kralj odlučio da na Lovćenu podigne spomenik-mauzolej Njegošu (i da ga je već naručio), prema projektu Ivana Meštrovića, kojega je skica objavljena u „Novoj Evropi” te godine. Zatraživši audijenciju kod Kralja, Mitropolit ga je obavijestio da Crkva ne može prihvatiti Meštrovićevu kapelu – mauzolej, ne samo što ona kao takva ne odgovara jednom Pravoslavnom Episkopu, nego što bi to bilo i direktno ga- ženje posljednje volje Petra II Petrovića Njegoša. Uz to, po riječima Dožića, „projekat Meštrovića ne bi prihvatili ni Crnogorci, a posebno pleme Njeguši”. Kralj je prihvatio ovakvu argumentaciju i zahtjev da se obnovi crkva-kapela u svom prvobitnom obliku, Meštroviću se izvinio i ustupio mu, radi „bratstva i jedinstva” jugoslovenskih naroda, izgradnju Spomenika Neznanom junaku na Avali (rušenjem srednjovjekovnog grada Žrnova). Pri tome je Kralj obećao da će obezbijediti potrebna sredstva za obnovu crkve, kako bi se „odužio svome velikom rođaku”.

Po svjedočanstvu inžinjera Veliše Popovića iz Podgorice, izvođača i rukovodioca radova na obnovi hrama (1925), arhitekta Pero Popović, obrađivač projekta pri Ministarstvu građevine u Beogradu, „bio je dobio strog zadatak da obnovljena crkva bude što je moguće identična sa porušenom crkvom, kako po obimu, tako i po izgledu” – što je i učinjeno. Inž. Popović takođe potvrđuje da je prilikom preuzimanja dužnosti (od inž. Lucijana Stele) na ovom objektu primijetio da je osnova (površina) predviđena za oltar crkve bila suviše mala, a „inž. Stela mi je rekao da tu površinu nije mogao povećati jer mu je naređeno da obnovljena crkva mora biti na temeljima srušene, te da nova bude u svemu identična sa starom, kako po obliku, tako i po izgledu”, čega se on „strogo pridržavao”. Isti inžinjer Veliša Popović kaže i to da je „čitav kamen od stare crkve prikupljen i utrošen za novu crkvu” kao da je i novi kamen uzet „iz kamenoloma sa mjesta zvanog ‘Zlatarica’ na Ivanovim Koritima”. Pored ugrađivanja starog kamena u hram, u njega je ugrađena, u oltarskoj apsidi, i stara ploča – žrtvenik, na kome je služena Liturgija, kako u staroj, tako i u obnovljenoj crkvi, što potvrđuje da je ona zaista bila hram, a ne nikako prosto grobni spomenik, kako je to tvrđeno prilikom novog rušenja crkve (1972). Poznato je takođe da je u izradi projekta obnovljenog hrama Sv. Petra Cetinjskog na Lovćenu učestvovao prvo ruski arhitekta V. Viktorovič Lugomirski (1922), a potom naročito arhitekta Nikolaj Krasnov, jedan od najpoznatijih ruskih arhitekata toga vremena. Tako je, po svjedočenju poznatog istoričara Dušana Vuksana, člana Glavnog odbora za obnovu hrama i prenos Njegoša na Lovćen (u „Spomenici Petra II Petrovića Njegoša” – 1926), „oblik i veličina kapele ostao isti: nova kapela podignuta je na temeljima stare”, samo što je „prostor oko kapele mnogo proširen, podzidan i obzidan kamenom veoma lijepim od iste vrste lovćenskog kamena. Vrata su od bronze, preko njih je krst i inicijali Vladike Rada (P.P.) i dva orla.” Izgradnja crkve na Lovćenu završena je 10. septembra 1925. g. Mitropolit crnogorski dr Gavrilo Dožić je, uz sasluženje 4 sveštenika, obavio njeno osvećenje 12. septembra, da bi na Malu Gospođu, 21. septembra, zemni ostaci Vladike Rada bili prenijeti i pohranjeni u novi umjetnički sarkofag u crkvi, uz učešće Patrijarha srbskog Dimitrija i 16 arhijereja SPC, Episkopa češkog Gorazda, Kralja Aleksandra sa članovima Kraljevske Vlade, predstavnicima Akademija i svih državnih, naučnih, kulturnih i prosvetnih ustanove tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kao i oko 15000 ljudi sabranih na Cetinju iz svih krajeva Kraljevine. Po svjedočenju istog Dušana Vuksana, Mitropolit dr Gavrilo je predao ključ od kovčega Kralju, a on mu ga je vratio riječima: „Vama ga predajem”, i time mu predao i crkvu. Ključ od crkve je od tada čuvan u Cetinjskom manastiru (čuva se i danas) i u njoj je, sve do njenog rušenja (1972), obavljana Služba, naročito na dan Njegoševog upokojenja (31. oktobra). Vraćajući ključ Mitropolitu, Kralj je doslovno rekao: „Visokopreosvećeni, predajem Vam u amanet ovu zadužbinu i kosti slavnog Njegoša, da ih i dalje čuvate.”

Kao što je poznato, Njegoševu zadužbinu na Lovćenu je aprila 1942. godine italijanski okupator topovima gađao s Orlova krša i znatno je oštetio. Tadašnji Mitropolit crnogorsko-primorski Sveti Joanikije Lipovac se aktom (br. 454 od 14. aprila 1942.) obratio Pirciju Biroliju, guverneru Crne Gore, u kome navodi „da je grob Mitropolita- pjesnika Njegoša velika svetinja za naš narod”, tražeći da stručna komisija utvrdi štetu i da „naredite da šteta bude opravljena”.

Kako se i zašto Vlada SR Crne Gore (1952) ponovo obratila, preko svoga predsjednika Blaža Jovanovića, Ivanu Meštroviću, za ostvarenje prvobitne odluke Kralja Aleksandra Karađorđevića o podizanju spomenika-mauzoleja Njegošu na Lovćenu i uništenje i najmanjega traga Njegoševe zadužbine (1969-1974), odluke koja je postala stvarnost, i pored protivljenja sveukupne, ne samo crkvene, nego i najznačajnijeg dijela naučne, stručne i kulturne crnogorske i jugoslovenske javnosti toga vremena (u koju spadaju i znameniti Miroslav Krleža i Petar Lubarda, samo njih da pomenemo) – to spada u jedno od najproblematičnijih i najtragičnijih poglavlja novije crnogorske duhovne, kulturne i političko- društvene istorije. Besudnost i problematičnost toga čina je utoliko veća i iracionalnija što je Njegoševa lovćenska kapela, odnosno hram Sv. Petra Cetinjskog, u njegovom obnovljenom vidu (iz 1925. g) odmah poslije rata unesena u grb Socijalističke Republike Crne Gore, i što je Njegoševa kapela bila stavljena pod zaštitu države, kao kulturno-istorijski spomenik, upisana u cetinjski registar zaštićenih nepokretnih spomenika kulture, rješenjem br. 01-770/1 od 7. jula 1961. g od strane Zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore. Protiv rušenja Njegoševe zadužbine tadašnji Mitropolit Danilo Dajković je podnio tužbu. Sudski proces je trajao od 1970. do 1982, kada je on bio primoran da povuče tužbu čuvši riječi Vidoja Žarkovića (člana Predsjedništva SFRJ): „da svi sudovi mogu donijeti odluku u njegovu korist, crkva se na Lovćenu neće graditi”. Tužbu je bio podnio i zakoniti nasljednik dinastije Petrović, unuk Kralja Nikole, na koga je i zvanično bila prenijeta u egzilu titula nasljednika trona (1921), knjaz Mihailo Petrović, u svoje ime i u ime porodice i bratstva Petrovića. Sudska farsa po njegovoj tužbi je odugovlačena do rušenja crkve i završetka mauzoleja. Odbijena je kao „neosnovana” 1963, da bi njemu bila saopštena tek 1975. godine. U svojoj tužbi knjaz Mihailo između ostalog navodi: „da nema primjera u svijetu da se Zavjet i amanet narodnih velikana, kakav je genijalni Njegoš, od potomaka ne poštuje i ne brani od svakog napada i uništenja”, kao i da pokretanjem i vođenjem sudskog postupka želi „odbraniti od rušenja i uništenja crkvu Sv. Petra i grob Vladike Rada na Lovćenu”, tražeći da se „grob Petra II Petrovića Njegoša, koji se nalazi na kapi Lovćena – Jezerskom vrhu, proglasi nepovredivim, kako svojim građevinskim, tako i u prirodnim djelovima tla koji mu nužno pripadaju”.

No, bez obzira na Njegoševu volju i amanet, na razum, savjest, otpor najznačajnijih tadašnjih poslenika duha i kulture, ne samo što je mauzolej podignut, nego je i Njegoševa zadužbina srušena bez ostatka. Nijesu uvažene ni odluke jedanaestočlane stručne komisije (1966) da se mauzolej podigne na Cetinju, kao ni mišljenja mnogih drugih ljudi od struke i nauke, istog sadržaja. Jedan od glavnih članova Odbora za izgradnju mauzoleja, kada je shvatio da je to pitanje sa najvišeg partijskog i ideološko-državnog vrha riješeno unaprijed, da o njemu nema diskusije, da je Odbor formiran „kao tehničko tijelo za sprovođenje već gotovih odluka” – istupio je iz Odbora poslije njegove prve sjednice (1969). Sam Vladimir Dedijer, član Odbora i zagovornik rušenja crkve, dobivši honorar za svoj Dnevnik, poklonjen njime Central- nom komitetu Partije, po savjetu Josipa Broza („što ne bi dao taj honorar za mauzolej?”), dao ga je za mauzolej, „iako se”, kako sam kaže, „i meni ne dopada mauzolej, jer je u duhu ove naše poslijeratne mitomanije”. Otkuda je, pak, došlo do te čudne simbioze meštrovićevskog faraonsko-rimskog paganskog duha vajarstva (nadahnutog savremenim mu zapadnim naci-fašističkim monumentalizmom) i staljinističko-brozovskog socrealizma, tj. duha takve „mitomanije”, jasno se vidi iz govora Veljka Milatovića na otvaranju mauzoleja, 28. jula 1974. godine. Da bismo se, po njemu, vratili „autentičnosti i izvornosti” Njegoša, „dužni smo da tumačenje njegovog djela, pjesničkog i državničkog, oslobodimo balasta romantičarske i folklorne naivnosti, pravoslavne i građanske mitomanije…” Iza rušenja, dakle, pravoslavne crkve Sv. Petra na Lovćenu, kao zadužbine Njegoševe i Njegoševog djela, skriva se, u stvari, duh i ideologija rušenja samog „Gorskog vijenca” i sveukupnog istinski autentičnog djela Njegoševog, a ne samo svjesno gaženje njegove volje i testamenta. Ovdje u potpunosti važi ono što je zapisano tih tragičnih godina: „Rijetko je u doba mira toliko sile primijenjeno protiv tolike nevinosti.”

U kontekstu ovog treba dodati da je i Zavod za zaštitu spomenika, primoran da poništi svoju odluku iz 1961, o Kapeli kao nepovredivom istorijskom spomeniku, donio 28. februara 1969. odluku, ne o kasnije izvršenom uništenju hrama, nego „o prenosu Njegoševe kapele na drugo mjesto”. Čak je i SO Cetinje, glavni nosilac, po naredbi sviše, gradnje mauzoleja i rušenja crkve, 28. januara 1985. g donijela odluku da se kapela sagradi od, sa Lovćena zbačenog, kamenja, pored hrama Preobraženja na Ivanovim Koritima; no, pošto je Mitropolija, sa opravdanih razloga, odbila da uđe u Komisiju za gradnju, konačno je odlučeno (12. aprila 1985.) „da se zasad ne gradi”.

Sve ovo gore navedeno, kao i mnogo šta drugo, jasno potvrđuje da je pitanje Njegoševe zadužbine i zavještanja na Lovćenu ostalo otvoreno i da predstavlja jedno od sudbinskih pitanja oslobođenja Crne Gore od totalitarnog nasljeđa prethodne vlasti i zacjeljenja duboke lovćenske rane, kao i da je njegovo razrješenje bitno radi istinskog povratka pravu i pravdi i budućnosti Crne Gore i njenog sveukupnog naroda.

Sa gore navedenih razloga, u svojstvu zakonitog nasljednika Mitropolita Petra II Petrovića Njegoša, zaštitnika i čuvara svih pravoslavnih crnogorskih svetinja, obraćamo se Vladi Crne Gore sa sljedećim zahtjevom:

a) Zahtijevamo obnovu crkve Sv. Petra Cetinjskog na Lovćenu, najstarijeg hrama njemu posvećenog, saglasno posljednjoj volji i zavještanju njegovog sinovca Petra II Petrovića Njegoša. Ako nije moguće podići je na istom mjestu (izgleda da je to atrijum mauzoleja) na kome je Njegoš svojom rukom položio kamen temeljac i na kome je bila sagrađena i obnovljena 1925. godine, podići je u neposrednoj blizini, na prostoru između izlaska iz (čudovišnog) tunela i atrijuma mauzoleja (tu postoje dva proširenja, na stazi prema mauzoleju, potpuno adekvatna za veličinu izvorne Njegoševe zadužbine, bez kasnije [1925] dograđene ograde).

b) Stručni Odbor za obnovu hrama Sv. Petra i ispunjenje Njegoševe volje i zavještanja, koji će osnovati Vlada, obnavljaće izvornu crkvu, kakva je bila prije austrijskog rušenja (1916), koristeći pri tom iskustvo velikog arhitekte Nikolaja Krasnova, kao i sačuvani materijal srušene crkve na Ivanovim Koritima, oltarski žrtvenik – ploču iz prve crkve, sačuvanu (1925) u obnovljenom hramu, kao i ostale ele- mente iz njene unutrašnjosti (pohranjene, nadamo se, i sačuvane u Biljardi i Kotlarnici zgrade Cetinjske opštine).

v) Meštrovićev mauzolej ostaje na svom mjestu, kao izraz duha svoga vremena, i njemu saglasnog mitomanskog tumačenja Njegoševe ličnosti i djela, samo sa tom bitnom razlikom što će zemni ostaci Vladike Rada biti po šesti put ekshumirani (nadamo se i posljednji), oslobođeni iz mauzolejskog podruma (=utamničenja) i vraćeni u njegov hram. Jedino tako će biti vraćeno Njegošu, njegovoj autentičnoj ličnosti i djelu centralno mjesto na Lovćenu, saglasno njegovom zavještanju i njegovoj žeđi za slobodom od svih fizičkih i metafizičkih okova. Od toga, njime zamišljenog i sagrađenog spomenika zaista „većeg i postojanijeg spomenika nema; piramide, grobovi egipatskih kraljeva, šta su drugo neg’ male gomile kamenja prema Lovćenskom vrhu, prema tome Vladičinom spomeniku. I kada na ovom svetu nestane bregova i ljudi, još će trajati dva crnogorska kolosa: Lovćen i Vladika (Ljuba Nenadović, O Crnogorcima, 1881).”

g) Nadamo se da će Vlada Crne Gore, svjesna svoje državotvorne odgovornosti i odgovornosti prema Njegošu, imati dalekovidosti i spremnosti da zacijeli duboku i preduboku Lovćensku ranu, ako ne radi čega drugoga, a ono iz brige za bratsko pomirenje pravoslavnog korpusa Crne Gore, za vaspostavljanje prava i pravde u njoj, a time iz brige za njenu istinsku budućnost. Jedno je od sunca jasnije: Ko smogne da to učini, upisaće sebe neizbrisivim slovima u istoriju Crne Gore i ljudskosti. Jer tim činom nesumnjivo će biti skinuto prokletstvo Mitropolita Petra II Petrovića Njegoša sa Crne Gore i uopšte sa njegovog potomstva.

d) Obnova hrama Sv. Petra Cetinjskog na Lovćenu i ispunjenje Zavjeta Njegoševog predstavlja neminovnost vaspostavljanja u Crnoj Gori istinske etičnosti i pravednosti „koje drže zemlju i gradove”. Apsolutno je sigurno da će se to dogoditi, prije ili kasnije; zato je istorijska prilika data našem pokoljenju da upravo ono to učini, svoga obraza radi i budućnosti radi Njegoševske Crne Gore. To će biti i naj- bolja provjera riješenosti Crne Gore da se na pravilan način uključi u zajednicu evropskih naroda, u društvo prava i pravde Božje i ljudske, kao i u Njegoša dostojno obilježavanje dvjestagodišnjice njegovog rođenja.

U to ime, primite, poštovani g. Predsjedniče, Vi i Vaša cijenjena Vlada, izraze našeg poštovanja,

Arhiepiskop cetinjski

Mitropolit crnogorsko-primorski

dr Amfilohije Radović s.r.

Mitropolija