Tišina osvaja sela u višegradskom kraju

Osamdesetdvogodišnja starica Ljubica Tasić iz sela Bijele kod Višegrada voli da zbori o starim vremenima. Kad je dokona razmišlja i o ovom današnjem. Govori izvornim narodnim jezikom. I time je njena priča zanimljivija:

- Ja kad sam došla, kasti u Tasiće pedeset kuća je bilo. U svakoj kijamet čeljadi, najviše đece. Neki Jeremija imo osamnaestoro duša. I sve se znalo kogođ šta radi. Domaćin uveče za sinijom naređivo. Šta se jelo? E, moje dijete... Turi se veliki bakrač od dvaes kila na ognjište, zamiješa kačamak, izvadi se u dvije velike ćase, zalije mlijekom. Sjedu svi okolo, sinija je bila velika, okrugla, svi jedemo iz dvije činije. Đeca naposamo. Izjedemo to, pa ajd za poslom. Ljeti planinka turi mlijeko u onu velikačku saksiju, Bugari je pravili u Višegradu. Nadrobi se kuruznim ljebom, pa lipaj. Srči. Šenični ljeb se jeo svečanijem danovima i kad su, kasti, posti. Pekle ga pod sačom planinke i njiove dovijare.

E, danaske je pusto selo. Ostadoše babe i đedovi. Ja sam ih onomad, brojila. Ovije što ne meremo da radimo, dosta, mešni (meni se čini, op. a.)... Ivka, Mitra, Dobrinka, Spiridan, Milica, Toda, Zdravko... Svakoj drugoj kući prag u travu gladišiku zarasto. Niđe đeteta da zaplače, ja... Eno u Milutina krava privuzom za šljivu požegaču svezana. Jedan par volova u čitavom selu. Kad ovca blekne, mešni, k'o da brdo jekne.

Ljudi su nekad po sto ovaca iz tora isćerivali gore u Kulače. Po četeres koza! Ni siromasi ispod deset nisu imali. Za mobe se, nemilice, klalo koza, jaradi, janjadi, ko bilo stoke. Kopali mi kuruz, žnjeli, kosili. Naposamo, znaš, vako. Dosadevo se išlo u pozajmice. Danaske ko tebi radimo, sutra kod onoga, potlje kako sazovemo, bide nas i po triestoro. To se zvalo moba.

Kad sam đevojka bila i išla po kopanju, sve na motiki zareske pravila kolko dana kopam; po devetnes dana sam uzaman kopala za jedno ljeto.

Kopaju, doduše i danas. Njivica ko ponjavica. Onđe đed, onđe baba, ko pustahije. Bože mi oprosti, isto malo pa pod šljivu u lad. Ššštaššš staros...

Sjedimo vako ja i moj Đoko na klupici pod lipom. Veče. Ama, gluvo selo. Pa mi odjenom dođe da zapjevam ko nekad kad se vraćamo sa žetve iz Borija, pa napomol kući ženskinje i muškinje zapjeva. A čim sad pjevati, zar rapavim grlom. Bome i rakija nas nekad razveseli, đedu unuk Željko iz grada donese.

A nekad, obijelio me kazan. Po deset metara rakije se peklo. Ljudurine piju, pjevaju, šenluče. Pa se naljoskaju. Pa se preporiječe. Bome, pile i žene. Natoče krijući pljosku, pa sakriju u težine, kučine, ture je đe ljudi neće zaviriti. Nije bilo svjetla ko sad. I sve što se ispeče, popije se do sljedeće jeseni. Žene pile krijući, ljudi očividno. Eto.

Nema momaka u selu. Ošlo. I dok ih je bilo, pomalo, ukućani polegli, istom neko kuc-kuc na vrata. Kaže: "Mama, otvori, ja se oženio". Ujutru zove: "Ajte na kavu!" Na kavu, i gotova svadba.

Ja sam bila ko sirota, a dosta svatova imala. Sve na konjima, četres i sedam svatova. Sve, vako, u avliji, povežu oni momci konje, ture im sijena, zobi. Svatovi za sofru posjedaju. Moji su pet barjaktara imali. To bilo, vako čuveno. Obavi se adet, pa mlada na konja. I ženskinje moralo znati jaati konja. I svadba se vucari pet dana. Kolju se janjad, ovnovi, pij, jedi.

Niti ko koga zove, niti kome šta kazuje, niti vidiš đe je. Ode, samo vidiš da ga nema, a nije kazo đe će. Ako bi pito koga đe je, odma ode drugom, kaže, "ova bi šćela sve da zna". Mi smo ti, birvaktile, prije sedam dana pričale, bome moram ići, trebala sam da idem, rada sam ići u prijatelje, ili neđe...

Subotom i neđeljom, ljeti, zabijele se limuzine oko potoka. Peru ih i muškinje i ženskinje, skoro gologuzo, greoto moja. E, kako je nekad oko potoka bilo. Sij konoplju, turi je u močilo, povadi, suši, pa stupaj u drvenim stupama, izgrebenaj težinu, tkaj, pa onda ono najljevše bijeli je na ovom potoku. Đevojke ko jabuke platno bijele, pa one trube raširimo po livadama, ogradama, bijele se ko snijeg na Stocu. Milina pogledati.

Onda se govorilo jaranili. Kažu, ono dvije jarane, pričaju bezbeli. Viđali se za ovcama, sijelima, đe svirale dvojnice, svirale, na prelima i mobama, bome. U Višegrad se na zborove išlo, pa onda kod nekog Dalmatinca unutra u neku zgradu. A ona velikačka ko Čadina bara. Mi igraj, a armunika se zvala muzika.

Nema momaka. Sve ošlo u grad za poslom. Neće da ore, kopa. Ma lakše mu tamo, bezbeli, lakše.

Jatka a na daćama svo selo. Zakrčilo put. Leleče, kamen bi proplako. Danas ne kuka ni onaj ko treba. Oprosti, dijete, davnašnja sam, poboravilo se, oprosti.

Sadevo je bolje, nikad na svijetu bolje nije bilo. Sjediš i ne radiš i jopet, imaš. Samo niđe nikoga. Ni s kim insan da popriča.

Evo sunce zađe iza Velike ravni. Mešni da čujem zvona s ovna predvodnika. I viku čobanije. Suje moj Đoko kod kazana. Vrišti Kajo u Adovićima. Pjevaju đevojke sa Kose. Na Čardačini ćuče ćuk. Ne, ne priviđa mi se. I večeras ćuče...