Severina važnija od Srpske

"Apsolutno ne podržavam održavanje referenduma u Republici Srpskoj, baš kao što ne bih podržao ni njegove rezultate". Ovako je Boris Tadić završio intervju za nedjeljno izdanje "Jutarnjeg lista", vjerujući valjda da će zagrebački dnevnik pročitati samo oni čitaoci u Hrvatskoj i BiH koji još sumnjaju u iskrene namjere predsjednika Srbije o hrvatskim i bošnjačkim interesima, drugim riječima svi oni koji ne vjeruju u zvanični stav Beograda o teritorijalnom jedinstvu i nepovredivosti granica susjednih mu država.

No, kako se hrvatska štampa ipak čita i u Republici Srpskoj, a ovdašnju javnost baš ne zanima mnogo da li srpski predsjednik započinje dan uz Severinine hitove i voli li sunčanje na hrvatskoj obali, već koliko ga dotiče sudbina sunarodnika s ovu stranu Drine, nije teško zaključiti da se ona nanovo ustalasala i namrštila, kao u vrijeme Tadićevog istambulskog teferića sa Harisom Silajdžićem. Iz gradu na Vrbasu opet se ne vidi državna strategija Srbije, vizija njene nacionalne politike, odnosno račun koji je spremna da plati zarad zagrljaja Evropske unije. Da li je u cijenu uračunato odustajanje od srpske državotvornosti zapadno od Drine? Naravno, niko iole politički pismen ne očekuje da se Beograd prsi pred komšijama i na sva usta promoviše volju i interese Republike Srpske, ali novu dozu nemira unosi činjenica da se predsjednik Srbije više stara o onome šta će reći Zagreb i Sarajevo nego Banja Luka.

Hrvatskim novinarima Tadić je poručio da Hrvati moraju imati perspektivu u BiH, ostvare svoja prava i zaštite interese, što će između redova može protumačiti i da ne bi imao ništa protiv formiranja trećeg entiteta, kada bi to prihvatila druga dva naroda. Međutim, uprkos tome što i sam Milorad Dodik posljednjih dana vrti sličnu priču, pa se o reinkarnaciji Herceg Bosne više govori nego o samostalnosti Republike Srpske, na vidjelu je osjetljivo i izuzetno opasno poigravanje sa dejtonskim temeljima BiH i njenim ustavnim uređenjem. To i te kako Beograd i Srbiju čini umiješanim, pozvanim i prijeko potrebnim prilikom razmatranja i oblikovanja svih aktuelnih i budućih diplomatskih stajališta, ne samo u ulozi garanta Dejtonskog sporazuma, već valjda i kao zaštitnika nacionalnih interesa srpskog naroda u BiH, ličnih i kolektivnih prava njegovih pripadnika. Umjesto toga, do Banje Luke dopiru deklarativna zalaganja za očuvanje BiH sa dva etiteta i tri konstitutivna naroda, potrebi međusobnog uvažavanja, bla bla, što je ravno poruci – šta vam ja mogu, eto vas, pa se snalazite sami.

Javnosti u Republici Srpskoj slaba je utjeha to što Boris Milu drži za prijatelja, obilazi ga na slavi i predizbornim skupovima. Ona bi kud i kamo bila spokojnija kada bi vidjela i čula odvažnog i odlučnog predsjednika Srbije koji u najmanju ruku onoliko podržava Srbe u BiH koliko i predsjednik Hrvatske ovdašnje Hrvate. Dolazio je i Ivo Josipović u Republiku Srpsku, spustio glavu pred srpskim žrtvama, ali mu nije palo na pamet da prećuti hrvatske, da ne zatraži bolji tretman svojih sunarodnika i slično. Nije negirao srpske interese u BiH, ali im se nije ni dodvoravao. Naravno, ne znači to da Tadić treba da sluša Baju Malog Knindžu umjesto Severine ili da skida šarmantni osmijeh i mijenja frizuru koji su tobož po ukusu komšiluka i Zapada, već da konačno prestane strahovati hoće li mu ko zamjerati ako primjeti kako mu je vrlo stalo i do Srba u Hrvatskoj, Republici Srpskoj, Federaciji BiH, Kosmetu. Uostalom, tragično je da zbog šikaniranja Srba u Hrvatskoj više kritike stiže iz Brisela, nego iz Beograda. A ako ćemo pošteno, baš Zagreb briga šta će mu on reći! On je ionako navikao da sa istočne strane sluša samo izvinjenja i samoponižavanja.

Upravo zbog toga Tadićeva je odgovornost veća nego što ima predstavu. Ne samo po pitanju sudbine srpskih nesrećnika u Hrvatskoj ili, kako će nas neki nazvati, političkih hazardera u Republici Srpskoj, već i stanja nacije uopšte. Kao što se nekada Milošević sa njom poigravao "idi mi – dođi mi", čas kao veliki vožd, čas kao "faktor mira", radikalizujući mentalitete, obesmišljavajući ideje i unesrećujući narod, tako i danas Tadić politikom koketiranja i kilavljenja inspiriše jedne da strah od neizvjesnosti pretvaraju u depresiju i nasilje, a druge da podmeću obraz onom pred čime "evropski Srbi" rado šire stražnjicu. Ako zvanična srpska politika nije kadra da pokaže čvrstinu i dostojanstvo kada je u pitanju nacionalna stvar, ako se njen predsjednik više pali na Severinu nego na referendumsku volju naroda, ako je od državničkih snova iz Banje Luke važniji interes bosanskih Hrvata koji su se onomad svojom voljom odrekli eniteta i sa Alijom Izetbegovićem napravili Federaciju BiH kako bi zajednički ratovali protiv Srba, onda smo zaista postali prazniji od one boce šampanjca koja se sa veselom Dalmatinkom ljuljala na jahti nekog tajkuna iz (ne)suđene Herceg Bosne.