BOJAN ARULA: NEĆU DA NAPUSTIM REPUBLIKU SRPSKU BEZ BORBE

Bojan Arula je jedan od Banjolučana na listi PDP za poslanika u Narodnoj Skupštini Republike Srpske. Kada smo ga fotografisali, sasvim slučajno je u kadar ušetala trudnica. Prvi utisak je bio da fotografiju treba ponoviti, no, nakon razgovora sa njim, došli smo do zaključka da prikladnija nije mogla biti ni namještena. Ali smo je svejedno ponovili.

Arula je diplomirani socijalni radnik, koji pravo iz struke predlaže konkretna zakonska rješenja za najugroženije kategorije društva, sa kojima se svaki dan susreće na poslu. Kako je ovo njegova prva pojava na glasačkom listiću, ali ne i u politici, logično je da smo ga pitali od kada je u politici i zašto se opredijelio da uđete u izbornu utakmicu za poslanika ove godine?

-Ovo je moj drugi ulazak u politiku. Prvi susret sa politikom imao sam krajem 1998. godine kada sam pristupio Srbskom narodnom savezu gdje sam bio predsjednik omladinske organizacije, član glavnog i izvršnog odbora, a kasnije i član predsjedništva. Od 2004. godine napuštam politiku i u potpunosti se posvećujem radu u nevladinom sektoru.

Kao aktivista, u politiku sam se vraćao postepeno, zadnju godinu dana i to na poziv predsjednika Partije demokratskog progresa Branislava Borenovića. On mi je predstavio jedan potpuno drugačiji politički koncept, moderan, dinamičan i prije svega demokratski. Prva stvar koju sam uradio zajedno sa svojim timom jeste Program razvoja socijalne politike u Republici Srbskoj. Odluka da uđem u izbornu utakmicu nije bila jednostavna, a donio sam je zajedno sa suprugom, koja mi je velika podrška.

Nije tajna da sam u jednom trenutku odlučio da sa porodicom napustim Republiku Srpsku, ne samo zbog loših stvari koje su mi se dešavale u proteklom periodu, nego i nedostatka perspektive za moju djecu. Volim svoju zemlju, želim da moja djeca odrastu ovdje i da njihova djeca slave slavu koju ću im ostaviti, kao što je meni moj djed ostavio. Ali, ako se nešto drastično ne promijeni, budućnost moje djece neće biti u Republici Srbskoj. I to boli.

Moj ulazak u izbornu utakmicu može se shvatiti kao posljednja šansa mojoj zemlji. Da sam otišao bez borbe za Republiku Srpsku, možda to sebi nikada ne bih oprostio. Sada vjerujem u promjene i prvi put poslije osam godina imam nadu da ćemo svi živjeti bolje.

U javnosti se moglo čuti vaše ime, vezano za mobing, odnosno sukobe vas i direktorice CZSR, Vere Sladojević. O čemu se tu radilo i kakvo je sad stanje u centru?

To je jedno loše vrijeme, kako za mene, tako i za moje kolege i saborce iz Centra za socijalni rad Banja Luka. Možda je tako izgledalo zbog predstavljanja u medijima, ali to nije bio moj lični sukob ni sa kim. Jednostavno, radilo se o borbi za zakonitost rada ustanove, profesiju, prava radnika i naše korisnike. Borili smo se protiv sistema, ne protiv pojedinca.

Skoro tri godine trajala je borba za istinu i pravdu, ali smo na kraju zajedno pobijedili. To nije bila ni borba ni pobjeda jednog čovjeka. Bili smo složni i kao kolektiv i kao ljudi, snažno smo pružali podršku jedni drugima i željeli smo promjene. Tako složni, ostvarili smo cilj i pokazali da niko nije nedodirljiv i neprikosnoven. Danas je situacija drastično drugačija.

Centar je dobio novu energiju, radnici poštovanje kakvo zaslužuju, odnosi među ljudima su relaksirani, a ustanova lagano, ali sigurno ponovo zadobija povjerenje korisnika usluga i zauzima mjesto u društvu koje mu pripada.

Je li i to bio jedan od motiva za ulazak u politiku?

Postoji izreka, ako se ti nećeš baviti politikom, politika će se baviti tobom. Meni se to zaista i desilo. Ali to nije osnovni motiv. U jednom autorskom tekstu napisao sam da su socijalni radnici u našoj zemlji podbacili zbog politike nemiješanja. Mi smo se obrazovali da nosimo promjene u društvu. Da bi se postigle promjene, moramo biti proaktivni, što je sastavni dio naše profesije. Naši političari su dokazali da su nesposobni, nekompetentni, lišeni empatije, ali i znanja kako bi donijeli efektivne sistemske promjene koje će, uzročno-posljedično, donijeti benifite i našim klijentima.

Upravo iz tog razloga socijalni radnici moraju početi da se bave politikom. Kao profesionalci ne smijemo biti nijemi posmatrači na istorijskoj raskrsnici, nego ozbiljni faktori promjena koji će odlučiti kakav tip društva želimo da ostavimo našoj djeci.

Da li ćemo nastaviti putem politike segregacije, izolacije, vrijeđanja, nepoštovanja ljudskih prava, političke nekorektnosti i obmana ili ćemo graditi društvo jednakih, multikulturalno društvo zasnovano na uzajamnom poštovanju i poštovanju ljudskih i civilizacijskih tekovina i vrijednosti, gdje će sposobni biti iznad podobnih?

Kako, kao socijalni radnik, sveukupno ocjenjujete stanje socijalne politike u Srbskoj?

Oblast socijalne zaštite i socijalne politike u Srbskoj je zanemarena, što je paradoksalna situacija obzirom na sve složeniju ekonomsku situaciju, koja se reflektuje na socijalni položaj građana naše zemlje. Ignorantski odnos i odsustvo volje i ideje da se preduzmu odlučni koraci, da se osnaži sistem socijalne zaštite u praksi, rezultuje da građani pogođeni socijalnim slučajem ne mogu računati na značajnu podršku ovog sistema.

Sadašnja socijalna politika je svedena na fragmentirane reforme i paušalna „ad hoc“ rješenja, a građani se drže kao taoci sistema. Sistem se ne razvija jer zapravo postoje paralalelni sistemi socijalne zaštite: državni koji je u katastrofalnom stanju i kojem građani ne mogu pristupiti i partijski koji se koristi za kupovinu glasova i političku trgovinu. Osnova za pristupanje rješavanju socijalnih problema je postojanje kvalitetne socijalne politike koju PDP unosi u sledeću Vladu Republike Srpske!

Siromaštvo je osnovno obilježje velikog broja porodica u Republici Srbskoj. 14 godina radim kao socijalni radnik i živi sam svjedok ogromnog povećanja broja mojih sugrađana koji traže jednokratne novčane pomoći kako bi preživjeli mjesec. Za mene, kao profesionalca, kao čovjeka, to je poražavajuće. Vidim ljude iz svakog segmenta našeg društva, profesore, inžinjere, arhitekte, trgovce, administrativne radnike, penzionere, kako propadaju. Propadaju i pojedinci i cijele porodice. U ovakvim uslovima, sasvim je normalno da nam radno i reproduktivno sposobno stanovništvo odlazi. Država nije obezbijedlila socijalni minimum svakom građaninu Srpske, niti je vladajuće briga što nam ogorman broj djece odlazi na spavanje gladno.

Šta treba učiniti da se to promijeni?