Kecmanović: Funkcioner Kongresa SAD bolje razumije BiH i od CIA i od nasljedika Hojta Jia

19.07.2018. god.

Piše: Nenad Kecmanović, „Politika“

„ČINI mi se pakleno težak zadatak da ljude u Bosni okupimo da rade zajedno ako mi ne možemo vidjeti razlike među njima, a oni ih tako snažno osjećaju“.

Bio je ovo neprimijećen antologijski komentar kongresmena Dejna Rorabahera, predsjednika Potkomiteta za Evropu i Evroaziju Predstavničkog doma američkog Kongresa na izvještaj Metjua Palmera, „v. d. pomoćnika zamjenika“ koji je naslijedio Hojt Jia.

Nakon aprilske posjete BiH, Palmer je podnio stereotipni izvještaj kongresnom potkomitetu o tome kako „SAD hoće da vide jedinstvenu BiH u evroatlantskim integracijama“ i bla, bla, bla, a Rorabaher ga je odslušao i zatim postavljao pitanja.

RORABAHER: Da li se ti ljudi međusobno uopšte mogu razumjeti? Kojim jezicima govore?

PALMER: Rekao bih da je to jako osjetljivo politizovano pitanje. Hrvati će vam reći da govore hrvatski, Bošnjaci bosanski, a Srbi srbski. Ja vam mogu reći da ih sve jednako sasvim dobro razumijem.

RORABAHER: Koliko ljudi govori hrvatski? I je li taj jezik drugačiji od srbskog?

PALMER: Mogu se razumjeti, g. predsjedavajući.

RORABAHER: A možete li na ulici prepoznati ko je Srbin, Hrvat ili Bošnjak, postoji li neki način da prepoznate različite etničke grupe?

PALMER: Sasvim sigurno ne. Jedino neki, posebno religiozni Bošnjaci, ponekad nose odijela po kojima ih možete raspoznati, inače ne.

RORABAHER: Čini mi se pakleno težak zadatak da te ljude okupimo da rade zajedno ako mi ne možemo da uočimo razlike među njima, a oni ih tako snažno osjećaju.

Zaista, kako da ujedinite ljude koji to neće, a ne možete da utvrdite čak ni zašto neće?

Kako da među njima uklonite barijere koje ne vidite (spoljni izgled) i ne čujete (jezik), a one su za njih subjektivno nepremostive?

Čak i da tri naroda u BiH te nevidljive i nečujne razlike samo „snažno osjećaju“, to bi bila njihova realnost. Ali, postoje i vidne razlike u tradiciji, običajima, obrascima ponašanja, uzajamnim iskustvima, na kojima sve tri strane insistiraju više nego na sličnostima, i one se uvećavaju.

Pokazalo se da razlike oduševljavaju turiste na dalekim putovannjima, ali da malo ko u njima uživa u vlastitoj zemlji. Naprotiv, piše Majkl Valzer: „Vjekovima su narodi pod imperijama živjeli u miru, ali kada je došla sloboda, svi su birali da organizuju samovladavinu sa sebi najsličnijima“.

Ne samo razlike nego i razlazi zasnovani na njima nisu prepoznatljivi za šatl-diplomate poput Palmera, koji na nekoliko sati svrate u Sarajevo i poslušnim domaćinima predoče kako Vašington vidi budućnost Bosne i Balkana.

Njihovi pak zemljaci i kolege amabasadori koji u BiH provedu bar četiri godine i izvijeste da američka vizija ne pije vode na terenu, zarade ukor da nisu poslati da kreiraju, nego da sprovode politiku Stejt departmenta.

Kongresmen Rorabaher vjerovatno nikada nije ni kročio u Bosnu, ali je shvatio kao da je čitao Andrićeve zloslutne metafore o sarajevskim bogomoljama – „Sahat kuli, Sabornoj crkvi i Katedrali koje iste sate otkucavaju u različito vrijeme“, o „tankoj liniji između ljubavi i mržnje koja zbližava i dijeli bosanske komšije“, ali i uglednog književnika Derviša Sušića, muslimana i partizana iz Tuzle, o tome da se opasnost „u Bosni vidi u znaku suprotne vjere, čuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika“.

Pojmovi zlopamćenje, osvetoljubivost, prijetnja i, posebno, mržnja o kojim pišu poznavaoci bosanske duše prirodan su element interpersonalne i grupne komunikacije ne samo u BiH, sada su zamijenjeni politički korektnim pleonazmima.

Kao da se promjenom znaka može poništiti označeno.

Ali, eksperti Cije, Stejt deparmenta, Pentagona i specijalnih službi širom svijeta rade na promjeni svijesti, oblikovanju percepcije, preusmjeravanju emocija, vjerujući da se socijalnim inženjeringom može stvoriti nova realnost u Bosni. A to je realno taman toliko koliko i da SAD u BiH, čas štite svoju nacionalnu bezbjednost, čas šire multikulturalizam, čas izvoze demokratiju i ljudska prava čas obuzdavaju maligni uticaj Rusije.

Arogancija supersile i jeste u tome što misli da sve može i da joj je sve dozvoljeno. Medlin Olbrajt je govorila: „Mi imamo moralno pravo i da bombardujemo, jer mi smo Amerika!“, a neimenovani funkcioner u Bušovoj administraciji: „Mi smo sada imperija i, kada djelujemo, stvaramo sopstvenu realnost. I dok vi izučavate tu realnost, mi ćemo ponovo djelovati i stvoriti druge nove realnosti …“

Rorabaher možda ne bi znao Bosnu ni da pronađe na mapi, ali je iz neproduktivne mantre koju sluša već decenijama o „sličnostima i bliskostima tri naroda u BiH koje zavađaju zli lokalni političari, a SAD treba da ih ujedine“, izveo zaključak sasvim suprotan Palmerovom: „Tu je pakleno teško nešto promijeniti!“

Piše: Nenad KECMANOVIĆ,
Politika

Izvor
foto: Politika/ vostok.rs

Povezane teme
Bosna

Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

PREDHODNA NOVOST

SLEDEĆA NOVOST

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Hronika specijalne vojne operacije za 22.1..2024.

Ruski vojnici izveli su udar na parking za avione na aerodromu u rejonu Aviatorskog, uništivši jedan od stacioniranih letelica. Na Kupjansko-Svatovskom pravcu ruske snage su podigle za