Slučaj Davida Dragičevića je politizovan

Frontal.SRB ne spada u one redakcije koje se povode za opštim medijskim trendovima. Istrajavamo na temama koje drugi mediji ne primjećuju, a još češće namjerno ignorišu. Ova, nikako, nije jedna od njih.

Ovim slučajem se u Banjoj Luci bave svi. Strastveno. Na ulici, u kafani, na slavi. Svako danas vidi svoju priliku da se na neki način ovajdi za pažnju javnosti, pa se slobodno može reći da je ovo slučaj koji je uzdrmao Srpsku. I to ne bez razloga.

No, krenimo redom.

DRŽAVA KOJU POLJULJA JEDNA NERASVIJETLJENA SMRT

Da se odmah razumijemo, Frontal.SRB i svi pojedinci koji ga čine, želimo i tražićemo odgovor na pitanje kako je izgubio život David Dragičević. Ali nećemo patetisati, dodvoravati se prizemnim strastima tabloidne publike, a pogotovo se nećemo, kao portal sa jasnim političkim pedigreom, praviti da ne primjećujemo politizaciju ovog pitanja.

Sve ono što se tvrdi, mora biti zasnovano na činjenicama. Danas još ni jedna strana ili pojedinac nisu iznijeli podatke, koji bi sudski nepobitno dokazali da je u pitanju bila zadesna smrt, ili ubistvo. Nije izrečeno ni jedno ime, a tvrdi se da se znaju.

Naš urednik je već identifikovao novi pokušaj vlasti da u svakom napadu na nesposobnost ustanova koje su pod njenom kontrolom, predstavi kao napad na Srpsku u cjelini. Nama se odavno kolektivno bljuje od logike „Srbska to smo mi (u našoj partiji)“, ali to ne amnestira neprijatelje srpske države zapadno od Drine, koji pokušavaju da ovaj slučaj iskoriste za svoje ciljeve.

Pošto je sve još pod velom misterije, predmet je do sada ukazao najviše na krhkost Republike Srpske kakvu smo izgradili. Krajnji diletantizam državnog aparata, koji je sebi dopustio da slučaj na nivou Centra javne bezbjednosti Banja Luka, policijske stanice Lauš, dođe do Narodne skupštine i visoke politike. Tako slaba može biti samo privatna država.

SVI SMO DANAS INSPEKTORI

Da su se svi u ovom poslu pridržavali pravila i propisa koji već postoje, ništa se dodatno tragičnije od smrti jednog mladića ne bi dogodilo. A desilo se ono što je najgore za jedno civilizovano društvo. Niko ne vjeruje policiji koju plaćamo da nas štiti. Opštenarodno otpočinjemo lične istrage, pune jakih emocija, privatnih ubjeđenja, kafanskih naklapanja, poluistina, neistina i najviše opšte nestručnosti za ovakva pitanja.

Ali to je krivica države. Ni policija se nije pokazala boljom.

Od trena kad je David Dragičević iz nestale osobe proglašen mrtvom, uvidjela se krajnja nedoraslost policije u najvećem gradu Srpske. Prije svega u domenu odnosa sa javnošću. Svakome, pa čak i onima koji imaju povjerenje u policiju i tužilaštvo, zasmetalo je što se već na prvoj konferenciji za štampu, dok se rodbina i prijatelji još nisu ni pomirili sa gubitkom, stradali David tako grubo označava kao lopov.

To je razbjesnilo i nas u redakciji, a kamo li njegove roditelje. Maltene, kao da su htjeli reći: Lopov je i narkoman, zaslužio je da umre???

POLICIJA GRIJEŠI IZ NAMJERE ILI NESPOSOBNOSTI?

Kakve veze ima sa istragom da je bilo koji nestali, pa onda pod čudnim okolnostima smrtno stradali pojedinac i ubica? Ili pedofil? Ili i jedno, i drugo?

Kada je neko mrtav, ne može mu se suditi. Treba utvrditi da li ga je neko ubio, pa spriječiti ubicu ili više njih da hodaju nekažnjeno među nama. Sem što su ukradeni predmeti sporedni za istragu o smrti, to je bilo nešto što ni na koji način nije trebalo zanimati javnost. Podaci o pronađenim predmetima koji su prijavljeni kao ukradeni, mogli su, odnosno morali, biti objavljeni kasnije. Dok kod porodice prođe prvi šok i žalost, te dok se provjeri da li su u pitanju činjenice. Ili montaža.

Danas znamo da je to sve bio konstrukt da se oblati mrtav čovjek. Ne i ko je to uradio i zašto. Nadzorne kamere su ga zabilježile u centru, dok je policija tvrdila da se vidi u krađi, na snimku iz naselja Lauš. Bila to istina ili ne, fakat je da je i sam MUP RS, smjenom vrha PS Lauš, priznao svoju grešku.

Sada se postavljaju dva pitanja:

1. Da li su pojedinci u policiji to uradili namjerno, sa željom da zaštite nekoga?

2. Da li su sramotno nesposobni, pa su pokušali da otaljaju istragu i skinu slučaj s dnevnog reda, kako to i inače čine?

JOŠ NEEMOTIVNIH ISTRAŽNIH RADNJI

Slučaj je imao i dva patologa, te dva nalaza, koji su se složili oko ključnih stvari. Povrede na Davidovom tijelu su zadobijene dok je još bio živ, a smrt je nastala gušenjem. Ono oko čega se ne slažu, jeste vrijeme koje je tijelo provelo u vodi.

Laički gledano, u ovakvim slučajevima se treba izvaditi uzorak vode iz pluća i vode pokraj, ili u kojoj je stradali pojedinac nađen. Na taj način se u svim policijama svijeta rutinski utvrđuje da li se osoba utopila u istoj vodi gdje je nađena, ili je neko udavio na drugom mjestu (npr. u kadi) i onda se otarasio tijela da nalikuje na nesrećan slučaj, ili samoubistvo. To se, u slučajevima vidljivih zaživotnih povreda, moralo učiniti. Ako uopšte imamo tehniku za to?

Sa druge strane, ukoliko Dragičević nije počinio krivično djelo krađe u banjolučkom naselju Lauš, na koji način su predmeti prijavljeni kao ukradeni dospjeli u njegove džepove? Da li ih je kasnije uzeo od nekoga da ih preproda i koristi, ili su mu podmetnuti kako bi istraga, ali i cjelokupna javnost, bili skrenuti sa putokaza da je ovo ubistvo, a ne „zadesna smrt“?

Toliko je nepoznatih u jednačini, a forenzički se ne može isključiti ni jedan od mogućih scenarija. Ni taj da je stradao slučajno, ni onaj koji danas važi kao najvjerovatniji, da se „neko zanio“ pri mučenju Davida Dragičevića. Ovo nije američka Si-Es-Aj tv serija o istražiocima mjesta zločina, ovo je stvaran život u jednom srbskom gradu. A i tamo kod njih istrage ubistava traju nekad godinama, uz gomile neriješenih, ali se u svim opcijama mogu sudski potvrditi samo starim dobrim policijskim radom. Ispitivanjem osumnjičenih, traženjem materijalnih dokaza, rekonstrukcijama, poštovanjem zakona i propisa.

DVA PUTA KA JEDNOJ ISTINI: PRIVATNA DRŽAVA

Ukoliko se policija nije potrudila ni da izuzme snimke nadzornih kamera po pravcu kretanja stradalog, ljudski i razumljivo je što su se porodica i prijatelji (koji su uradili njihov posao i otkrili nepoklapanje priče), skupili da protestuju i traže istinu o smrti Davida Dragičevića. Razumljivo je i da izgovaraju teške riječi i iskazuju nepovjerenje u državni aparat sudstva i zakonske prinude. Razumljivo je i što su u očaju posezali za svim polugama, koje bi im mogle pomoći u pritisku na policiju i tužilaštvo.

Ono što nije razumljivo, jeste ponašanje naše policije. Države u cjelini. Ako je šta rušenje države, onda je to njihovo djelovanje.

U pripremi za pisanje ovog teksta, redakcija Frontala je spremila pitanje za MUP RS, da potvrdi ili demantuje izjave Davora Dragičevića date u emisiji „Izazovi“ na BN TV, kada je rekao da je on postavio uslove: Sinišu Kostreševića za inspektora koji će voditi postupak, te da on (Davor Dragičević) bude uključen u istražni tim. (!?!)

Smatrali smo da je otac Davor u teškom psihičkom stanju, pa da je negdje „polupao lončiće“, bar kada je rekao ovo drugo. U svim policijama svijeta, kada je neki inspektor u rodbinskim vezama sa oštećenim, mora se skinuti sa slučaja. Kamoli civilno lice kojem je stradao dvadesetjednogodišnji sin.

Na našu opštu sablazan, MUP RS sopstvenim saopštenjem (u kojem su se valjda sjetili da utvrde jesu li policija ili Kolo srbskih sestara), potvrđuje svoje protivzakonsko djelovanje!

U međuvremenu, na skup pred Tužilaštvom je došao i predsjednik Republike. RTRS je, zato i samo zato, počela da se oglašava povodom protesta, pa je bilo jasno da je porodica pokojnog Dragičevića od države dobila poseban tretman. Barem ono što obične građane ne zapada pri susretu sa policijom.

Tako nešto je, opet ponavljamo, moguće samo u privatnoj državi.

ČEMU NASTAVAK PROTESTA?

Politička paranoja je potpuno očekivana u izbornoj godini. Tako nije jedan simpatizer ili zaposlenik vlasti u pokretu „Pravda za Davida“ vidio „Picin park 2„. Bilo je tu raznih neumjesnih kvalifikacija, od izdajnika i besposličara, do sanatorijuma. No, situacija je iz više razloga drugačija.

Prije svega, povod za proteste nije ni blizu isti. Željko Vulić i David Dragičević su dva sasvim različita simbola. Sa potonjim se može identifikovati daleko veći broj ljudi, posebno roditelja, ali prije svega omladine i ženske populacije, inače slabo zainteresovanih za politiku. Natezanje oko ekologije protiv urbanističkog plana iz 80tih, te da li prodati ili ne imovinu za milion više ili manje, nije ništa u poređenju sa misterioznom smrću jednog mladića.

Izgubljeni život koji dovodi u pitanje očigledno neefikasan i često jednako očigledno korumpiran rad policije i sudske vlasti, u svom gnjevu bi mogao nekoga koštati izbora. Fotelja je do sada već morao da košta.

Otud brzopleto i panično batrganje vlasti, koja je MUP RS odvela u kršenje sopstvenih pravila. Isto tako su se razletili poslovično neradišni zaposleni u tužilaštvu, pa se pravi i tim od velikog broja tužilaca. Rade se uviđaji oko opljačkane kuće 40 dana nakon prijave…

Većina tih stvari, i pored ko zna kakvih protesta, ne bi izazvale ovakve potrese u državnom aparatu, da za šest mjeseci nisu izbori.

SJEĆATE LI SE BRANISLAVA GARIĆA?

Da li iko pamti slučaj ubistva Branislava Garića, nekada prvog čovjeka Doboja i potpredsjednika SDS? Ubica uhvaćen u pokušaju bjekstva. Izveden pred sud, koji ga je oslobodio odgovornosti na osnovu nalaza sudskog vještaka iz Tuzle, suprotno onom sa Sokoca, da je kao epileptičar u trenutku izvršenog krivičnog djela bio neuračunljiv.

I nikom ništa.

Ni dana zatvora, zida čovjek TE Stanari, a danas se iz Doboja čuju glasovi da je čak i pištolj kojim je izvršio ubistvo, vraćen vlasniku usljed isteka zakonskog roka.

Činjenica je da april 2009. nije bio izborna godina, kao i to da je opozicija strašljiva i nesposobna da napravi bilo kakve proteste. Kada nisu ustali za jednog od njih na način kao što se to čini danas, i to bitnog i moćnog jednog od njih, jasno je da opozicija nije napravila ni pokret Pravda za Davida. Samo hvata priključak tamo gdje bi mogla da upeca glasove. I uslika se, naravno.

REPRIZA EFBIHOVSKE „CJELOVITE BRIGE“ IZ 2014. GODINE

Bez obzira što o tome svi pričaju, ograničen broj ljudi je zainteresovan da izađe i podrži protest. Radnim danima je to svega par stotina, vikendom nikako više od hiljadu ljudi. To niti smanjuje, niti povećava potrebu da se slučaj rasvijetli, a Fejsbuk grupa može imati i milijardu članova. To je, znamo iz ranijih protesta, krajnje nebitno. Pogotovo slike podrške iz Švedske, Danske, Norveške, Austrije, Njemačke, Hrvatske, Efbiha, itd.

Izuzetak je činila jedna nedelja, kada su u Banju Luku došli navijači iz Tuzle, uz još neke ljude iz Zenice, Sarajeva, Kiseljaka, Fojnice i ko zna otkud još. To je bila velika greška svih onih, koji zaista žele saznati šta se stvarno desilo sa Davidom Dragičevićem. Od tog trenutka skup je politizovan, i to uvoznim agendama. Dat je šlagvort i opravdanje svima koji, s razlogom ili ne, Pravdu za Davida posmatraju kao predizborni plan za nasilne demonstracije i politički marketing.

Pogriješila je tu i policija, koja je znala i morala zaustaviti i vratiti kući autobus sa huliganima, da nam ne bi uradili ono što su u Tuzli uradili 2014. godine.

Isti oni efbihovski mediji, koji su sponzorisali dešavanja iz 2014. godine, kada je izvršen državni udar i popaljene institucije u većim gradovima Efbiha sa muslimanskom većinom, danas su glavni pratioci i podstrekivači ovog protesta. Kao što su tada lažno izvještavali da se protesti odvijaju „u cijeloj BiH“, tako i sada pokušavaju da podrže i omasove proteste pod sloganom Pravda za Davida u drugim gradovima.

Oni će se uhvatiti i za jedan JMBG, a kamo li za ovako moćan simbol „novomučenika postradalog od režima“.

POKUŠAJ INFILTRACIJE GRAĐANISTANACA

U pomenutoj emisiji Izazovi, Dragičević izgovara: Odem u Sarajevo, ljudi me dočekaju kao najrođenijeg, a u mojoj Banja Luci neće niko ni da me pogleda. Šalje pozdrav sa pesnicom iz Sarajeva. Na FB grupi Pravda za Davida, ljudi uporno govore o rušenju sistema u oba entiteta (pogađate „cijele BiH“). Niko te ljude, iz želje za nekakvom prividnom masovnošću koja se ne detektuje na Trgu Krajine, ne sankcioniše niti ih upozorava da to nije tema ni grupe, ni okupljanja.

Pokret dobija svoju himnu i ikonografiju, uvodeći pesnicu koju po zlu pamtimo iz Srbije 2000. godine, ali i drugih zemalja gdje su sponzorisane tzv. „plišane revolucije“. Davora i ostale ljude koji uporno govore da su protiv politizacije, čak i kada se slikaju, ruku prekrštenih da simuliraju hapšenje, sa Borenovićem i Mektićem, niko ne krivi da oni razumiju u čemu učestvuju. Ali učestvuju.

I pod hitno bi trebali da prestanu, ukoliko zaista ne žele dodatnu politizaciju, koja će samo naškoditi istrazi i otkrivanju istine; a tihu većinu koja ni 2014. nije nasjela na pozive za „rušenjem sistema“ drugačije nego izborima, desenzibiliziraće u ovom slučaju, u kojem smo još uvijek svi u Srbskoj prilično jedinstveni u želji za pravdom.

To su shvatili izgleda i sami organizatori protesta, koji su u pismu predsjedniku rekli: „Taj narod niko nema pravo otjerati ni sa jednog Trga, jer su oni svojom krvlju branili u ratu te Trgove, a sad treba pendrecima i kaznama da ih tjerate dok traže ono što bi bilo sasvim normalno da su institucije do sada već riješile“.

Dakle, kvazipatriotske floskule vlasti o smišljenim napadima na institucije, a ne korumpirane ličnosti u njima, najbolje se diskvalifikuje onako kako su to činili studenti na svojim protestima, koje je policija zabranjivala. Na čelu kolone je zastava Republike Srpske, azbučni transparenti, pa će RTRS i Vlada RS koji se u javnosti samo pretvaraju da pišu ćirilicom, biti postiđeni od građana koje pokušavaju napraviti antisrbskim izdajnicima.

LUKAČ KAO GUŠTEROV REP

Roditelje i rodbinu niko ne može da krivi za njihove emotivne postupke, ali državu možemo da krivimo što je došlo do toga. Za pokušaj upravljanja ovim slučajem kao predizbornom estradom. Naviklo se da bilo šta u javnosti što ne prenese RTRS, kao da se nije ni desilo. A nije to baš tako. Neke stvari se ne daju sakriti.

Kada se zbog lošeg upravljanja, kršenja sopstvenih pravila da bi se zadovoljila javnost, pokušaja kontramanipulacije, te poslovične netransparentnosti koja izaziva gnjev građana; toliko poljulja vjera građana u ustanove Srpske, onda bez nešto puno femkanja načelnik CJB Banja Luka i ministar unutrašnjih poslova moraju prirodno ponuditi svoje ostavke.

Ministar Lukač, koji baš zbog svoje pozicije ne može da se suzdrži i teško ne polomi od batina dječaka zbog svađe sa svojim sinom, pa onda samo zbog njega skupštinska većina mijenja Zakon o krivičnom postupku, kako bi ministrov slučaj ušao u zastaru i izbjegao osudu; normalno da uz slučaj Davida Dragičevića, Branislava Garića, Milana Vukelića i ko zna koliko još javnosti nepoznatih, ne da ne uliva povrjerenje, nego postaje simbol mržnje.

Tako najave novouspostavljenog portala bliskog vlasti, da se sprema „personalna izmjena“ u Vladi Srpske, treba i posmatrati kao probni balon u predizbornom ratu unutar SNSD, gdje bi, kao što gušter odbaci rep da se spasi od predatora, i Lukač mogao biti pušten niz vodu.

DEPOLITIZACIJA JE U RUKAMA DRŽAVE

Frontal.SRB je toliko puta osjetio nepravdu od strane sudske vlasti, a i policije takođe, da potpuno razumijemo i osjećamo pritajeni bijes u građanima. I u slučaju napada na dijete u igraonici o kojem smo pisali, policija nije željela uopšte da izađe i uzme snimak nadzorne kamere, pa su slučaj rješavali mediji i društvene mreže. A po svjedočenju majke, policija još uvijek ne želi da izvijesti o tome ko je napadač, ko je vodio postupak, te kako se fizički napad na dijete može sankcionisati kao „narušavanje javnog reda i mira“.

Puno se toga naguralo pod tepih. Kada se cijelo društvo, već decenijama, oblikuje da bude poslušno, partijski korumpirano, podređeno pojedincima sa velikim ambicijama, a minornim potencijalima; onda se može desiti čak i da policija ne može, prosto tehnički i stručno ne može, da odredi da li je nešto ubistvo ili zades.

Zapravo, čitav taj sistem od preletača iz čak efbihovskih stranaka, koji je sada kulturnopolitička elita u vrhu SNSD, nesposobna je da zaštiti i Milorada Dodika samog. Sistem koji je stvorio od izdajnika i srebroljubaca, nije uopšte zainteresovan da brani bilo šta. Samo da se prikloni jačem.

Stoga bi državi, odnosno onima koji je predstavljaju, bilo pametnije da iskoči iz aure svoje nedodirljivosti, i prihvati se ozbiljnog posla, makar se nalaz policije i ocjena tužilaštva ne budu slagali sa mišljenjem Davora Dragičevića. Istina ne mora svakom da se dopadne, ali mora biti transparentna i zasnovana na dostupnim činjenicama, a ne nečijim ličnim ubjeđenjima ili političko-propagandnim potrebama.

Frontal SRB