Retroaktivna izdaja Republike Srpske

Opozicioni poslanici su demonstrativno napustili sjednicu prije glasanja, bez obzira što je prijedlog odličan i treba mu se dati dužna pažnja. Vjerovatno skoro ista kao za referendum o tzv. Sudu i tzv. Tužilaštvu tzv. BiH. To je dalo jedan redovno mučan vonj, kakav kandiše pri bilo kakvim pokušajima svesrbskog saborovanja na teme minimuma zajedničkog interesa.

I to je naša sramota.

Prije svega, jer od završetka rata nije bilo nikakvog iskrenog, ozbiljnog, te nadasve zajedničkog pokušaja, da se stane na put razgradnji Dejtonskog mirovnog sporazuma. Odnosno, da se spriječi klasična veleizdaja nacionalnih interesa Srpske. Nije to bilo ni ovo zasjedanje Narodne skupštine, okončano juče u sitne sate.

Dockan politikantstvo

Ta inicijativa je decenijama okasnili, prozriv estradni nastup vladajućih u Banjoj Luci. U cilju nastavka do sada veoma uspješne politike opadanja republičke opozicije za izdajstvo. Naglašeno motivisano gubitkom dobro plaćenih pozicija u sarajstanskim parazitskim institucijama, čije poluge za cuclanje novca građana koriste sada njihovi politički protivnici. Avanzovani opozicionari se, pak, začuđujuće mlako i neshvatljivo ležerno brane od ovakvih napada, bez obzira što su bili glavno predizborno oružje vladajućih i nesumnjivo im donijeli prevagu u bici za većinu u NSRS.

U svim tim medijskim manevrisanjima, krebečenjima i halabučenjima; najviše boli često korištenje etikete izdajnika. U našem poratnom političkom životu, mnogo je onih koje se bez ikakve sumnje može nazvati izdajnicima. Isto kao što se Bogića Bogićevića moglo nazvati u ratu. Zato to nije olaka riječ za potezati u javnosti, jer u vaspitanim zajednicama kazna za dokazan prestup protiv države se svirepo kažnjava.

I ja sam za.

Nadam se da spadam u javne pojave kojima ni pozicija, ni opozicija, ne može ni uz krajnji napor prišiti etiketu izdajnika i neprijatelja Republike Srpske. Samim tim nijesam ni posjednik bilo čije partijske knjižice, pa mogu smireno napisati da je natuknica izrade ovakve izmjene Krivičnog zakona RS izvanredan prijedlog za razmiljanje. Osim mane da kasni, on može biti valjan samo ako se primjeni RETROAKTIVNO!

Porijeklo izdajničke imovine

Kao što se od toga bježi kad je u pitanju Zakon o ispitivanju porijekla imovine, tako skoro svi ključni akteri našeg političkog života bježe od toga da se negdje, od demokratski izabranih predstavnika, izglasa da izdaja ne zastarjeva. Od ovoga jednako strahuju i baščaršijska pozicija, i ona iz Gospodske ulice.

Najviše opet zebe tiranska okupaciona uprava, još očitovana kroz relikviju zvanu OHR. Danas više nema vojnih snaga koje bi nasilno provodile njihove zakonodavne egzibicije na štetu Srpske, a rat je bio toliko davno da ni EU ne može više prenebregnuti da tiranijom zove ignorisanje zakona koje donose institucije izabrane neposrednom narodnom voljom. Visoke predstavnike tek treba tužiti za protivzakonito i protivustavno djelovanje u Dejtonskoj Dolini Plača.

Dakle, nije ni čojstveno, ni sportski, ni demokratski; da prijedlog krivičnog kažnjavanja narušavanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i prenosa nadležnosti Srpske (bez retroaktivnosti) pokreće partija Milorada Dodika, za čijih premijerskih mandata je preneseno toliko ovlasti i narušeno toliko državnih i identitetskih beočuga, da bi se EPS-ovo brojilo zabrojalo.

Učiteljica života

Da se razumijemo, bez svake sumnje treba stati u odbranu ustavno-pravnog poretka RS, institucije predsjednika i čuvati njene pozicije u nametnutoj i pleonastičkoj Parlamentarnoj skupštini, ali to zvuči neubjedljivo iz usta onih koji su u prošlosti nasilno (uz sponzorstvo OHR i SFOR) smijenili demokratski izabranog predsjednika države, Nikolu Poplašena. Ukinuli dinar kao platežno sredstvo, lične karte, saobraćajne, pasoše, ćirilične tablice, grb sa orlovima, Bože pravde, te krunski ugradili arbitražnu odluku za Brčko u tzv. Ustav tzv. BiH. Ovo samo ovako, sa površine da zagrabimo kajmak...

Isto tako, još je blesavije slušati o političkoj tiraniji neprimjernoj za 21. vijek i borbi protiv aparthejda od Dragana Čavića, koji je ponosno bio na čelu kolone pri ukidanju Vojske Republike Srpske. Kakva aparthejdska etiketa zvuči uvjerljivo od Mendele koji je bez ostavke predsjednikovao za vakta OHR-kadija, koji su uskraćivali osnovna ljudska prava čak i ljudima iz partije kojoj je tada pripadao? O Ivaniću, koji je javno izgovorio da je bio za ukidanje VRS, a da policiju neće dati, pa potom potpisao u Mostaru institucionalno samoubistvo o reformi policije - ne vrijedi ni pričati. (Od istog nas je nezasitošću spasio Haris Silajdžić, slava mu i hvala)

Nije država igra klikerima, gdje onaj kojem to sada odgovara mijenja pravila po principu „puj pike ne važi“. Prošlo je dovoljno vremena da dobre prijedloge (npr. deklaracija o genodicu NDH) podrže svi, kao i da se zna ko je šta bio, bez obzira šta je danas.

Sa gađenjem očekujemo nastavak najnovije epizode tv-sapunice, u kojoj glumci uporno odbijaju da uvaže smisao dizajna na logotipu sa 4S.

Dani(j)el Simić,