Zašto je Knin pao za manje od 24 časa

Povodom 20. godišnjice najvećeg etničkog čišćenja posle Drugog svetskog rata — akcije hrvatske vojske „Oluja“, donosimo odlomak iz knjige „Sudbina Krajine“ Srđana Radulovića, u kome autor pokušava da da odgovor na pitanje zašto je glavni krajiški grad pao za manje od jednog dana.

Odlomak iz poglavlja „Knin u Beogradu“:

U petak, 4. avgusta, na Krajinu se sručila „Oluja“, kako je nazvana hrvatska vojna operacija. Hiljade granata, mina, raketa zasulo je u 5 sati ujutru krajinske gradove i prve linije odbrane. Hrvatske trupe u subotu 5. avgusta ulaze u Knin, a već narednog dana slomljen je otpor posljednjih branilaca Krajine na Baniji.

Više od 200 hiljada Srba moralo je da napusti zapadnu Krajinu. Bila je to najveća srbska „seoba“, ali bez svjetovnih i duhovnih vođa na čelu kolone.

Da li je Knin morao pasti za 24 sata, zbog čega je izostala vojna pomoć iz RS, zašto je izdato naređenje za evakuaciju stanovništva, ko je odgovoran što nije izvršeno naređenje o artiljerijskim i raketnim udarima po ciljevima na hrvatskoj teritoriji…?

Ova pitanja biće još dugo aktuelna. Dosadašnji pokušaji da se odgovori na njih imali su uglavnom dnevnopolitičku upotrebnu vrijednost, čiji je cilj da se isključivim krivicama proglase tadašnji krajinski rukovodioci. Naravno, oni ne mogu biti amnestirani od dijela odgovornosti, kao što ni svi među njima ne snose isti teret krivice.

Nezainteresovanost za Krajinu

Događaji koji su prethodili hrvatskom napadu potvrdili su da zapadni dijelovi RSK više nemaju veliku važnost za međunarodnu zajednicu, ali ni za globalne srbsko-hrvatske odnose, niti za međusrpske odnose. Hrvatska nije kažnjena zbog počinjenih zločina i napada na zonu pod zaštitom UN, kao ni kasnije zbog neizvršavanja obaveza iz rezolucija Savjeta bezbjednosti. Doda li se ovome ponašanje Pala i zvaničnog Beograda, vlasti u Kninu su morale izvući neke zaključke i pokušati da ponude kompromisna politička rješenja, čija bi podloga bila Plan 3e 4.

Milan Martić i Milan Babić su, naime, i prije pada zapadne Slavonije, u razgovoru koji nije bio „za novine“ pokazivali, doduše rezervisano, razumijevanje za mogućnost (kon)federalnog rješenja statusa RSK. Među kontraargumentima takve opcije, kako je Martić u jednom razgovoru rekao, bilo je njegovo pitanje: „A ko da, poslije svega, stane pred narod i kaže da će ponovo biti u Hrvatskoj?“

Politički profitabilnije bilo je igranje na kartu svesrbskog ujedinjenja, pa čak i nakon što bi sami inicijatori ocjenjivali kako za ujedinjenje „još nije vrijeme“ ili da će se proglašenjem ujedinjenja dati povod međunarodnoj zajednici da „podrži hrvatske planove za napad na Krajinu“. Posebno je pitanje koliko su krajinski rukovodioci uopšte mogli da utiču na razvoj događaja s obzirom na (ne)samostalnost u donošenju ključnih odluka ili na pretpostavku da su i sami bili saučesnici u provođenju eventualnog scenarija žrtvovanja Srba zapadno od Une.

Kako se raspala srbska odbrana

Ilustrativan je i razvoj događaja na ratištima RS i RSK. Naime, krajem novembra 1994. godine zajedničkom akcijom jedinica hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća odbrane probijena je linija odbrane RS kod Kupresa i između Livna i Grahova, a ubrzo je pao i Kupres, mjesto od strateške važnosti, pa je hrvatskim snagama bio otvoren put za prodor prema Glamoču i Grahovu. Desilo se to nakon čvrstih uvjeravanja rukovodstva RS da Kupres neće biti prepušten Hrvatima, a pominjan je i dogovor sa predstavnicima hrvatske tvorevine Herceg-Bosne o nenapadanju.

Prema izjavama srbskih boraca angažovanih na odbrani pravca Livno—Grahovo, u trenutku hrvatskog napada na položajima je bilo svega dvadesetak vojnika. Srbska odbrana se raspala i već u decembru hrvatske snage zauzimaju desetak sela i stižu na 20 kilometara od Grahova, istovremeno zauzimajući visove na Dinari.

Početkom marta, hrvatske snage pojačavaju dejstva i ugrožavaju sjevernoistočne linije odbrane Knina kod Peručkog jezera. Hrvati dovlače nove trupe, a njihova inženjerija probija planinske puteve na sjevernim obodima Dinare, na teritoriji RS, i ovim pravcem se hrvatske snage uklinjuju između RS i RSK. Prema konfiguraciji terena, prodor hrvatskih trupa mogao se zaustaviti jedino kontraofanzivom jedinica RS.

Snage Srpske vojske Krajine, prema tumačenju vojnih analitičara, mogle su u tom slučaju, da se uključe u akciju udarima po južnim bokovima hrvatskih snaga s pretnjom da se presjeku linije snabdijevanja hrvatskih trupa na Dinari. Samostalna akcija krajinske vojske nije dolazila u obzir, jer su hrvatske snage kontrolisale dominantne visove i imale bolje linije snabdijevanja, pa bi komanda SVK morala da angažuje daleko veći broj vojnika na, do tada, sasvim bezbjednim granicama i da oslabi južne linije odbrane Knina.

Tajni pregovori

Zanimljivo je, međutim, da je uoči hrvatskog osvajanja Kupresa i prodora prema Grahovu i Glamoču, došlo do tajnih pregovora predstavnika Srbije i Hrvatske u Gracu, koji su trajali nekoliko dana (početkom oktobra), a oku kamere nije promaklo ni prisustvo predsjednika RS Radovana Karadžića. Tom prilikom su dogovoreni osnovni elementi ekonomske i političke reintegracije RSK, koji će postati sastavni dio ekonomskog Sporazuma i Plana 3e 4.



Ovu informaciju „provalio“ je beogradski nedjeljnik „Telegraf“, a ubrzo je potvrđena u tekstovima u pojedinim hrvatskim novinama. Beogradske „Večernje novosti“ su to demantovale objavljivanjem teksta o tajnim pregovorima delegacija RS i Hrvatske, koje su se, prema ovom izvoru, sastale dva puta, krajem septembra 1994. godine u Dvoru na Savi, na hrvatskoj teritoriji, i 14. oktobra u Srpcu, na teritoriji RS. „Večernje novosti“ su demantujući održavanje tajnih pregovora između Beograda i Zagreba u Gracu, tvrdile da su predstavnici RS i RH dogovorili podjelu zapadnih dijelova RSK.

Navodno su predstavnici RS pristali da zapadna Slavonija i najveći deo zapadne Krajine pripadnu Hrvatskoj u zamjenu za izlaz RS na more i „aranžman“ vezan za snabdijevanje RS municijom i naftom iz hrvatskih izvora. Koliko je u ovim tekstovima bilo istine teško je zaključiti bez konkretnijih podataka, ali je indikativno da se solucija izlaza RS na more pominjala u pregovorima u Dejtonu tokom novembra i da se Hrvatska odrekla većine teritorijalnih zahtjeva vezanih za područje bosanske Posavine (izuzev Orašja i Odžaka).

Takođe je izvjesno da su predstavnici RS i Herceg-Bosne, odnosno Hrvatske tokom rata imali ekonomske (vojne) aranžmane, bilo da je riječ o direktnoj vojnoj pomoći snaga RS hrvatskim snagama u sukobima sa muslimanskim trupama u centralnoj Bosni i propuštanju konvoja preko teritorije RS za hrvatske enklave u ovom djelu Bosne ili i snabdijevanju gorivom Republike Srbije preko Hrvatske i Herceg-Bosne tokom ekonomske blokade RS na Drini.

Uloga Beograda i Pala

Sumnje u mogućnost tajnih dogovora pojačane su ponašanjem Pala i Beograda za vrijeme hrvatskog napada na zapadnu Slavoniju, kao i kasnijim razvojem događaja na ratištu na Dinari.

Pri tome, vlasti RS mogu imati djelimično opravdanje za vojnu neefikasnost u suprotstavljanju hrvatskim trupama, koje su nadirale prema Glamoču i Grahovu, u činjenici da je riječ o prostorno velikim opštinama s malim brojem stanovnika (Grahovo je bilo najveća opština u BiH sa samo 10 hiljada stanovnika). U sličnom položaju su bile i susjedne opštine Drvar i Petrovac, odakle su borci bili angažovani na bihaćkom ratištu.

Međutim, ostaje činjenica da je za vrijeme najžešćih hrvatskih napada na Glamoč i Grahovo, vojska RS na čelu sa generalom Ratkom Mladićem bila angažovana u operacijama na istočnom dijelu RS, kod Žepe i Srebrenice, a da su u pomoć braniocima Grahova i na bihaćkom ratištu bile angažovane jedinice krajinske vojske, po cijenu slabljenja jugozapadnih linija odbrane Knina i južne Krajine.

Učešće krajinske vojske na bihaćkom ratištu bilo je provod za proširenje „nadležnosti“ avijacije NATO snaga na RSK, što je odmah iskorišteno za bombardovanje krajinskog vojnog aerodroma u Udbinama, ali je imalo dalekosežnije posljedice u eventualnom „opravdanom“ pripremanju uslova za slabljenje odbrambene moći RSK, kao što je učinjeno vazdušnim udarima na vojne, strateške, komunikacione i civilne ciljeve u RS.



Otvoren „put za Knin“

Konačno, posledica višemjesečnog ispredanja političke i vojne mreže za „hvatanje“ Knina bilo je hrvatsko osvajanje Grahova (i Glamoča) 28. jula. Krajinski borci koji su učestvovali u borbama za odbranu Grahova tvrdili su kasnije da je snabdijevanje municijom, gorivom i hranom bilo nedopustivo loše organizovano.

Artiljerci SVK na položajima na planini Šator, važnoj koti za odbranu pravca hrvatskog prodora prema Grahovu i Glamoču, ostali su bez municije. U odbrani Grahova bila je angažovana i jedinica, koju su popunili uglavnom vojnici, proijeklom iz RSK i RS, a koji su mobilisani u Srbiji i upućeni na ratište bez vojničkog iskustva.

Padom Grahova, Knin i njemu gravitirajuće područje sjeverne Dalmacije i Like ostalo je bez vitalne komunikacije sa Banjalukom i Beogradom. Banija i veći dio Korduna mogli su računati na vezu sa RS i Srbijom kod Dvora na Uni, koji je od Knina bio udaljen oko 300 kilometara. Krajinski vojni inženjerci počeli su danonoćni rad na osposobljavanju jedne rezervne saobraćajne veze, seoskog puta koji je spajao ceste Knin — Srb — Donji Lapac, i Drvar — Petrovac — Banjaluka, preko Martinbroda na izvoru Une.Ž

Istovremeno, krajinska vojska je dobila desetine kilometara novih linija fronta, i to na području gdje do tada nije bio angažovan nijedan krajinski vojnik i koje je u vojnim planovima tretirano kao rezervno područje za organizovanje obrane Knina.

Promocija drugog izdanja knjige „Sudbina Krajine“ održaće se večeras u 19 časova u Domu Vojske Srbije u Beogradu.