Čuo sam da me je zaklao

KANTONALN-I-SUDSamo se u romanu Franca Kafke "Proces" i montiranim sarajevskim sudskim postupcima moglo dogoditi da živi postanu mrtvi i da laž postane istina. Dogodilo se to u slučaju Sretka Damjanovića iz Vogošće, kod Sarajeva, koji je osuđen na smrt zbog genocida jer je navodno ubio dvojicu braće - Asima i Kasima Blekića i zaklao Ramiza Kršu.

I dok se čekalo na izvršenje sudske presude u februaru 1997. godine, novinar Rojtersa pronalazi žive i zdrave braću Blekiće u njihovoj kući u Vogošći. Na pitanje novinara da li im je poznato da je njihov komšija Sretko Damjanović osuđen na smrt i zbog čega, Kasim je potvrdno odgovorio: "Ćuo sam da me je zaklao". Ovo "senzacionalno" otkriće bilo je povod advokatu Branku Mariću da podnese zahtjev za obnovu postupka zbog novonastale situacije i novih dokaza.

Međutim, Vijeće trojice Kantonalnog suda, kojim je predsjedavala sudijinica Dženana Latić, odbacilo je zahtjev kao neosnovan. Prema izvještaju koji je 15. juna 1997. objavilo sarajevsko "Oslobođenje", advokat Marić je u zahtjevu podsjetio da je Damjanović još u fazi istrage proglašen krivim za ubistvo braće Blekića kao i za to da je zaklao Ramiza Kršu, a sada se ispostavilo da je nevino osuđen.

- Poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, na području Vogošće u Sarajevu pronađeni su živi i zdravi braća Blekići - nevedeno je u zahtjevu za obnovu postupka, a što se tiče optužbi da je Damjanović zaklao Ramiza Kršu, advokat Marić je podsjetio da se za isto krivično djelo vodi istraga protiv 154 lica srpske nacionalnosti u Kantonalnom sudu u Sarajevu. I ono što je još skandaloznije, rješenjem KI 3085/9 Okružno vojno tužilaštvo u Sarajevu za navodno klanje Ramiza Krše pokrenulo je istragu protiv Mire Vukovića i Bože Jeftića. Tako ispada da je u sasvim različitim istragama i predmetima za jedno te isto ubistvo okrivljeno 157 lica srpske nacionalnosti, s tim što je jedino Damjanović osuđen na smrt.

Viši javni tužilac Domin Malbašić dao je saglasnost za obnovu postupka, ali je odmah potom smijenjen, a na njegovo mjesto izabran je Mustafa Bisić, koji je zastupao optužnicu i na prethodnom postupku 1993. godine. Bisić je povukao saglasnost, uz obrazloženje da ono nije u skladu sa zakonskim propisima i načelom legaliteta. Vijeće je prihvatilo ovaj prijedlog uz obrazloženje da je Damjanović oglašen krivim za djela za koja je za svako pojedinačno utvrđena smrtna kazna, a da ubistvo braće Blekića ulazi u činjenični opis krivičnog djela genocida.

- Nakon uvida u istražni predmet o istrazi od 154 lica tačno je da se ubistvo Krše stavlja na teret Miri Vukoviću i Boži Jeftiću. Istraga o tom predmetu još nije gotova i ne zna se ni približno kada će biti okončana jer se sumnja da su lica koja su ubila Ramiza Kršu nalaze na području Republike Srpske, a Damjanović je prvosnažno osuđen za ovo djelo - navedeno je u odluci ovog suda.

U međuvremenu došlo je do izmjene Krivičnog zakona Federacije BiH tako što je odredba o smrtnoj kazni zamijenjena robijom od 40 godina. U februaru 1998. godine, kada je na osnovu Dejtonskog sporazuma u BiH uspostavljen Dom za ljudska prava, oba osuđenika na smrt podnijela su zahtjeve da im se preinači kazna i isplati novčana odšteta za pretrpljeni strah. Smrtna kazna je ukinuta, a Dom za ljudska prava izdao nalog da se jedino Damjanoviću isplati odšteta od 15.000 maraka.

Tako je pod pritiskom međunarodnih i domaćih predstavnika u Domu za ljudska prava došlo do obnove sudskog procesa dvojici osuđenika na smrt, tako što su predmeti razdvojeni.

Na obnovljenom postupku protiv Sretka Damjanoviću, 22. februara 2001. godine, svjedočila je Nada Tomić, koja je energično odbacila raniju izjavu o tome da je Damjanović s jos nekim ljudima pljačkao prazne kuće, učestvovao u čišćenju sela Krše i zaklao Ramiza Kršu.
- Morala sam to lažno svjedočiti protiv Damjanovića i sve ono što su od mene tražili jer nisam mogla izdržati svakodnevne batine, mučenja i poniženja kojima sam bila izložena sve vrijeme koje sam provela u sarajevskim kazamatima od dana hapšenja do izlaska na slobodu - rekla je Tomićeva.

Konačno, 15. aprila u sudnici se pojavio i "zaklani" Asim Blekić, koji je već na početku iskaza pred Sudskim vijećem priznao da je Damjanovića poznavao jer su radili zajedno, ali je negirao da ga je tokom rata viđao u svom selu Ugarsko, gdje je živio i koje je bilo pod kontrolom Armije BiH. On je takođe svjedočio da su stanovnici iz sela Krše izbjegli na teritoriju pod kontrolom Armije BiH i da je u sukobima poginulo samo nekoliko ljudi, među kojima su bili Ismet i Fudo Kršo.

- Kasnije sam čuo da je poginuo i Ramiz Kršo - izjavio je Asim Blekic na suđenju dok je njegov brat Kasim, koji je takođe bio navodna žrtva Sretka Damjanovića, poginuo nesrećnim slučajem 1997. godine.

Na ročištu od 17. jula 2001. saslušano je sedam svjedoka iz okoline Vogošće, ali niko od njih nije prepoznao Damjanovića kao počinioca bilo kojeg djela koje mu se stavljalo na teret.

Ključni svjedok na obnovljenom suđenju, 6. marta 2002. godine, kao i na onom iz 1993. godine bio je Mirsad Ljevo. Međutim, za razliku od prvobitnih iskaza koji su bili presudni za donošenje presuda kada je rekao da je viđao Damjanovića dok je kao zarobljenik kopao rovove i izvlačio tijela poginulih srpskih boraca na prvoj liniji, ovog puta Ljevo je kategorički tvrdio da tokom 1992. godine nikad i nigdje nije vidio Damjanovića osim u sudnici 1993. godine.