DOPRINOS VASOJEVIĆA U STVARANJU CRNOGORSKE DRŽAVE

Mene, kao istoričara, odavno i lično i profesionalno intenzivno zaokuplja istorija Vasojevića, ''najvećeg i najmnogobrojnijeg srbskog plemena'' po čuvenom naučniku Jovanu Cvijiću, pa sam uvijek s radošću, zanimanjem i željom za dubljim saznavanjem, iščitavao i čitam, koristeći to i u svom javnom društvenom angažamanu kad se pruži prilika za to, sve što su istaknuti pojedinci, kulturni uglednici i naučni radnici, pisali i ostavili kao svoj legat otačastvu. O jednoj temi, o ovoj koju sam apostrofirao u naslovu ovog mog kratkog zapisa, ubijeđen sam da više nećemo postavljati dileme. Samo ćemo upotpunjavati svoja znanja, bez trudne brige i boljoglave da li smo spoznali istinu. Tako ćemo sa uživanjem moći da se iscrpno obavijestimo o vjekovnoj žilavoj i pobjedonosnoj oslobodilačkoj borbi Vasojevića (naravno uz određen doprinos i drugih etnikuma koji su s njima živjeli na istoj teritoriji ili u susjedstvu) protiv zajedničkog silnog neprijatelja – Osmanlija, kada su Vasojevići branili svoje gnijezdo, a naročito prelijepe travnate i plodne planine Komova, Zeletina, Čakora, Mokre, Cmiljevice, Turjaka i mnogih drugih užih lokaliteta, gdje su dočekivali i uništavali sjevernoalbanska plemena, koja su pri turskim osvajanjima uvijek bila uz okupatora. Kako oblast Vasojevića zauzima strateški i time vrlo važan geografsko-politički prostor države Crne Gore kroz svu njenu burnu istoriju, sa preko 2000 km2 (što znači šestina ukupne teritorije današnje Crne Gore) valja današnjeg čitaoca uputiti da se teritorija plemena proteže od Vjeternika i Komova na jugozapadu do rijeke Lješnice i Femića Krša na sjeveru i od Mateševa i Bjelasice na zapadu do lanca planina sjeverostočnih Prokletija: Čakora – Mokre – Kâpa – Murgaša – Cmiljevice – Džakovice do Turjaka blizu Rožaja. O tome kako je ovaj prostor bio istorijska i prirodna spona između Raške i Zete, akademik Miomir Dašić kaže: ''Zna se da je dolina Lima bila osa, kičma srpske države u doba Nemanjića, i poslije njih, a i kasnije, u doba vladavine Turske, ovaj prostor je povezivao narod istorijske Zete, odnosne Stare Crne Gore i Brda sa sjevernim srbskim oblastima, prije svega s moravskom Srbijom''. Dakle, prvenstveno Vasojevići i pleme Šekularsko – Srbljaci (Ašani) su uspjeli da na tom prostoru stvore neprobojan bedem pred turskom invazijom. Jedinstvo i visok moral kao osnov oslobodilačke ideje nadahnjivao je ovaj narod vjekovima da istraje do konačne slobode. Socio-psihološki i politički profil čovjeka iz Vasojevića bio je, po akademiku Dašiću, ovakav: ''Na tom prostoru oduvijek je postojala snažna istorijska svijest o pripadnosti i crnogorskoj i srbskoj državi. Narod ove oblasti držao je do kosovske tradicije, predaka Vasojevića i Srbljaka u Kosovskom boju (1389) i pogibiji njihovog cvijeta mladosti, odnosno o pogibiji srbskog plemstva i sa ovog prostora''.

Snažan pečat te srpske ideje u duhovnom miljeu, sve do našeg doba, kroz generacije su čuvali mnogobrojni manastiri i crkve ''na svetim vodama Lima''. U duhovnom sazvježđu prošlih vremena nebesko ozračje i istorijsku vertikalu dominantno su čuvali prvenstveno manastir Đurđevi Stupovi, kao i Šudikova. S takvim istorijskim pedigreom narod ove oblasti je veoma brzo i lako prihvatao ustanke i sâm pokretao bune, pa je tako u Prvom srbskom ustanku pod vođstvom Karađorđa, najvećeg ratničkog izdanka vasojevićkog plemena, vaskrsla Srbija. I kasnije, po slomu Prvog srbskog ustanka, potpuno predani viševjekovno žuđenoj ideji oslobođenja od ropstva, Vasojevići će se okrenuti maloj i slobodnoj Crnoj Gori, kojom su sve do 1910. godine uspješno kormilarili Petar Prvi i Petar Drugi Petrović Njegoš, te kneževi Danilo i Nikola. U to vrijeme duhovni vođa Vasojevića bio je iguman Đurđevih Stupova Mojsije Zečević. Iako se Vasojevići tada čvršće vezuju za Cetinje, nastavili su izrazito ''ponešeno'' da na Srbiju gledaju kao na veliku predvodnicu za oslobođenje sveg srbskog naroda. Citiram akademika Dašića: ''Iguman Mojsije je bio osam godina na Cetinju prvi spoljnopolitički savjetnik i zapaženi diplomata koji je svršavao delikatne misije u ime ostarjelog mitropolita Petra Prvog i za vrijeme početnih godina vladavine mladog Njegoša, u čijem je hirotonisanju za arhimandrita lično učestvovao''.

I Njegoš je, shvatajući značaj plemena Vasojevića i već opisanog prostora (posebno Gornjeg Polimlja) za dalje proširenje crnogorske države, brzo pripremio mladog i hrabrog ljevorečkog barjaktara Miljana Vukova Vešovića za budućeg vasojevićkog vojvodu i crnogorskog senatora, a uz to ga je i pobratimio sa svojim sinovcem Danilom, kasnije knezom i nasljednikom Njegoševim. Tokom druge polovine 19. vijeka, u doba knjaza Danila i njegovog nasljednika knjaza Nikole, razgoreli su se ustanci za oslobođenje od Turaka, a u njima su izuzetno zapaženu ulogu imali i Vasojevići. Citiram: ''U toj revolucionarnoj borbi oni su snažno doprinijeli teritorijalnom uvećanju crnogorske države i razmicanju njenih granica u dubini istorijski Stare Srbije'', uz zaključak, ''veliki je doprinos naroda ove oblasti teritorijalnom proširenju crnogorske države''.

I stvarno je tako. Uzmimo istorijski dokazane primjere! Prvo, nijedna turska vojska u tri rata, koja je Crna Gora vodila za oslobođenje, protiv Turske (1853/54; 1862. i 1876-1878) nije slomila odbrambeni bedem i otpor naroda ovoga kraja. Drugo, Vasojevići su ratovali i na brojnim drugim ratištima, odvojenim od njihove geografske matice, sve u neusahloj želji da učestvuju u bojevima za slobodu Crne Gore. Tako je Miljan Vukov 1862. g., kada je oko Cetinja bilo kritično, a Turci dolinom Lima pustošili i palili sve redom (oko 44 sela i manastir Đurđeve Stupove) uspio da ih prvo spriječi na Štavnoj i Trešnjeviku da učine dalji prodor, a zatim da se sa oko 1500 svojih ratnika domogne Rijeke Crnojevića, gdje su zajedno sa ostalim Crnogorcima odnijeli blistavu pobjedu protiv znamenitog turskog vojskovođe Omer-paše Latasa. Citiram: ''U jednom ruskom izvještaju o toj borbi se kaže da je pojačanje iz Vasojevića imalo izuzetan vojnički i moralni značaj da crnogorska istraje u otporu Osmanlijama i da ih spriječi da uđu u crnogorsku prijestonicu, prije nego što su Rusija i Francuska, uz podršku drugih evropskih diplomatija, uspjele da izvrše pritisak na Tursko carstvo da obustavi dalje ratne operacije protiv Crne Gore''

Treći primjer: vojvoda Miljan Vukov je sa 3500 ratnika izvojevao više pobjeda, a u junu 1877. g. je u bojevima na Bukovoj poljani i Morači do nogu potukao tursku armiju sa oko 25000 boraca pod komandom Mehmed Ali-paše, jednog od najboljih turskih generala tog doba, te da spriječi prodor ka Podgorici i Spužu. Borci ovog vasojevićkog bataljona učestvovali su takođe i u Hercegovini (boj na Vučjem dolu) u sastavu crnogorske vojske, a nadalje i u oslobođenju Bara i Crnogorskog primorja. Citiram: ''Donji Vasojevići (Beranski kraj) je i poslije 1878. godine – budući da je nepravedno povučena granica, po odlukama Berlinskog kongresa (1878) gotovo polovinu plemena ostavilo Turskoj – nastavili su da krvare do konačnog oslobođenja sve do 1912. godine''.

Četvrti primjer: U ljeto 1912. g. srbsko stanovništvo Beranskog kraja diže ustanak, citiram: ''...što je bio povod Kraljevini Crnoj Gori da prva od balkanskih savezničkih država uđe u rat protiv Turskog carstva''. Dakle, ta Donjovasojevićka brigada je poslije oslobođenja Berana (16. oktobra 1912.), sa drugim crnogorskim jedinicama u sadejstvu, oslobodila Rožaje, Peć, Dečane i Đakovicu. 

Peti primjer: dvije vasojevićke brigade sa oko 6000 boraca ukupno će se boriti i u Prvom svjetskom ratu protiv Austrougarske. U Vasojevićima će djelovati i komitski pokret, boreći se protiv austrougarske okupacije, a u oktobru 1918. g. samoorganizovani bataljoni narodne vojske su natjerali oba austrijska garnizona (u Beranama i u Andrijevici) na kapitulaciju.

Neću više ređati primjere! ''Brojne su činjenici koje govore u prilog da je narod oblasti Vasojevića dao veliki doprinos snaženju Crne Gore, njenom teritorijalnom proširenju i konstituisanju kao moderne građanske države.''

Pošto je to zaista tako, želio bih na kraju da se osvrnem na današnje stanje u Vasojevićima i da zapitam da li se država Crna Gora na adekvatan način odnosi prema ovim nesumnjivim i istorijski važnim doprinosima, koji je narod ove oblasti učinio. Proučavajući ovaj politički anahronizam aktuelne državne politike da se na Vasojeviće gleda kao na ''velikosrbsko'' i da se u duhu izrečene dijagnoze propisuju i strogi ljekovi iz klase diuretika, upoređujem kako ondašnji (a kako sadašnji) vladari gledahu na narod Vasojevića, pa vidim: vladika i vladar Petar Drugi Petrović Njegoš za sva vremena ispisa apoteozu ''Karađorđu besmrtnome'' u ''Gorskom vijencu'', a kralj Nikola - u svom Vasojevičkom kolu kao svojevrsnoj himni plemenu - ocijeni da su Vasojevići ''stožer Raškoj zemlji i kitna joj perjanica'', da bi na kraju uskliknuo da će luča vojvode Miljana Vukova sijati ''dok bojevi ne prestanu, dok s junakom junak rati''. – A današnji svedržioci, vjerujem, kažnjavaju stanovnike Vasojevića što se listom 1918. g. izjasnilo za ujedinjenje tadašnjih država Crne Gore i Srbije, ali taj kobni potez ponoviše i prije osam godina, kada nisu glasali za Nezavisnu. Za ovo prvo znam pouzdano iz istorijskih izvora (neka mi ne bude zamjereno, ako kažem, da sam Podgoričku skupštinu obradio u svom istorijskom radu i objavio knjigu o njoj), a ovo drugo gledam svojim očima od kako sam zaznao.

Elem, gledam svaki dan kako se nekada izvanredno plodna regija sa vrlo razvijenim ratarstvom, voćarstvom, stočarstvom (u selima) i značajnom industrijskom proizvodnjom u fabrikama (u gradu, posebno Beranama) pretvara u najzaostaliji dio današnje crnogorske države. Vidim kako se svakog dana bezobzirnom eksploatacijom šumske građe uz nepojamnu pljačku tog najvažnijeg prirodnog resursa ovog kraja, ciljano djeluje tako da opštinama ne ostaje dragocjeni prihod koji bi mogao biti usmjeren na izgradnju akutnih saobraćajnica ili obnovu industrije. Da je namjera, a ne nesnalaženje aktuelne crnogorske vlasti po srijedi, jasno pokazuje teritorijalno razbijanje Vasojevića na, ne usuđujem se da kažem koliko broj opština, jer taj naum, po svemu sudeći, nije još okončan!? Vidim opet i to da se narodu ovog kraja nude visokoškolske ustanove (sa proizvođenjem visokostručne radne snage bez zapošljenja), otvaraju se diplomatske akademije za buduće diplomate (a u današnjem političkom životu Crne Gore na najvišim državnim funkcijama Srbi su zastupljeni na nivou statističke greške), kako bi se valjda ovaj violentni Vasojević naveo da se prvo obrazuje (a to je dokazao najvećim brojem doktora nauka po cm2 učene Evrope) pa onda zaposli na mjesto dostojno njegovom obrazovanju, uz mali uslov da to sve može postići, ako dotle preživi.