IP intervju: „Razvucite im pamet, da ne mogu spavati”

Cijele bh. porodice su oboljele od PTSP-a, ali to ignorišemo.

Jedan od velikih problema u današnjem svijetu su upravo psihološki problemi i poremećaji koji se javljaju kao posljedica traumatskih, stresnih događaja. Prirodne traume, zemljotresi, poplave, požari, i velike društvene traume, koje čovjek izaziva, kao što su ratovi i sve što rat nosi sa sobom, mogu da uzrokuju teško podnošljiv stres i poremećaj kod individue, ali i porodice, pa čak i čitavog društva.

TIP je pripremio intervju sa dr. Mevludinom Hasanovićem, šef om Odjeljenja za socijalnu psihijatriju Klinike za psihijatriju UKC Tuzla.



TIP: Kako teče oporavak demobilisanih boraca koji dolaze na grupne terapije u Kliniku za psihijatriju UKC-a Tuzla?
Dr. Hasanović: Ljudima koji su došli na liječenje na našoj klinici, stanje duševnog zdravlja se popravilo. Oporavak je vidan, to vide najbolje njihove porodice i oni sami. Međutim, naša društvena zajednica neke stvari ne vidi adekvatno i stoga se i ne odnosi prema ovom problemu kako treba. Prvo, mi nemamo sistematizirano praćenje veterana rata: gdje se liječe, ko ih liječi, kako se liječi, koliko lijekova troše, koliko se lijekova na njih troši, koliko bolničkih dana provedu na liječenju, koliko se tih ljudi vrati na posao, koliko se penzioniše. Kakav je trend porasta ili pada ovog poremećaja u zajednici. Trenutno nema statistike o veteranima koji pate od posljedica rata, jer nema centra za veterane koji bi vodio računa o svakom veteranu sa ovog područja. Mi se zalažemo već duži niz godina za otvsaranje jednog regionalnog ili federalnog veteranskog centra, po ugledu na postojeće veteranske centre u savremenom svijetu, zadnje vijesti govore da će taj centar biti otvoren sljedeće godine, no ako odnos odgovornih iz vlasti bude kao do sada, ja u to ne vjerujem. U tom centru će svi živi veterani biti adekvatno praćeni, a kome se ustanovi da mu treba psihološka i socijalna pomoć i podrška, u tom centru bi mogli da je nađu. Ovi ljudi, ratni veterani, izbjegavaju Psihijatrijsku kliniku, jer je psihijatrija u logici ljudi povezana za teškim duševnim bolestima. Činjenica je da se ovdje povremeno nađu duševni bolesnici u teškom stanju, ali to stanje je prolazna stvar, međutim oni zbog toga ne žele dolaziti. Drugi problem je prisustvo stigmatizacije u društvu. Ljudi u Teočaku su nam rekli da, kad jednom dođu na Kliniku za psihijatriju, doživotno će imati zvono da su „ludi”. Oni nisu „ludaci”, kako ih pežorativno zovu u narodu, oni koji dođu u Kliniku su sigurno pametni i izađu oporavljeni, a oni koji okolo hodaju i muče se, oni imaju problem koji se ne može nazvati dobrim mentalnim zdravljem.

TIP: Dr. Hasanoviću, može li se osoba oboljela od PTSP-a upotpunosti oporaviti?
Dr. Hasanović: Svi oni koji dođu na liječenje se oporave do određenog stepena, a problem je što oni dođu prilično kasno, jer rat je završen 1995. godine, a sad je 2009., i kroz sve ove godine, njihovo stanje se pogoršava, jer se ne liječe adekvatno pod stručnim nadzorom. Što oni budu kasnije dolazili, mi ćemo im manje moći pomoći. Hronificirani post traumatski stresni poremećaj tokom nekoliko godina prelazi u trajne promjene ličnosti, a dolazi i do drugih poteškoća poput povišene masnoće u krvi, holesterol koji stvara sklerozu, visok krvni pritisak, visokog šećera u krvi, a to dovodi do srčanih i cerebrovaskularnih bolesti. Ti se ljudi „šlagiraju”, dobijaju srčane udare, šećernu bolest i oni se na kraju ne liječe kod nas, nego na drugim klinikama, a imaju sve te duševne probleme. Oni vrlo često završe smrtno na drugim klinikama, kada se to desi oni se ne računaju da su to ljudi/ratni veterani oboljeli od PTSP-a. To je tamna cifra veterana. Za sve one koji su se ubili mi o njima nemamo informacija, jer se nisu liječili kod nas. Oni koji su se htjeli ubiti zbog duševnih problema izazvanim ratnim povredama i došli su kod nas da se liječle, oni se oporave i to više neće htjeti učinti. To je cijela priča o socijalnoj ulozi koju imamo u oporavku ovih ugroženih ljudi. Prema tome kad se ti ljudi nađu na mjestu gdje mogu pričati o svom problemu i kad se adekvatno prime i tretiraju, onda poslije toga prestaje razlog za izvršenje svojih samoubilačkih namjera.

TIP: Šta se dešava kada demobilisani borci, oboljeli od PTSP-a, izađu iz bolnice?
Dr. Hasanović: Činjenica je da po izlasku sa liječenja na Klinici za psihijatriju, kao i kada su došli iz rata, imaju loš prijem u porodicama, i u užoj i široj zajednici jer su obilježeni. Ljudi ne vjeruju da se ljudi koji pate od duševnih poremećaja izazvanih ratom mogu popraviti. Vrlo često se njihovo stanje zove „bezobrazluk” što naravno nije tačno, jer su to traumom izazvane promjene ličnosti, što ovi unesrećeni ljudi nemogu kontrolisati. Naročito nisu dobro došli u svojim preduzećima, jer im poslodavci nisu obezbijedili uslove za njihov povratak na posao. Vrlo često im, nakon oporavka, odmah ili uskoro daju i otkaze jer ih doživljavaju kao buduću smetnju. Zbog toga se oni plaše doći na liječenje, jer strahuju da bi po povratku, dobili otkaz. To je problem ove društvene zajednice - što se ljudi koji su se borili u ratu, što su oštećeni na svom tjelesnom i psihičkom planu, tretiraju na radnom mjestu kao nesposobni. Umjesto da se rehabilitiraju, oni se invalidiziraju. Zato mnogi ljudi traže neke vrste zaštite, jer ako izgube posao, izgubili su egzistenciju što može biti razlog za samoubistvo.

TIP: Možemo li posljednji talas nasilja, ubistava i samoubistava, povezati sa neadekvatnim tretiranjem PTSP-a?
Dr. Hasanović: Očekivano je da taj talas naiđe, međutim ako analizirate počinioce tih djela, onda vidite da to nisu veterani rata koji se nasilno ponašaju u javnosti. Oni su nasilnici unutar svojih porodica. Oni su agresivni, impulsivni i tuku svoje žene i svoju djeca. Počinioci ovih nasilničkih djela koje vidimo i čujemo putem medija su bili djeca u toku rata. To su adolescenti i mladići i rjeđe djevojke koji za vrijeme rata nisu bili vojno sposobni, već su sve to posmatrali sa strane. Njih je rat na svoj način oštetio, kao svjedoke onoga što im se dešavalo očevima i bliskim rođacima i nijemi svjedoci onoga što se dešavalo u porodicama veterana koji su postepeno upadali u PTSP. Radeći svoj magistarski rad 1999. godine sa srednjoškolcima prvih i drugih razreda i osnovcima sedmih i osmih razreda. Ispitivao sam posljedice rata na mladoj populaciji izbjeglih i raseljenih koji su svo vrijeme bili u domovini i onih koji su bili u inostranstvu pa su se vratili u domovinu ali ne i u zavičaj. Našao sam uz druge psihološke probleme i posttraumatski stresni poremećaj - PTSP kod njih 67 posto. Oni se nigdje ne liječe, idu u školu i svojim ponašanjem imitiraju ratne igre, a one su igre nasilja, agresivnosti, izazivanja opasnosti, prebrza vožnja, narkomanija, prerani seks, loš uspjeh u školi. Mi stavljamo u fokus nedozvoljene psihoaktivne supstance, ali i alkohol se mnogo konzumira, naša populacija mnogo puši, u stepenu od oko 60 posto. Veterani rata često kažu da dnevno puše i do četiri kutije cigareta, a četiri kutije cigareta ako se ispuše u kontinuitetu, jedna za drugom, posjeduju smrtnu dozu nikotina. Nažalost naši ljudi misle da sebi tako pomažu da si ublaže simptome traume od kojih pate, i radije posežu za tim jer je to opće prihvaćeno, nego da traže stručnu pomoć na Klinici za psihijatriju ili kod psihijatara u domovima zdravlja.

TIP: Koje posljedice rata možemo očekivati u ovom poslijeratnom periodu?
Dr. Hasanović: Zbog rata možemo očekivati rano umiranje zbog karcinoma pluća kod muškaraca, kod žena zbog malignih oboljenja. Naročito imamo povećan broj moždanih udara i to tzv. crvenih, krvavih moždanih udara kada se raspadne moždani krvni sud od pritiska, zatim šećerna bolest kao posljedica traume. Pacijenti koji prežive moždani udar završavaju na neurološkoj klinici na intenzivnoj njezi. Ukoliko ne umru tokom liječenja, ostaje visok invaliditet, tako da uz prethodnu traumu imaju još ovu, ali ostaju izvan dosega za psihološku pomoć, nekima je definitivno kasno zbog organskog oštećenja mopzga. One žene koje su ostale bez muževa, one posebno teško žive, a žive sa PTSP-om, međutim one se ne tretiraju kao veterani rata, jer je njihova uloga u ratu minimizirana. Njihovo čekanje vijesti po sedam ili 15 dana da li im je muž mrtav ili ranjen je stresno i velika životna trauma koja je trajala gotovo četiri godine. Ispraćanje muža na ratište u moguću smrt je stresno, kao i doček muža koji se mijenja svakim povratkom iz krvavih borbi. Tokom vremena traumatizirani muževi su postajali šutljivi, skaču u snu, počinju da piju, to je sve za supruge i porodice bilo traumatično. Mi nemamo sistematsko posmatranje kako bi vidjeli koliko je takvih žena. Ja sam siguran da svi veterani koji dolaze ovdje, imaju porodice koje su u svojim kućama zarobljene PTSP-om. Mi razgovaramo i s njihovim porodicama, što je od veliko koristi za mijenjanje negativnih stavova o PTSP-u. Kada jednom prihvate da su im muževi, očevi, sinovi, braća bolesni, drugačije se prema njima odnose i oporavak je bolji i uspješniji. Imamo veliki broj ratnih veterana kod kojh smo dijagnostikovali atrofije kore velikog mozga. To im smanjuje sposobnost koncentracije i pamćenja, oni to osjećaju i počinje im se javljati i strah da će izgubiti pamet. Taj strah ih dodatno ugrožava, stvara se strah od straha. Tako se oni zavrte u začarani krug i nama dolaze jako kasno, sa ozbiljnim organskim posljedicama koje se praktično teško mogu liječiti.

TIP: Poznato je da se PTSP može pojaviti dva mjeseca poslije preživljene traume, ali i godinama kasnije. BiH je ograničila pojavnost PTPS-a kao posljedicu rata na 23. 12. 1997. godine.
Dr. Hasanović: Naša država ima problem, jer je zakonski neopravdano ograničila moguću ratnu invalidnost od posljedica na psihološkom planu do 23. decembra 1997. Znači ko god se javi poslije toga datuma na liječenje, on nema šanse da dobije ratnu vojnu invalidnost. Oni dobijaju civilne penzije koje su jako male, jer su u rat ušli mladi i prethodno su neki radili kratko a neki nisu nikako radili, te osim ratnog nemaju nikakvog radnog staža. Dok su treći došli iz inostranstva gdje su napustili dobra radna mjesta, poslije se tamo ne mogu vratioti pa su praktično zbog odbrane domovine ostali bez posla i egzistencije. Oni dobijaju penzije od 290 maraka i bivaju bačeni na ivicu egzistencije. Život ispod ljudskog dostojanstva. Oni se često i time zadovoljavaju, jer imaju mogućnost da nabave lijekove. Međutim, postoji drugi problem. Oni vrlo često imaju osjećaj krivnje što su preživjeli. Porodice njihovih mrtvih saboraca imaju penziju oko 450 maraka. Oni gledaju ovako „On poginuo, a njegova porodica dobija 450 maraka, ja preživio, nemam ništa ili imam 290 KM, a i to moram trošiti na lijekove”. Oni smatraju da opterećuju svoju porodicu time što su živi. Problem je dakle vrlo kompleksan. Nažalost, nemamo javnu niti političku svijest da se poštuje medicinska struka, da naši političari uzmu naša praktična znanja koja smo stekli u radu sa veteranima u ratu i nakon rata, o čemu pišemo i objavljujemo kod nas i u svijetu kako bi napravili zajedno adekvatan i sveobuhvatan koncept zbrinjavanja ratnih veterana prema kojem će se pomagati tim ljudima.

O opravdanosti veteranskog centra regionalnog ili federalnog nivoa, kao i o opravdanosti ukidanja ovog besmislenog datuma ograničenja 23.12.1997. godine smo mnogo puta govorili u ime struke i zagovaranja pravde za ove pogođene ljude na javnim forumima, čak i u Federalnom parlametu pred federalnim poslanicima. Bilo je puno obećanja, ali do danas nema realizacije nijednog obećanja, u međuvremenu nam nestaju sa lica zemlje najvredniji ljudi koje su naše majke rodile i spremile za odbranu svetih principa slobode i pravde, nažalost za one koji nisu poginuli u ratu svjedočimo kako se ubijaju u miru ili umiru od različitih bolesti sa svojim psihičkim patnjama daleko od javne svijesti da nam umiru veterani zbog bolesti izazvanih ratnim traumama.

Podsjećam Vaše čitaoce na poznate naredbe ratnog zločinca Ratka Mladića kada je davao instrukcije svojim oficirima kako da gađaju Sarajevo noću. Naredio je da se puca povremeno i po cijelom Sarajevu uz komentar: „Razvucite im pamet, da ne mogu spavati”. Činjenica je da u glavama ratnih veterana zbog neadekvatnih uslova u njihovom poslijeratnom zbrinjavanju i dalje ratovanje, njihova pamet je razvučena i nemaju sna. Zdrav i spokojan san je uslov dobrog duševnog zdravlja, njima je ovakvim odnosom društvene zajednica to uskraćeno