Jednomjesečne borbe, vođene u i
oko Čačka od 27. travnja do 10.
lipnja 1815., bile su presudne za
sudbinu Drugog srpskog ustanka
na čelu s knezom Milošem
Obrenovićem. Četiri dana nakon ustanka protiv Turaka u Takovom
narodnom saboru 23. travnja oko
700 ustanka napalo je tursku
posadu u Čačku i uspjelo osvojiti
grad, osim šansi oko džamije u
centru grada koja je branila oko 600 Turaka. Ne uspijevajući osvojiti
pucanj, pobunjenička se vojska
povukla na brdo Ljubić, oko
kilometar i pol sjeverno od Čačka,
iznad lijeve obale Zapadne Morave,
koja teče između ovog brda i grada, i tamo se počela osnivati. U pomoć
su im priskočili Jovan Dobrac sa 500
građana i vojvoda Milić Drinčić sa
200 ljudi. Beogradski vezir
Sulejman-paša Skopljak poslao je
svog zamjenika Imshir-pašu, s 3.500 vojnika, na pobunjenički
napad na Čačak kako bi u početku
ugušio ustanak po svaku cijenu. U
potrazi za Milošem Obrenovićem i
većinom pobunjeničkih snaga,
Imshir-paša je krenuo preko Rudnika i brusnice do Čačka, s
namjerom da hrabro prodre u
unutrašnjost Srbije kako bi srušio
pobunjenike i ugasio ustanak
vojnom silom. Miloš Obrenović je
neko kolo pratio ovu kolonu, ne napadajući je jer nije imao dovoljno
snage. Kad je 6. svibnja stigao u
Čačak, Imshir-paša našao se
okružen sa svih strana, usred ljudi u
porastu. Svoje snage smjestio je na
pult, koji je bio okružen prosjacima i džamijom. Turci su uz postojeću
izgradili još jedan kontra. Na Ljubiću
je bilo oko 1500 ustanka (od toga
200 konjanika). Bili su Jovan
Dobrac, Milić Drinčić, Nikola
Lunjevica, Jovan Mićić, Raka Levajac i drugi srpski čelnici. Zapovjednici ove
vojske bili su Milosov brat Jovan
Obrenović i Lazar Mutap. Šalter
Jovana Obrenovića je proširen i
izgrađen novi. Stigavši ​​u Ljubić, Miloš
je naredio popravljanje šipke tamo odbijanjem guste hrastove pašnjake
isprepletene prugom i postavljanjem
grana ispred šanka, što je završeno
prvu noć nakon Miloševog dolaska.
Sljedećeg dana, 8. svibnja, Turci su
uz talambe i uzvike izveli masovni napad, ali su pobunjenici zadržali
svoje položaje i nanijeli znatne
gubitke Turcima. Ubrzo je Imshir-
paša priskočio u pomoć Paši Vranali
s oko 1500 vojnika i još nekim
turskim zapovjednicima iz južnih krajeva, koji su tursku vojsku pod
Ljubićem povećali za nekoliko tisuća
vojnika. Međutim, Vranjali su u
prvom napadu teško ranjeni, ali
turski napadi na Ljubića ponavljali
su se svaki dan. Turci su ih odbacili, povukli su se preko Morave do
Čačka. Pobunjenici su također dobili
pomoć, koja je odmah
raspodijeljena po položaju. Stigli su
građani Gruža, užičkih Crnogoraca
(Kneževina Crna Gora u Užice nahija) i Dragačevci. Tanasko Rajić stigao je
s Jaseničanima, s bogatim ratnim
iskustvom. Postao je kapetan vojske
u Ljubiću. Saznavši da su Turci,
dolazeći iz Beograda, izvršili oštre
napade na Valjevo i šabačke Nakhise, Miloš je nakratko napustio
Ljubića i otišao u Palez na Savi.
Osvojivši Palež (prvi osvojeni grad u
Drugom ustanku), pobunjenici su
uhvatili jedan topovski uz drugi.
Topovi su bili prvi pobunjenički topovi u ovom ustanku.
Oslobođenjem Paleza pobunjenici su
uspostavili veze s emigracijom u
Austriji. Mnogi pobunjenici koji su
pobjegli 1813. vratili su se u Srbiju i
uključili se u borbu protiv Turaka. Uspjeli su uslijediti u Valjevu, dok je
Moller gledao Turke u Srebrenici.
Kad se vratio u Ljubića, Miloš se
oduševio. Konjica i topovi izazvali su
oduševljenje i usadili vjeru u
pobjedu. U Imshir-pašu stigla su nova pojačanja iz Sjenice i Novog
Pazara, kao i pojačanja s područja
Leskovca. Arnauti koji su stigli
svojim izlivom iz Čačka napali su
bijeg srpskih žena i djece u
klisurama Ovčarsko-Kablarske. Na savjetovanju starješina Miloš
Obrenović izvršio je novo
raspoređivanje snaga i povjerio
zapovijed nad šankom ustaškom
kapetanu Tanasku Rajiću. U isto
vrijeme, Rajić je bio i zapovjednik topa. Donje šipke postavljene su
pod zapovjedništvo Jovana
Dobraca. Srbi su uz pomoć topova
uvelike iznenadili Turke kako goli
raj ima topove - gurnuli su Turke i
bacili ih u bar oko džamije, ali ovaj je ostao nenadmašan. Nakon toga
napravili su nove šipke niže od
Ljubićevih, ispod brda, bliže Moravi.
Većina vojske išla je prema tim
barovima, a na brdu su ostali samo
hrana i municija. Opći turski napad počeo je ujutro 6. lipnja. Snažnom
konjicom Turci su počeli opsjedati
Ljubića. Desno krilo prelazi Moravu u
smjeru sela Konjević, a lijevo krilo u
smjeru Trbusana, iznad Čačka. Te su
snage imale zadatak opkoliti Ljubića i napasti pobunjenike odostraga,
dok su glavne turske pješačke
snage izvele frontalni napad na
srpske teglenice koje su se proširile
na Moravu. Pobunjenici su izbacili
svoje konjanike u susret turskoj konjici, a između njih je započela
borba u kojoj su srpski konjanici bili
prisiljeni da se povuku. Većina
turskih snaga, pješaštvo, prelazeći
Moravu, žestoko je napala prednji
kraj srpske obrane, izazivajući panično povlačenje. Sada okružuju
Dobracinov pult od kojeg su
pretrpjeli velike gubitke. Tada
počinju žuriti do posljednjeg pulta,
gdje je Rajić bio sa svojim topom. I
ovdje je vladala velika zbrka, jer su se oni koji su se povlačili s obale
Morave i s polja upadali u Rajićev
pult i, otvorivši vrata, izašli i zgrabili
položaje u okolnim šumama. U
stvari, vojska se povukla kroz šank
Tanasa Rajića i Rajić je na kraju ostao sam sa topom. Kad su Turci potpuno
prodrli u bar gdje se nalazio
Tanasko Rajić, prestao je
zapovijedati vatrom i uzviknuo: "Ne
ostavljam ove topove dok me Turci
nisu odsjekli!" On je opljačkao jedan top i ispalio svoje oružje, ubivši dva
Turaka, prije nego što su ga Turci
opkolili i odsjekli. Međutim, ustanici
u donjoj traci još uvijek pružaju
otpor. Vidjevši što se događa oko
bara, knez Miloš Obrenović naredio je Drinčiću da zajedno s konjicom
napadnu Turke u polju kraj Morave.
Miloš i Drinčić potrčali su na teren
gdje je sagrađena opća klaonica.
Stigla su pojačanja, tako da je
njihova vojska pokrivala polje. Zbog toga je Drinčić naredio da se truba
povuče. Povukli su se prema Ljubiću.
Turci su ih neko vrijeme potjerali, a
zatim stali. Kad su stigli u Dobračin
Šanac, Miloš i Drinčić počeli su
okupljati pobunjenike. Pobunjenici su se počeli okupljati. Okruženi
donjim pultom odolijevali su cijeli
dan. Kninski stanovnik Vaso Tomić,
koji je bio na šalteru najbližem
Turcima, ubio je turskog glavnoga
zapovjednika Imshir-pašu uoči toga dana dok je na konju prelazio
Moravu. Udarljena puškom
urezanom u vrat, pašnjak je sišao u
rijeku. Nakon strašnih gubitaka,
Turci su se na kraju povukli u Čačak
sa zaplijenjenim topovima. Smrt Imshir-paše, iako nezapaženo
tijekom borbi, kasnije je imala
značajan psihološki učinak na obje
zaraćene strane, kao i na ishod same
bitke. Tursku vojsku obuzela je
panika kad su čuli za smrt Imšir- paše. Strah od buntovnog raja
drugdje doveo ih je do odustajanja
od povratka u Beograd. Vijest o
turskoj panici donijela je u noći prije
10. lipnja rob Tankosava Janković iz
Zeoka koji je uspio pobjeći iz logora turske vojske. Te se noći Turci, tiho i
neopaženo, počinju povlačiti iz
Čačka preko planine Jelice prema
Sjenici. Pobunjenici su ih slijedili kroz
Jelicu i uhvatili ih u selu Rtari. Nakon
dvosatne bitke, Srbi im nanose velike gubitke, vraćaju topove i
uzimaju veliku plijen. Mnogi Turci,
bez oružja i opreme, bili su
progonjeni i ubijani ustancima sve
do Kravarice. Zarobljene turske žene
i djeca poslali su Miloša Turcima u Užice s pismom: "Evo, šaljem vam
svoje robove ... jer nisam išao u
porobljenje ... zalagao sam se samo
za slobodu da svi traže." Poslao im je
i ranjene, koje su vidre prevrnule. U
večernjim satima u Rtari je izvršena inspekcija srpske vojske i njenog
novog oružja, a na čelu
pobjedonosne vojske bili su topovi
koji su ubili Tanaska Rajića. Pobjeda
Srba u Čačku bio je veliki moralni
zamah za daljnje borbe. Ljubička bitka razriješila je sudbinu Drugog
srpskog ustanka i utrla put slobodi.
(2M, 30.07.2019. 14:22:45) [15770]

Za vrijeme Prvog srpskog ustanka,
30. rujna 1810. godine turska
vojska od tri tisuće pješaka,
predvođena Hasan-begom
Srebrenicom, bez vode je prešla
rijeku Drinu, čiji je vodostaj bio nizak te godine, i napala Srbiju. Turska
vojska bila je sastavljena od
bosanskih muslimana. Turci su
opkolili Loznicu. Bili su poredani u
pet prevrnutih barova, u polju
Tičaru, odakle su iz topa pretukli Loznicu. U tvrđavi Loznica koja je bila
na dominantnom uzvišenju bilo je
1.200 ustanka opskrbljenih sa šest
topova. Među borcima u opkoljenoj
Loznici bio je i folk pjevač Filip
Višnjić. Opkoljenom pobunjeničkom vojskom u gradu zapovijedali su
Antoni Bogičević, Miloš Pocerac i
Bakal Milosav. Vojvoda Antoni
Bogičević obišao je bar i sokolačio
vojnike tijekom borbi, dok su Miloš
Pocerac i Bakal Milosav često bježali iz bara i napadali Turke. Svi napadi
turske vojske na utvrde Loznice su
odbijeni. Na bedemima grada ležalo
je mnogo nestalih Turaka, ali hrabroj
obrani grada ponestalo je hrane i
džepova. Trebate pomoć izvana. Vojvoda Antonia Bogičević šalje
hrabrog borca ​​Petra - Peču iz Klupca
u Šapcu Luki Lazareviću: "Ne
zapovijedam vam, nego vas molim:
pogledajte svoje staro bogatstvo
ako ne prodnete i odnesite ovo pismo šabačkom Gospodaru Luke!"
Peca je te večeri projurio preko
turskog prstena i predao vojvodi
Luki Lazareviću pismo iz Loznice.
Ubrzo nakon toga u pomoć su stigli
Jakov Nenadović iz Valjeva i Luka Lazarević iz Šapca s 10.000 vojnika.
Iako su Srbi ostvarili veliku pobjedu,
grad nije bio oslobođen opsade.
Trinaesti dan opsade, Karađorđe je,
sa 10 000 vojnika iz beogradske,
groceanske i smederevske nahije i pet topova, priskočilo u pomoć. S
njim su bili i knez Sima Marković i
Stanoje Glavaš. Pet stotina ruskih
vojnika (kozaka), predvođeni
kapetanima Nikičem i Jeringom,
stiglo je s Karađordom i pobunjeničkom vojskom. Po
zapovjedništvu Karađorđa, noću su
iskopani rovovi kako bi se
omogućio pristup turskim
položajima. Od 16. listopada vodile
su se žestoke borbe kod Loznice, ali obje su strane ostale na svojim
položajima. Potaknuti Karađorđevim
prisustvom, borci i starješine
nadvladali su svaki strah kad je
trener vikao 19. listopada: "Hajde,
braćo, dovršimo ono što danas imamo", izvukao je sablju i krenuo u
napad. Uvaženi Turci pretrpjeli su
ogromne gubitke i bili su potreseni,
ali još uvijek održavani. Bitka za
Loznicu završila je 20. listopada
1810. povlačenjem Turaka preko Drine. Uspjeh ustanka u Loznici
osigurao je mir na zapadnoj granici
ustanka Srbije do jula 1813. godine.
(2M, 30.07.2019. 15:28:53) [15771]

Smail-aga Čengić rođen je 1788.
godine u selu Jelasca. Majka mu je
bila Đurdija, rob. Školovao se u
Istanbulu. Bio je srednje visine,
duguljaste glave, širokih i sitnih
boginja, zelenih očiju, smeđe kose, imao je bradu i brkove. Odjeven je
bio u crveno odijelo: dolam, jaknu s
rukavima, kapu, veliki fez s dugom
rese i velikim svilenim pojasom.
Nosio je sablju i dvije futrole, a još su
dvije futrole visio na konju. Imao je ozbiljan pogled i jak glas. Čečeni
potječu iz Male Azije. Ova obitelj
vladala je gradom Changri, sjeverno
od Angore, nakon čega su u Bosnu
došli po imenu Čanggrlići, kasnije
Čengići. U Hercegovinu su se doselili sredinom šesnaestog stoljeća. Smail-
aga, muselim gatache, pivo i krušne
mrvice, imao je oko 600 characellija i
bio je vrlo bogat. Izvrsno se borio
protiv borbe protiv ustanka na
Karađorđu. Bio je s Ali-pašom Rizvanbegovićem 1832. protiv
Huseinovog kapetana Gradašćevića,
koji se pobunio protiv sultana. U to
je vrijeme u njegovoj vojsci bio
Drobnjak, među kojima je bio i
Novica Cerović. Zbog zasluga u suzbijanju pobune, od sultana je
dobio titulu paše. Obitelj
Rizvanbegović nekada je imala
pravo na mali komad kruha. Od njih
su ovo pravo kupili Selmanovići iz
Taslidgea. Ibrahim-paša Selmanović prodao je svoja ziametska prava u
Smail-agi Drobnjaku 1830. za 80
"češlja". Prodaja je rađena pod
Durmitorom, ispod sedla kod
Popova mosta. Selmanovijci su
Drobnjak htjeli prodati Rizvanbegoviću, od koga su ga
kupili, ali Drobnjaku to nije bilo
drago. Smail-aga je boravio u Tusini
kraj Novice Cerovića, gdje mu je
Đoko Malović predložio da kupi
Drobnjaka. Smail-aga nije imao dovoljno novca, pa mu je Đoko
Malović pozajmio porciju, a dio je
prikupio od ljudi. Prije toga, Smail-
aga je od Turaka kupio obitelj Đoka
Malovića i vratio je kući. Zemlja na
jezerima od Pašine vode do Tepca pripadala je obitelji Čengić do 1863.
godine. Nakon toga zemlja je
postala plemenska općina. Smail-
aga je rijetko dolazio u Drobnjak jer
je sve njegove poslove dovršio
Đoko Malović i donio mu počast u Lipnik. Prinčevi su skupili kruh od
300 dima poreza i lopaticu od 300
očiju maslaca godišnje. Harach nije
odveden iz siromašnih kuća. Ovo je
prikupljeno u jesen. Smail-aga je bio
najveći junak Turskog carstva. Nije bio okrutan prema raju. Bio je
korektan i nije napravio gužvu na
Drobnjaku. Na Božić je pekao pecivo
i kupovao vino te pozivao kršćane i
klanjao im se. Smail-aga se oženio tri
puta. Njegova prva supruga bila je iz Hasanbegovića iz Avtovca. Jedna od
žena bila je udovica čija je kći
Rustem-beg uzela Smail-aginog sina
iz prvog braka. Rustem-beg je bio
poznat po terorizaciji srpskog
stanovništva. U miraz je primio 300 čitanja u blizini Sarajeva. Rustem-beg
je u svojoj kuli u Lipniku imao
tamnicu zbog mučenja Srba. Ispred
kule imao je vješalice s kukama i
kukama na koje je visio i objesio
ljude. Smail-aga je imao sedam sinova. Pored Rustem-bega sa
prvom suprugom, imao je još dva
sina: Dedaghu (Derviš-pašu) koji je
umro u Konjicu 1875. godine i
Muhammed-bega kojeg je 1862.
godine u Senokosu u Dugo Nikšiću presekao Spasoje Ognjenović iz
Banjana. Ostali sinovi su: Sulejman-
beg (od druge žene), Kadribeg,
Sejdi-beg i Hajdar-beg (od treće
žene), koji je umro u Carigradu.
Petar Vukotić frizura Dedagijev sin. Trojica Dedaginih sinova živjela su u
Sarajevu i Carigradu. Na Grahovu je
1836. godine u borbi protiv Turaka
poražena crnogorska vojska, a
poginulo je devet Petrovića, rođaka
Petra II Petrovića Njegosa. Najodgovorniji za poraz i smrt
Katunjana bio je Smail-aga. Na
Grahovu su bili Smivani sa Smail-
agom, a Drobnjak nije htio doći,
osim Đoka Malovića kojeg je Smail-
aga milosrdno zvao Marijan i još jednog Drobnjaka. Nakon što boja
na Peas Smail-aga nije došla na
Drobnjak četiri godine. Hasan-beg
Trebinjac Resulbegović držao je
Petrovićeve glave u Trebinju i nije ih
htio predati Njegosu zbog otkupnine. Biskup Rade nije mogao
oprostiti Smail-agiju smrti svoje
rodbine. Njegos je pozvao križare:
Novicu Cerovića, Šuja Karadžića i
popa Mitra Golovića i zamolio ih da
ubiju Smail-ag. Pastirske glave su pristale na to i osvojile su cijelo
pleme za to. Urotnici su se sastali u
samostanu Morachi i osmislili plan za
atentat u Smail age. Biskup im je
poslao malo streljiva. U ubistvima će
biti uključeni Drobnjaci, Uskoci, Moračani, Rovčani, Bjelopavlići i
Piper. 1840. godine boginja se
pobunila protiv Turaka. Kako bi
poslao Smail-ag u Drobnjak, Đoko
Malović mu je napisao pismo kojim
ga obavještava da se Drobnjak buni i da je ljudima rečeno da Smail-aga
ne smije dolaziti iz boja na Grahovo.
Rustem, sin Smail-age, došao je u
Drobnjak, ali ti ljudi mu nisu dali
plijena, pa se vratio k ocu. U rujnu
1840. Smail-aga je obišao Pivu s pedeset Harachlija. Dvije je noći
proveo u Pivi, a drugi u samostanu
Piva. U Pivi je uzeo nekoliko malih
talaca i poslao ih u Mostar. Iz Piva
dolazi u Drobnjak. Stiže u Dugo kod
Đoka Malovića. Nije bilo Šuja Karadžića, niti Novice Ćerovića, pa se
Smail-ag naljutio. Sutradan kad je
Šujo Karadžić došao u Smail, nije mu
htio pružiti ruku da se rukuje. U
Dugom je Smail-aga ostao sedam
dana. Nije ulazio dublje u Drobnjak. Šefovi kornjača predlažu Smail-agiju
da se preseli u bogoslužje, a potonji
to prihvaća. Smail-aga iz Duži prišao
je Pošti i kampovao na Grbović Bari,
ispod kule Odović. Tu dolazi Novica
Cerović, koji je bio bijesan na Smail- aga što se ranije nije pojavio. Križari,
u nastojanju da Smail-ag uđu što
dublje u područni teritorij, izjavljuju
da su njemu odani i pokorni, i on im
vjeruje. Novica Cerović nagovorio je
Smail-ag-a da dođe na Mljetak. Smail-aga sa pratnjom stiže na
Mljetak 4. oktobra u večernjim
satima. Kampirao je u Gvozdu na
Mljetiću, ispod brda Vignjeva Glavica.
Na Mljetiku je Šujo Karadžić
pozdravio Smail-ag i tamo je bila gozba pod šatorima. Razmijenili su
zdravice Shuyo i Smail-aga. Pili su se
meso, mutno vino i kava. Prinčevi
knezovi doveli su Smail-agi na
Mljetak. Smail-agi te večeri princ Filip
Žugić donio je nešto kajmaka, kolača i malo meda za večeru. Smail-
aga je tada rekao da je kratak, a Filip
mu je rekao: "Toliko za večeras, a
sutra će biti dovoljno za sve." Princ
Filip proveo je noć u svojoj kući, a
ujutro je zasijao u vojsci koja je ubila Smail-ag. Šujo Karadžić i Drobnjaci
sastali su se s Novicom Cerovićem u
Bukovici, s kojom su Uskoci došli.
Ubrzo su im se pridružili Mina
Radović i Radovan Begov Redžić
Bulatović, s kojima su bili Moračani, Rovčani, Piper i Bjelopavlići. Stotinu
ljudi krenulo je noću iz Bukovice
prema Mljetičaku. Noć je bila
oblačna. Puhao je hladan vjetar i bila
je magla. Vojska je stigla za kosu
Pjesivac, a zatim se počela spuštati u krajnjoj tišini niz rijeku Zagulski do
logora Smail age. Već je bilo
započelo, ali zbog oblaka i tmurnog
vremena, turske straže nisu ih
primijetile. Jedan dio vojske smjestio
se s gornje strane Vignjeve glavice, drugi dio vojske ostao je ispod nje, a
treći dio vojske spustio se nizvodno
do Bara, kako bi spriječio da Turci
pobjegnu prema Nikšiću. U ovom
dijelu vojske bio je Mirko Aleksić. Do
zore Smail-aga je pušio nargile, a prije zore zaspao je. U zoru 5.
oktobra, kada su se razdvojili noć i
dan, izveden je napad na Smail-ag.
Turci su spavali kad je počeo napad.
Vojska ispod Vignjeve Glavice
skočila je na vrh brda. Početak napada obilježio je Shujoov hitac iz
holstera. Rafal stotine pušaka
ispaljenih u gotovo jednom trenutku
narušio je mir prošlosti. Turci viknu:
"Kosa ... Kosa dolazi!" Napad je
izveden sa svih strana. Puška je vatra pokosila napola sanjane
Turke. Smail-aga je izašao iz šatora.
"Moj udarač ...", glas mu je
nadvladao kaos, ali njegov smrknuti
udarac iz frizure Mirka Aleksića
prekinuo ga je. Udaran u glavu, bio je mrtav prije nego što je pao na
zemlju. Jedno zrno ostalo je u glavi,
a drugo na lancu niz zavoj. Kad ga
drugi Turci vide, bježe. Već je izbio.
Bitka je bila kratka. Smail-aga Čengić
je ubijen, a napadači su ubili većinu Turaka iz njegove okolice. Spašena
su samo dvojica koja u vrijeme
napada nisu bila u kampu. Jedan od
njih su bili Ahmet Bauk, braća Šuja
Karadžić. Napadači nisu bili ni mrtvi
ni povrijeđeni. Tijela ubijenih Turaka pokopana su u saonicama i
odvedena u Previs gdje su
pokopana nešto kasnije na jednom
starom turskom groblju. Kosta
Berković, trgovac Taslidžom koji se
našao u Drobnjaku radi trgovačkih poslova, plaćao je 20 perpera
dnevno nakon bitke za pokop
mrtvih Turaka. Sve glave ubijenih
Turaka bile su odsječene. Glave su
odvedene u Tusin, sela Uskok i
Moraču. Nabijene su na kotačima oko ceste i oko naftnih polja. Noću
su Popadija Tomić, kum Smail-age i
njezina kći iskopali Smail-aginovo
tijelo. Popadia je svoje tijelo stavila u
vreću i stavila na konja. Ubacila je
podebljano drvo s druge strane samare kako se ne bi opterećivala.
Preko Pive je tijelo prevezeno u
obitelj Smail age u Lipniku. Njen
jedini sin tada je bio talac u Mostaru,
pa ga je pokušala spasiti. Popadija
Tomić dobila je sedam vreća novca za Smail-aginovo tijelo. Kad su je
nakon ubojstva Smail-age pozvali da
bude odgovorna za prijenos tijela
Agina, otišla je na Cetinje i stala pred
biskupa. "Kako to da kao jedan od
popadija stežete tijelo Turske?", Pitao je biskup. Odgovorila mu je ne
skidajući pogled: "Gospodaru moj, u
svojoj obitelji nemam brata ni sina
osim jednog Teshe. Slučajno je bio u
Mostaru zbog nauke kad je aga
umro. Mislila sam, ako Turci pobiju Teshu, onda me nije bilo briga ta
vaša kuća, čak ni ona Pavloviča u
Rusiji, čak ni sunce prestaje grijati! "
Njegos je razumio majčinsku ljubav i
oprostio joj se. Kad su Turci u
Mostaru saznali za Smail-aginovu smrt, otrovali su se taocima malih
boginja. Rustem-beg je ubio taoca
Save Trebjesanina iz futrole.
Međutim, nekoliko talaca uspjelo je
pobjeći. Sa sobom su doveli
otrovanog princa Mili Živkova Jaukovića, koji je umro u Bezu, u
Pivi. Vijest o smrti Smail-age donijela
je na Cetinje Makari Šumadinac,
redovnica samostana u Bijeloj.
Tračevi su mu dali zlatni križ. Nakon
smrti Smail-age, boginja je otišla u Njegos i predala mu Smail-ag glavu,
oružje, sat, zlatnu opremu i aginove
konje. Na Cetinje su otišli Novica
Cerović i njegov brat Stojan, Šujo
Karadžić, Mirko Aleksić, Milić Tomić,
Radojica Vilotijević i drugi. Primivši glavu Smail-agina iz ruke Mirka
Aleksića, Njegos viče: "Ako mi se
poklonite, jadni Smail!" Tri dana
trajalo je na Cetinjskoj radosti. Tada
su na Cetinju izgrađeni samo "Bilijar"
i dvije konobe. Istog dana kada je ubijen Smail-aga, nakon ručka
Novica je utovarao svoje stvari i
krenuo na Cetinje sa svojom obitelji.
Putovali su noću. Vijest je stigla na
Cetinje u zoru. Nosili su glave i vodili
dva Smail-aginova konja: Brnjash i Raven. Predali su konje i oružje
Smail-aginu kao poklon. Njegos je
dao titulu vojvode Novici i Šuji, a
Mirku Aleksiću titulu kapetana.
Njegoš je Novicu imenovao
senatorom i dao mu kuću na Cetinju i mlin u Rijeci Crnojevića. Kad je
Njegos rekao Novici da je Ivan
Mazuranić napisao pjesmu o smrti
Smail-age, poslali su mu Smail-agin
sat. Držao je Smail-Aginovu glavu na
svom dvoru na fleksibilnom pričvršćenju, tako da će se klanjati
kad netko uđe. Kako bi se osvetio za
ubojstvo Smail-age, Ali-paša
Rizvanbegović uskoro šalje vojsku
pod zapovjedništvom Hasan-bega
Resulbegovića u Drobnjak. Ljudi su se sklonili u planinama Uskok i
Morači. Kapljice su također priskočile
u pomoć Rovčanima, Moračanima,
Uskocima i Bjelopavlićima, ali su
poražene 2. studenoga 1840. u
polju zvanom Bar Dajović kod Borove glave kod Tusine. Imali su
120 ubijenih, a Turci su im odsjekli
glave i pokosili Smail-agin grob u
Lipniku. Tada su Turci zapalili čitave
vlasac, gdje su ostavili svoje posade.
Zapalili su toranj Novice Cerovića, koji je tada boravio na Cetinju po
Njegoševoj želji, kako ga Turci ne bi
ubili iz osvete zbog ubistva Smail-
age. Ostala su samo nepokorena
uskočka sela Strug, Sirovac i
Malinsko. Od tada su Uskoci postali posebno pleme. 1841. i 1842. djed i
Rustem-beg zapalili su za očevu smrt
u Drobnjaku. Prije Božića njegov je
djed zarobio mnoge Drobnjake,
držao ih stotinjak u Mostaru kao
taoce i ubio 96 njih (7 Cerovića). Mnoge Drobnice su u to vrijeme
bježale u Moraču i druga područja.
Početkom 1843. godine, boginjama
je bilo dopušteno vratiti se na
ognjišta kuća. Oni su bili razoružani,
a Turci su zumirali na Drobnjaku. Knez Filip Žugić i pop Milovan Tomić
otišli su bosanskom veziru Omer-
paši, koji je imao vlast nad
Drobnjakom, da mole da im se
oružje vrati. Vezir je o tome pisao
istanbulskom sultanu. Sultan je dopustio da se oružje vrati u
Drobnjak, a taoci zatočeni u Mostaru
vraćeni su i preživjeli.
(2M, 30.07.2019. 17:25:00) [15772]